Foto: pa / Anadolu | Daniel Ceng
Demilitarizovana zona uzduž unutrašnjih granica Koreje bila je dio ugovora o primirju iz 1953. godine
Još uvijek se rat neumoljivo nastavlja. Ruski napad i ukrajinska odbrana prešli su u rat iscrpljivanja, trenutno s prednostima za Rusiju. Trenutna ruska strategija zasniva se na eskalaciji u nadi na vojnu pobjedu. Do sada vlada Ukrajine reaguje upornim otporom. Međutim, politika Donalda Trumpa pobrinula se za dinamiku. On ucjenjuje Ukrajinu, zahtijeva novac za zaštitu, reket u formi rijetkih minerala – a ne nudi zaštitu. Kremlju je saopštio da ima dovoljno poluga da vrši pritisak ako Rusija ne pristane na taj dil. Vladimiru Zelenskom ne preostaje drugi izbor nego da prihvati diktat Trumpa. Vladimir Putin insistira i dalje na svojim maksimalnim zahtjevima za završetak rata, do miješanja u unutrašnja pitanja Ukrajine.
Za rat u Ukrajini su zamislivi razni scenariji – međutim, svi su daleko od idealnog rješenja
SAD imaju različita iskustva s okončanjem ratova: primirje u Koreji, poraz u Vijetnamu, Pirova pobjeda u Iraku s fatalnim posljedicama za region i bezuslovno povlačenje iz Afganistana. I za rat u Ukrajini su zamislivi razni scenariji – međutim svi su daleko od idealnog rješenja.
Kao prvo, nije nezamislivo da bi se rat koji traje već tri godine sa svim razaranjima i gubicima ljudskih života mogao nastaviti i sljedećih godina.
Kao drugo, jedna od zaraćenih strana mogla bio ostvariti vojnu pobjedu. Nije vjerovatno, ali nije potpuno isključeno. Kremlj i dalje širi ovaj narativ. Pritom je rusko rukovodstvo već na početku invazije na Ukrajinu precijenilo svoje vlastite vojne sposobnosti i podcijenilo otpor Ukrajine. Kasnije su morali svoje početne sveobuhvatne ratne ciljeve znatno redukovati.
Kao treće, Donald Trump mogao bi stvarno zaključiti dil s Vladimirom Putinom na račun Ukrajine. Rusija bi dobila obećanje za teritorije koje je zauzela, uzduž nove granice nastala bi demilitarizovana zona unutar Ukrajine, a Ukrajina bi dobila sigurnosne garancije. Međutim, pitanje o uspostavljanju takvih garancija ostaje sporno – još prije nego što su započeli ozbiljni pregovori. Da li bi te garancije trebale biti osigurane kroz NATO, UN ili grupu neutralnih država? Sveobuhvatan mirovni ugovor bi se, u svakom slučaju, protegao na neodređeno vrijeme.
Četvrti scenario bio bi zamrznuti konflikt prema uzoru rata u Koreji. Ponekad se primirje iz 1953. pomene kao model za okončanje borbi u Ukrajini. Takvo stanje moglo bi stvarno biti najvjerovatniji scenario. Međutim, koje paralele i razlike postoje između situacije u Koreji prije više od 70 godina i današnje situacije u Ukrajini? Tada su se pregovori o stvaranju demilitarizovane zone i podjele Koreje na sjever i jug odugovlačili. Ugovor o miru do danas nije zaključen. Nasuprot tomu, Trumpova vlada pritišće na brzi dogovor. Trenutno pregovarači diskutuju o tridesetodnevnom primirju – možda prvi korak ka dugoročnom, ugovorom fiksiranom primirju.
Ni zaraćene strane ni njihove pristaše nisu tada bili spremni na brzo okončanje konflikta jer su se obje strane nadale vojnoj pobjedi
Interesantno je da neki od tadašnjih aktera i danas igraju centralnu ulogu. Dok su u Korejskom ratu Sovjetski Savez i Kina podržavali komunistički sjever, SAD i njihovi saveznicu – sa mandatom UN-a – stajali su na strani juga. Korejski rat odvijao se od 1950. do 1953. Ni zaraćene strane ni njihove pristaše nisu tada bili spremni na brzo okončanje konflikta jer su se obje strane nadale vojnoj pobjedi. Trumpova vlada sada kod rata u Ukrajini ima drugi pristup. Ona želi striktnim vremenskim planom spriječiti dugoročni nastavak borbi.
Bitna razlika u odnosu na rat u Koreji sastoji se u tome da se Ukrajina sama bori protiv Rusije – iako sa značajnom vojnom, gospodarskom i političkom podrškom. U Korejskom ratu Sjever je na početku zauzeo velike dijelove Juga, uključujući i glavni grad Seul. Međutim, uključivanje SAD okrenulo je list i trupe SAD osvojile su dijelove Sjevera. Uključivanje kineskog „Saveza dobrovoljaca“ i podrška Staljinovog Sovjetskog Saveza potisnuli su opet vojne snage Juga i SAD nazad na 38. paralelu. Od sredine 1951. nastao je zastoj u ratu. Ni jedna od zaraćenih strana nije mogla ostvariti značajnije dobitke teritorije, ali ipak su se i dalje vodile teške borbe. SAD su bombardovale infrastrukturu na sjeveru, dok su jaki artiljerijski dueli prouzrokovali velika razaranja. Do kraja rata umrlo je po procjenama između tri i četiri i po miliona ljudi – civila i vojnika. To je bio rovovski rat sa velikim gubicima.
Iako je već nakon jedne godine rata u Koreji bilo jasno da nijedna strana ne može ostvariti vojnu pobjedu, pregovori do primirja trajali su još dvije godine. Bila je potrebna strpljiva diplomatija. Tek nakon Staljinove smrti u martu 1953. novo sovjetsko vođstvo bilo je spremno za dogovor o primirju. Dogovor je potvrdio status quo ante sa podjelom Koreje na 38. paraleli. Bio je potpisan od komandanta vojnih snaga UN-a koje su predvodile SAD, kineskih „dobrovoljaca“ i sjevernokorejske armije. Južnokorejska vlada pod diktatorom Syngmanom Rheeom energično je odbijala dogovor. Tek kad su SAD obećale trajnu vojnu prisutnost kao sigurnosnu garanciju Južna Koreja je prihvatila dogovor – a da ga nije nikada zvanično potpisala. Sigurnosne garancije igraju i u ratu u Ukrajini centralnu ulogu. Međutim, dok je 250 km duga unutarkorejska granica bila relativno laka za osiguranje, deset puta duža ukrajinsko-ruska granica predstavlja znatno veći izazov. Koreja je danas podijeljena zemlja i konflikt je ostao zamrznut. Mirovni ugovor nije nikada sklopljen. Takozvana demilitarizovana zona uzduž granice spada među najviše naoružane regione svijeta.
Bitna razlika u odnosu na tadašnju situaciju postoji u suprotstavljenim teritorijalnim predstavama Rusije i Ukrajine. Rusije želi anektirati ne samo od nje već zauzete oblasti i već je formalno stvorila pretpostavke za to u svome ustavu. Nasuprot tomu, Ukrajina insistira – u skladu s međunarodnim pravom – na svome nacionalnom suverenitetu i nepovredivosti svojih granica. Teško je prihvatiti da će Vladimir Putin svoje trupe dobrovoljno povući iz istočne Ukrajine i Krima. Međutim, upravo to povlačenje bilo bi pretpostavka za stvaranje demilitarizovane zone.
Centralni dio dogovora o primirju u Koreji bila je uspostava neutralne komisije za nadzor. Ona se sastojala od vojnika takozvanih neutralnih država – dakle iz zemalja koje same nisu vojno učestvovale u ratu. Za Sjever to su bile Poljska i Čehoslovačka, a za Jug Švedska i Švajcarska. Odlučujući nije bio njihov vojni potencijal, nego obostrano prihvatanje njih kao neutralnih posrednika. Doduše, u preko sedam decenija i uprkos postojanju neutralne komisije za nadzor odigrali su se mnogobrojni vojni okršaji na granici. Sjevernokorejski atomski program je prijetnja isto kao što Sjever kao prijetnju označava južnokorejsku vojsku i njene saveznike SAD. Upravo zato je vrijedno pomena da je ovaj dogovor više od sedam decenija spriječio ponovni rat sa velikim gubicima.
Takav scenario ne bi doduše konflikt riješio, ali bi ga bar zamrznuo. To ne bi bilo idealno rješenje, ali bi okončalo borbe
I za okončanje rata u Ukrajini mogle bi neutralne države odigrati važnu ulogu: naprimjer Indija, Južna Afrika, Brazil ili Švajcarska. Takav scenario ne bi doduše konflikt riješio, ali bi ga bar zamrznuo. To ne bi bilo idealno rješenje, ali bi okončalo borbe. Jer zamrznuti konflikt je još uvijek bolji nego trajni rat. Doduše, istorija zamrznutih ratova pokazuje, naprimjer u Kavkazu, da oni u svakom trenutku mogu opet eskalirati i pretvoriti se u vruće ratove.
Mogući peti scenario, međunarodnopravno obavezujući mirovni ugovor s dogovorom između Rusije i Ukrajine izgleda trenutno potpuno isključen.
Prof. dr. Herbert Wulf je nekadašnji rukovodilac Bonn International Center for Conflict Studiesa (BICC). Danas je saradnik na BICC i na institutu za razvoj i mir (INEF) na Univerzitetu Essen/Duisburg.
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
