Ovom što garavi ovu hartiju muzika Nesretnog Vojvode Bore Čorbe nikada nije previše značila, ali za razumjeti je ona Arsenova opaska izrečena u jednom od njegovih posljednjih intervjua, da se od rata nije čuo s Borom, ali da mu je više vjerovao nego balaševićizmu. Veliki Arsen! Čorbina poezija imala je nerv kojeg se ticalo socijalno bilo. Istina, s njim se život pomalo gorko poigrao, pa ga kao starog i bolesnog čovjeka poslao u Sloveniju, da ga paze i n(j)eguju oni koji je zvao bečkim konjušarima, ali šta ćeš, život je često cinična pojava. Elem, tekst njegove pjesme Član mafije, na ivici banalnosti, kao i veći dio njegova opusa, te 1987. Godine kad je izašao na ploči Ujed za dušu, medijski mainstream i javnost doživjeli su subverzivnim, uglavnom zbog nemanja uvida u to sto su deset godina prije pjevali prvo Marko Brecelj i Buldožeri, a onda punk i novovalni bendovi. Elem, za Člana mafije se može reći da je zgodna pop – igra. Riječ mafija je tu da zamijeni Partiju, i onda stvar, kako-tako, “hoda”: pobogu druže moj, šta ti je/ neću da budem član mafije/ jer to je pogrešan korak/ i njihov hleb mi je gorak/. Šta će mi parče hartije/ gde piše da sam član mafije/ pa makar je.ao čvorka /makar mi sledila ćorka. “Najspornija” strofa glasi – “ ja bih sve mafijske drugove/ pravo u fabričke krugove/ da malo osete strugove/ ili na njivu za plugove.
Nekad kasnije, sam Čorba je pričao kako je dozvolu za snimanje od izvjesne komisije dobio tako sto ih je počastio u obližnjem kafiću. Eto, taman toliko se Partija u to vrijeme pitala, i taman toliko je kasniji Vojvoda Slovenac bio disident. Pjesma je imala neki život, a sjećam se kako ju je po kući zapjevavao moj rahmetli otac, izraziti antipartijaš, uglavnom kako bi nervirao ukućane: svoju suprugu, a moju Gospođu majku koja je u jednom trenutku bila i partijski sekretar osnovne organizacije Saveza komunista Muzičke produkcije Radija Sarajevo, i svog nadobudnog sina jedinca koji je prezirao „pastirske“ izričaje velikih jugoslovenskih grupa.
Zašto ovo pričam ? Zato što, konačno, živimo u trenutku u kojem je partitokracija došla na taj “nivo” da u ovom trenutku jede posljednje ostatke onoga sto smo nekada znali pod imenom politički život. Broj članova partija i stranaka, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u regionu, doseže milionske cifre – puno ih je više ih nego je članova Saveza komunista ikada bilo – a demokratija ne samo da se ne razvija. Nego ide unatrag. U javni sektor već decenijama se ne može zaposliti niko ko nije član Partije (mafije), a „karijera“ se pravi isključivo na osnovu partijske pripadnosti. Koliko ste puta primijetili da neko ko je bio glasan na ovdašnjoj političkoj sceni, odjednom „zašuti“, kad se dočepa neke direktorske stolice u javnom poduzeću, ili mjesta u lokalnom ili Evropskom parlamentu!? Previše. Jer, većina stranaka izbore posmatra kao kadrovsku križaljku koju valja ispuniti „svojima“ i naplatiti se, a ne kao put u nekakvu razvijenu budućnost. Nikada neću zaboraviti scenu u kojoj, nakon izbora na kojima su „lijeve“ snage osvojile relativnu većinu glasova u Kantonu Sarajevu, jedan mladi partijski funkcioner, nesuđeni Predsjednik Nečega, kojeg će kasnije potrošiti kao i mnoge prije njega, „baca“ rukavicu:
„Neki ljudi misle da su iznad situacije, zato što su nezavisni.“
Dečko, mislim se, zadnje što bih želio jeste da se hvalim, ali neki su ljudi to zaslužili. I ništa drugo i nemaju. Od 1987. , kad sam debitirao na sarajevskom Radiju 202, do danas takvih članova Partije koji misle da trebaju biti Nešto, prošlo je na stotine. Kad vjeruješ u neku profesiju, a ja sam imao tu nesreću da povjerujem u pisanje kao način života, onda nema „partijašenja“. Otprilike, kao ono Kišovo: za pravog vjernika nijedna religija nije dovoljno dobra. A u tih trideset sedam godina stalo je sve: i raspad jedne, i rađanje druge zemlje, i rat, i gubici najdražih, i ponovni entuzijazam primirja, i razočarenja… Sve to stane u tu jednu, možda i najskuplju riječ. Nezavisnost. I sve staje u nju. I to da nas je svakim danom sve manje. I da se to neće zaustaviti.
I zato, vijest o tome da će različite individue iz nominalno iste Partije, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine slaviti na različitim stranama, ne bi bila ni za zabilježiti, da nije tog dubokog razočarenja u tu jednu Partiju, u koju smo, ipak, svi mi negdje vjerovali, i za koju smo, većinom, i glasali. Dok nije došlo dotle da Zlatko Lagumdžija spere sve crveno i progresivno s te zastave, i bijelu krpu, kao znak predaje, ostavi svojim nasljednicima. Koji će mu, poput Denisa Bećirovića, vratiti imenovanjem za izaslanika u UN-u. Tako se krug, trideset i dvije godine od sticanja nezavisnosti polako zatvara. Posmatrajući današnji SDP može se reći da je, nakon svega, ispao najveće razočarenje. Prepisavši od nacionalista klijentelizam, parazitsku psihologiju rentašenje nekada javnih prostora, i gdje može, nepotizam, utopili su se u opće sivilo partitokratije. Demokrature, koja je demokratija samo nominalno – pa i Dodik je nominalno socijaldemokrata – a diktatura u onom smislu u kojoj su nesposobnost i inertnost vodećih kadrova – nedodirljivi. Dok je nama, koji nismo članovi Mafije, sve gore. I dok mladi odlaze. Zato je teško povjerovati da Lagumdžija nije namjerno ostavio Nikšića za predsjednika SDP-a. I još teže da između njih u vrhu te partije, postoji neka vrsta raskola, jer kao, Nikšić i Vojin Mijatović za vrijeme prijema za Dan nezavisnosti neće biti u sarajevskoj Vijećnici, nego na tribini u Brčkom. Šio mi ga Đura, što rekla braća. Ili, nema od toga selameta, što se u nas kaže.
Elem, bilo kako bilo, Dan nezavisnosti je tu. U zemlji u kojoj dvojica od trojice to ne žele, možda i ne treba biti previše entuzijastičan oko toga. Ali, mora se obilježiti. Za nas, već pomalo bivše, jedini pravi Dan državnosti je 25. novembar. Ideje o toj zemlji ne bi bilo da nije bilo tog zasjedanja u Mrkonjić Gradu, usred svjetske kataklizme.
Ipak, nada u građansku BiH, baziranu na nekakvoj lijevoj ideji o istinskoj ravnopravnosti, kao da se topi pred našim očima. Svakoga dana, i sve više: i to pred vijestima poput one da je narečeni prijem u Sarajevskoj vijećnici čiji su domaćini članovi Predsjedništva Željko Komšić i Denis Bećirović, održan dva dana ranije, jer je – još u decembru – Predsjedništvo sa sve Dodikom, obavezno otići na diplomatski forum u Antaliju. Neku vrstu Davosa za one ometene u razvoju. Banjska diplomatija, gdje je jedna od glavnih zvijezda , možda i najprecizniji izraz modela današnjeg (ne)vremena, mađarski konvertit iz mladog ljevičara u filonacistu Viktor Orban.
A gdje će, sa sve smiješkom, nadgledati Njegova Ekselencija Redzep Taipa Erdoan, pravi „čuvar“ ovog dijela svijeta sa sve temom Institucionalizacija Turskog svijeta. Zvuči li vam ta konstrukcija odnekle poznato? Ko ovdje pledira za svoj „svet“?
Natrag, dakle, polako ali sigurno u Otomansku imperiju. Tamo smo, kad se sve sastavi, najduže i bili. Samo, što reče onaj nesretnik, „neću da budem član mafije.“
I sretan vam Dan nezavisnosti. Onima koji slave.
Što je danas obavezno reći kad nešto čestitate.
A, zapravo, je besmisleno.
Kao i puno drugih stvari oko nas.
