Ramena nam se dodiruju, cekeri i kese sudaraju dok pokušavamo da se uguramo u hlad koji pravi stablo na autobuskoj stanici. Nesnosne su vrućine i skoro će se s obližnjih bogomolja oglasiti zvona i ezan. Deset je do punog sata.
Ispred nas parkirana dva klimatizirana autobusa. Motori jednolično bruje. Dva vozača, nakon što su u trafici uzeli kafe, izvaljeni na duplim sjedištima jednog od autobusa, čavrljaju i smiju se. Povremeno bace pogled na masu sa stanice. Mahom su to ljudi starije životne dobi koji sad već opasno teturaju, puhću i sve češće maramicama ili rukavima brišu znoj. Razgovori neznanaca i neznanki o zajedničkom jadu i onome šta su “dočekali pod stare dane” – da nemaju prevoza do padinskih dijelova grada. Pričaju o ukinutim autobuskim linijama, kombijima koji voze kako i kad im se ćejfne, stanicama bez voznog reda, pješačenju uzbrdo i nizbrdo, visokom pritsku i šećeru. Pa se onda prebace na stanje u ambulantama, porodičnoj medicini, gužvama, nedostatku kadra i nikad razjašnjenom putu pacijenta i naručivanju. Nezadovoljstvo raste.
“Pa što nam više ne otvori vrata, mogli smo i mi sjediti u autobusu pod klimom i čekati”, ljutito kaže gospođa s već zabrinjavajuće oznojenim i zajapurenim licem.
I stvarno. Otvoriše se vrata pred kojima se sjatiše ljudi sa stanice jedni na druge. A onda napraviše prolaz da iz njega izađe vozač drugog autobusa. Kad je izašao, vrata se za njim zatvoriše. Unutra naš vozač zavaljen u sjedalo gleda u mobitel. Ispred razočarana gomila. Na suncu. Ja još uvijek stojim na istom mjestu, zagledan u vozačevo lice.
U šta smo se pretvorili? Otkud nam potreba da iz zajedničkog jada i čemera, u zemlji koja pretenduje da jednom makar dobije obrise države, imamo moć? Moć nad jednako slabim i unesrećenim. Kao u koncentracionim logorima Kapo. Jedan iz uboge mase. Probran, kome se daju neznatno bolji uslovi ili položaj da drži stvari pod kontrolom za interes onih koji su nas opasali. Moć u društvu kojeg nema, koje je razoreno i koje se nikad nije uspostavilo kako treba, a da nismo to ikada željeli priznati.
Gdje je i u kom je trenutku nestala ona solidarnost i empatija koju smo imali tokom rata? Omiljena nam disciplina pozivanja na taj period naših života, ali najčešće korištena u potpuno druge i uglavnom nepotrebne svrhe. Tada smo dijelili i ono što nismo imali i bili spremni pod snajperskom vatrom ili granatama krenuti po one pogođene. Kako (ali prije zašto) smo došli na ovaj nivo primitivizma i zlobe?
Ništa novo u ljudskoj historiji. Sve je već odavno napisano u silnim knjigama. Ali upravo zato što smo svjedoci i sudionici istog – zašto?!
Imamo li snage bar na trenutak prestati gledati druge i pogledati sebe. Jesmo li i sami u nekoj poziciji moći? Tlačimo li i ugnjetavamo nekoga na bilo koji način i po bilo kojoj osnovi? Bilo da smo vozači/ce, šalterski službenici/ce, mali i veliki šefovi/šefice u ono malo firmi i organizacija van javnog sektora, ili gdje god smo se već zatekli na poziciji ili situaciji u kojoj jesmo.
Vrijeme u kojem živimo, pri tome ne mislim samo na naše prostore, tužno je. Ja ne pronalazim adekvatniji izraz. Ili je ovaj najbliži onom koji osjećam.
Svakodnevno nas mediji zasipaju ljepoticama i ljepotanima, sportistima i estradnim zvijezdama sa suludim primanjima. Čitamo i gledamo njihove izjave s jahti, prijema, mondenskih ljetovališta i skijališta. Divimo im se, patimo s njima, preživljavamo njihove razvode, prepucavanja i povrede.
“On je samo sedam dana nakon operacije u elitnoj klinici herojski izašao na teren…”
Za to vrijeme rudar, ako ima sreće, pet dana u sedmici kopa pod zemljom osam sati dnevno, za platu koju možda vjerovatno neće dobiti mjesecima.
Naše oči vide blještavilo i glamur. Pod zemljom nema moći. Samo mrak.
O društvenim je mrežama izlišno i govoriti. Ubismo mišljenjima iz zauzetih busija odabranih strana, boreći se do posljednjeg lajka. “Ukinuti” nekoga ili ga blokirati – vrhunac dana. Posebna objava. Da se svijetu pokaže moć jer nam je dato. Jer nam se može. Nekada se status sticao vizionarskim djelima. Sada brojem emotikona, lajkova, komentara.
O politici i političarima i ne mislim. To je posebna vrsta koja ovih dana blene u nas s izbornih plakata. Prave rugla od sela, mjesta i gradova. Pakao od naših života. Samo još ovaj put da im daš glas i mandat, pa će onda sve biti kako treba. Siromašni i obespravljeni to više neće biti. Onkološki i drugi pacijenti imaće lijekove i terapije. Proradiće fabrike. Izgradiće ceste i autoputevi. Dvije krivine smo nadomak Evropske unije. Ali nemamo redovne linije za padinske dijelove glavnog grada. Međugradske sanjamo. O manjim mjestima i ne razmišljamo. Oni se valjda i dan-danas prevoze volovskim kolima. Šta ćeš, takva nafaka.
Fotošopirane face slikane obavezno iz donjeg rakursa, da nam budu veći i moćniji. Jer volimo moćne u nadi da ćemo i mi jednom biti probrani u bilo kakvu poziciju moći.
Iz misli me trzne zvuk otvaranja autobuskih vrata. Konačno.
Minut je do punog sata. Nastaje metež. Svi bi da uđu prvi. Gužvaju se ljudi, kese, cekeri preko kojih se pokazuju mjesečne. Neko plaća kartu.
“Nemam sitno!”, galami vozač iznerviran situacijom. – Hajde, prođite dalje da svi uđu pa ću onda na trafiku da rasitnim i vratim kusur svima.
Kasnimo u polasku deset minuta. Kasnimo trideset godina.
Ko zna gdje ćemo stići.
