„Jesi li ti sada sjena u vlastitoj kući?“
„Pa, moglo bi se i tako reći, proganjam samog sebe.“
„Kaješ se?“
„Ne znam. Sto godina mislim o tome, preda mnom je cijela vječnost, a sve mi se više čini da je to prokletstvo kojeg se neću osloboditi nikada.“
„Zar nije bilo drugog načina?“
„Pa tada se činilo da nema. Govorio sam o tome psihijatru Papennheimu u zatvoru Theresienstadt, da su naše starije generacije uglavnom konzervativne i da među mladima postoji jaka volja za nacionalnim oslobođenjem. Starije generacije se nisu slagale s mladima, govorili su o slobodi koju trebamo legalno izboriti od Austrije. Nismo vjerovali u tu vrstu slobode.“
„Ne razumijem kontekst tog vremena, ali zar je moralo biti tako radikalno?“
„Jasno da ne razumiješ. Htjeli smo nacionalno oslobođenje od okupatora i ujedinjenje naših naroda. Zato Mlada Bosna kao što su bili slični pokreti Mlada Italija, Mlada Njemačka, Mlada Turska, koji su nam bili inspiracija. Razočarani smo bili tadašnjom građanskom politikom i mislili smo da ćemo anarhizmom i individualnim terorom postići oslobođenje. U statutu nam je bilo zapisano: ‘Svaku vrstu parlamentarne borbe, u zemlji bez pravog parlamentarizma, smatramo jalovom’, jer pravde nije bilo. Pred izbore bi hapsili one koji su bili protiv vlasti, a na biračka mjesta bi slali policiju koja bi prijetila i tjerala ljude da glasaju za vladinog kandidata. Zato smo mislili da samo radikalizmom možemo promijeniti situaciju.“
„Uh, ne znam šta bih ti rekao o tome, s ove vremenske distance…“
„Kajem se, žao mi je što sam ubio vojvotkinju od Hohenberga, jer mi nije bila namjera da nju ubijem. A ideja nam je bila počiniti atentat na bilo koju istaknutu ličnost koja reprezentira vlast u Austriji, a eto sudbina je htjela da to bude prestolonasljednik Ferdinand i njega mi nije žao. Nadam se samo da je sve to imalo nekog smisla i da je moj čin učinio nešto za našu ideju.“
Motam po glavi šta i kako da objasnim ono što je uz uzdah posljednje izgovorio, a što mi je zazvučalo kao pitanje, puno nade da žrtva nije bila uzaludna.
Hajde više izlazi, šta si se utačkao?! Čekaju nas napolju. Treba uzeti izjave i posnimati po Grahovu šta nam treba, pa da stignemo i pojesti nešto danas. A valja nam naći smještaj u Drvaru za večeras jer ovdje, koliko sam vidio na Bookingu, nemamo gdje.
Potpuno zbunjen doslovno isteturam iz kuće zapevši na pragu niskih izlaznih vrata kroz koja, i ja, nizak, moram sagnuti glavu. Udahnem duboko hladan zrak pokušavajući se dozvati. Zapalim cigaru i kroz malo dvorište izađem kroz baštenska vrata.
Ja sam Gavrilo Mile Princip.
Krenem da mucam. Gledam u čovjeka, još uvijek ne snalazeći se u prostoru i vremenu, nesvjestan šta me je snašlo. Preko ramena vidim Mirzinu ljutitu facu. Očima mi govori da se ne upuštam u razgovor i pokazuje u smjeru gdje nas čekaju sagovornice s kojima radimo intervju.
Ne znam ko me više nervira. Ovi što ga zovu teroristom i blate na sve strane ili ovi drugi koji izmišljaju mitove o njemu i dižu ga u nebesa. Ali daće Bog, do jeseni ću završiti knjigu koju pišem već jako dugo. Dokumentovano sve. Njegovi savremenici, sve do čega sam mogao doći dok su bili živi. Imam gomilu materijala što sam rukom zapisivao a i snimaka, od onda kad su se pojavili ovi uređaji za snimanje.
Klimnem glavom i promrmljam nešto kao drago mi je, a pomislim, šta bih dao da me pusti da se zavalim i zarovim u tu arhivu, posebno u taj audio dio. On nastavi.
Gavrilovu rodnu kuću je održavao moj otac. Dolazile ekskurzije, bilo svijeta. Porodica je sama ulagala, čistila, uređivala, iz čistog pijeteta prema njemu. Nikada niko nijednu platu za to nije dobio. Kada sam, poslije očeve smrti, preuzeo brigu o kući, nisu htjeli ni da me zaposle kao kustosa. Pustili su me da radim bez ikakvog papira, a onda ’96. opština napravi rješenje da je kuća napušteno zemljište. Na osnovu toga su se poslije upisali kao njen vlasnik.
Ne čudi me više ništa.
Kažem to ne znajući šta bih pametnije rekao u pokušaju da se izvučem iako bih vrlo rado nastavio priču s njim. Ali prokletstvo posla kojim se bavim da gotovo nikad nemamo vremena za sve ono što bi potencijalno mogla biti baš dobra priča, naravno pored onih zbog kojih i odlazimo u svaki kutak ove zemlje. Potpuno nevidljivi iz poslaničkih klupa, televizijskih studija i redakcija portala žive ljudi svoje svakodnevne živote. I najčešće se zaprepastim količinom ljudskosti, normalnosti, blagosti, sreće u ljudima koje srećem i s kojima razgovaram, što više govori o meni i mojoj predrasudi da neko može biti sretan u jednoj tako ostavljenoj i zaboravljenoj sredini nego o njima koji tu žive.
Postidim se poruke koju sam poslao najboljoj supruzi na svijetu da javim da smo stigli.
„Znaš šta je Glamoč za Bosansko Grahovo? Las Vegas.“
Kafić u kojem pijemo kafu po sredini ima pećicu na drva uz koju sjedi konobar grijući se u dugim pauzama između posluživanja rijetkih gostiju. Atmosfera je domaćinski prijatna. Naše sagovornice, u ranim dvadesetim, pametne i elokventne, zaraznim optimizmom pričaju nam o svom gradu i okolini. O mogućnostima i svemu onome što bi se moglo tu napraviti i uraditi. Oduševljen njihovom pričom, zaboravim na ruševine koje se vide na svakom koraku.
Smetnem s uma meni neobjašnjivu činjenicu da već trideset godina niko nije bio u stanju da obnovi srednju školu, nego djeca svakodnevno vozare četrdeset minuta do Drvara. Da nema doktora, apoteke, banke…
Nešto kasnije, dok stojimo ispred velike zelene površine igrališta nekadašnjeg vrtića, objašnjavaju nam šta su do sada pokušale osposobiti sa svojim prijateljima i šta su sve isplanirale učiniti i napraviti na proljeće, kad proljepota.
„To što ne radi vrtić nije razlog da ne probamo napraviti prostor gdje bi roditelji mogli imati siguran i zabavan prostor da dođu sa svojom djecom.“
Svoj optimizam, uprkos činjenici da u gradu živi nešto više od hiljadu ljudi i da je to opština s prosječno najstarijim stanovništvom u Federaciji BiH, grade na „sjajnoj, prvoj ženi načelnici u Bosankom Grahovu ikada, Smiljki Radlović“.
Vode nas do stadiona FK Grahovo, koji gotovo da i ne postoji, i pred našim očima, riječima „grade tribine, obnavljaju klupske prostorije i oživljavaju klub“.
Rastajemo se uz poziv da obavezno dođemo kad otopli, da nas vode na najbolje lignje koje ćemo jesti u životu.
Vozimo se u tišini prema Drvaru. Mirza na internetu pokušava da nam nađe smještaj. Ja promatram krajolik. Priroda od koje oči trnu a pamet staje. Ne hvatam tok misli i osjećaja koji se mimoilaze.
Razmišljam o prokletstvu vremena u kojem živimo. Isto prokletstvo koje su živjeli i prije nas. Zaluđenost likovima, pojavama i bolesnim ambicijama. Idealima i onome što nas vodi i nosi kroz život. O žrtvi koju podnosimo uime nečega i nekoga, zaboravljajući živjeti jednostavno, bez srkleta i želje za velikim i kao bitnim stvarima. O svem tom vremenu koje smo potrošili uludo, za korist i interes nekih drugih. Sve te domaće i svjetske budale koje su se domogle moći i koje, kao u kakvoj igrici, zadovoljavaju svoje niske i bolesne strasti igrajući se sa sudbinama miliona. I sve nas koji poput pijuna hrlimo mirno čekajući da budemo pomaknuti, promaknuti, smaknuti.
Bacim pogled u retrovizor i učini mi se da vidim sjenu koja skrušeno sjedi na stražnjem sjedištu. Pogledi nam se sretnu. Kao da klimne glavom dajući mi znak da me razumije i da sam mu dao odgovor koji je tražio. Prošapće:
Tromo se vreme vuče
I ničeg novog nema,
Danas sve ko juče
Sutra se isto sprema.
I mesto da smo u ratu
Dok bojne trube ječe,
Evo nas u kazamatu,
Na nama lanci zveče.
