Moć Milorada Dodika je uglavnom moć blokade i destrukcije, moć da zemlju drži u stanju agonije, kaže u razgovoru za Danas Vahidin Preljević, profesor na katedri za germanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
On dodaje da je zbog nedostataka dejtonskog poretka, Dodik je sa tri ili četiri glasa u Domu naroda u stanju da obori reformske zakone iz takozvanog evropskog puta Bosne i Hercegovine, „kao što je demonstrirao nedavno“.
„Istovremeno, njegove prijetnje secesijom i sukobima jesu u ovom momentu nerealne, ali one se iz sfere imaginarnog mogu preseliti u realnost, ako se ukaže prilika za to“, kaže profesor Preljević.
Preljević kaže da se Dodiku zbog političkog podvlađivanja međunarodne zajednice, koja neprincipijelno toleriše njegov ekstremizam, „te zbog pasivnih i neuverljivih partnera u vlasti iz FBiH omogućuje da širi ovaj manevarski prostor“.
Razgovarao: Marko Čonjagić
Kako komentarišete izjavu predsednika Republike Srpske da „BiH nikad nije bila suverena i da neće biti dok ne odu stranci“?
„Načelno je tačno da utjecaj međunarodne zajednice i Kancelarije visokog predstavnika (OHR) ograničava suverenost BiH, ali je isto tako tačno da u današnjem svijetu ne postoji apsolutna suverenost, a vjerovatno je nikada nije ni bilo. Njemačka suverenost je ograničena regulativama EU ili NATO-a. Isto tako, treba naglasiti da postoje vanjska i unutrašnja suverenost.
Za Dodika je suverenost samo floskula, on njome želi odbiti utjecaj Zapada, pritom svakako ne i Rusije i Kine, a vidim da u potrazi za novcem koji mu očajnički treba, očijuka i s Turskom, dok istovremeno negira unutrašnju suverenost Bosne i Hercegovine. To se vidi i na nepoštovanju Ustavnog suda, na pitanju državne imovine ili blokadama u Domu naroda, gdje u Klubu Srba ima apsolutnu kontrolu“.
„Kada se riješi pitanje unutrašnje suverenosti, zapravo stabilnosti i funkcionalnosti, kad se ograniče mehanizmi blokade i prava etničkog i entitetskog veta u domovima naroda, kad BiH postane uistinu uređena pravna država jednakopravnih građana sa punom demokratijom, tek onda treba rješavati pitanje stranih sudija i OHR-a“.
Da li postoji realna mogućnost za ulazak BiH u EU, i ako da, do kada?
„Sumnjam da će EU primiti ijednu novu članicu prije svoje unutrašnje reforme i ukidanja principa jednoglasnosti pri glasanju u EU. Ono o čemu se, koliko znam, intenzivno govori, jeste neka vrsta pridruživanja ovih zemalja bez punopravnog članstva. Riječ je on nekom srednjoročnom međurješenju.
Time bi zemlje Zapadnog Balkana dobile pristup određenim fondovima, čvršće bi ih se vezalo za ekonomski i pravni prostor EU, ali ne bi mogle imati pravo da utječu na politiku EU. No, inače sumnjam da u EU postoji neka razrađena i jedinstvena strategija; vanjskopolitički često djeluje haotično, kao što pokazuju nedavni istupi evropskih zvaničnika u vezi sa eskalacijom nasilja u Gazi, koji su u samo nekoliko minuta slali potpuno suprotstavljene poruke“.
Od 2024. godine komandu na EUFOR-om u BiH preuzima Mađarska. Šta to znači, ako u vidu imamo veoma dobre odnose na relaciji Dodik – Vučić – Orban?
„Nema nikakve sumnje u to da Viktor Orban (premijer Mađarske) vodi etnocentričnu, autokratsku i islamofobnu politiku, koja ima jake crte križarskog mentaliteta.
Njegova zainteresiranost za to da mađarski oficir preuzme komandu EUFORa ne sluti na dobro. Zašto bi se bez zadnjih namjera, koje nikako ne mogu biti dobre, uopće zalagao za to? Sama odluka Zapada da komandu evropskim snagama prepuste Orbanu još je jedan pokazatelj već spomenute politike appeaesementa, te govori u prilog tezi da se Zapad nekako, barem privremeno, aranžirao s Rusijom u dijelu Balkana koji ne pripada EU, određujući ovaj prostor, barem zasad, kao sferu podijeljenih interesa.
No, odavno govorim da se oni politički i društveni faktori koji tvrde da žele normalnu Bosnu i Hercegovinu svakako ne trebaju oslanjati na EUFOR, OHR i ambasade, već na sopstvene snage“.
Kako vidite aktuelnu situaciju na severu Kosova?
Još je nejasno šta je zapravo bio cilj diletantske oružane pobune u Banjskoj. Gledajući ovako sa strane, zdrav razum govori da je nesporna upletenost značajnog dijela državnog aparata Srbije u nedavna dešavanja.
„Šta god da je bilo u pozadini, čini se da kao rezultat imamo jačanje pozicije Kurtija i Kosova, koje je na ovom primjeru demonstriralo da funkcionira kao suverena država, dok je pozicija Beograda, koji je sad pod sumnjom da organizira ili potpomaže terorizam, i to prilično neuspješno, znatno oslabila.
Da li oružani napad u Banjskoj može da se prelije na BiH?
„Ne vjerujem da trenutno može, iako nas naša historija uči da se ne treba uzdati u racionalnost ovdašnjih političara. Dodik bi, zbog užasne ekonomske situacije u koji je doveo entitet koji predstavlja, takoreći iz očaja, ili ako dobije naputke sa strane, možda i mogao potaknuti ili inscenirati neke incidente, ali mislim da su u ovom času šanse za to male“.
Kako vidite Hamasov napad na Izrael?
„Nema sumnje da je Hamas, koji tvrdi da se bori za Palestince, počinio gnusan zločin protiv civilnog stanovništva, i time nanio ogromnu štetu palestinskoj stvari.
Borba za palestinska prava, koja je svakako opravdana, otpor okupaciji i aparthejdu ne može uključivati masakriranje ljudi. Nema tog plemenitog cilja koji opravdava sva sredstva. To vrijedi i za drugu stranu.
Kakav odgovor može da se očekuje od Izraela? Koliko daleko su spremni da odu?
Nedopustive su najave izraelskih vlasti, a već to vidimo na djelu, da će zahvaljujući tehnološkoj prednosti koju Izrael ima, sravniti Gazu sa zemljom, nazivajući Palestince životinjama ili zvijerima, koje treba uništiti ili protjerati. Niko na taj način neće i ne može pobijediti.
Inače, transgeneracijski konflikt između Palestinaca i Izraelaca se već odavno pretvorio u sukob dugog trajanja, u neku vrstu stogodišnjeg rata, nižeg ili višeg intenziteta. Brojne eskalacije i radikalizacije ništa novo nisu donijele, osim što stalno donose nove, mahom nevine žrtve, a da se stanje suštinski ne mijenja.
Taj požar neprestano prijeti da se proširi na okolne zemlje, a možda i zapali cijeli svijet. Već dugo više nema živih savremenika koji pamte neko vrijeme mira u ovom dijelu Bliskog istoka. To stvara pogubnu dinamiku, jer se mir i normalan život čine nepojmljivim. To je stanje permanentne radikalizacije: ljudi koji su rođeni i odrastali u izbjegličkom kampu, čiji su roditelji rođeni u izbjegličkom kampu, i koji ni za svoju djecu ne mogu ni zamisliti drugačiju perspektivu, lak su plijen za raznorazne manipulatore i lovce u mutnom. Ljudi u očaju i apsolutnom beznađu postaju spremni na sve i na najbrutalnije zločine, uglavnom protiv nevinih ljudi na drugoj strani.
Isto tako, i Izraelci žive u neprestanoj nesigurnosti. Mora se nekako izaći iz te logike istrebljivačkog rata, iz mehanizma totalne dehumanizacije, koju primjećujemo na obje strane, mora se priznati pravo onog drugog da postoji“.
