Foto: AP
Njihova smrt mogla bi Iran kratkoročno gurnuti u unutrašnjopolitičku krizu, čije se srednjoročne i dugoročne posljedice trenutno ne mogu procijeniti: iranski predsjednik Ebrahim Raisi i ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian poginuli su 19. maja prilikom pada helikoptera na sjeverozapadu zemlje. Predsjednik je bio lice transformacije Islamske Republike. Oslanjajući se na Ebrahima Raisija i radikalne snage zemlje Vrhovni vođa Irana Ali Hamenei praktično je potpuno ugušio onaj ograničeni islamistički pluralizam koji je režim od 1979. dozvolio. Dok je Hamenei, koji je 1989. došao na vlast jer drugog pogodnijeg kandidata nije bilo, u prvim decenijama svoga mandata u Islamskoj Republici konkurisao s jakim predsjednicima, on je danas unutar sistema neosporni centar moći.
Prekretnica na ovome putu bili su parlamentarni izbori 2020, s kojih su masovno bili isključeni svi kandidati iz redova umjerenih konzervativaca i reformista kao i skoro sve žene. Isti uzorak ponovio se na predsjedničkim izborima 2021, na kojima je Raisi – koji je 2017. još umjereno podlegao konzervativnom Hasanu Rohaniji – nastupio bez značajne konkurencije kao i na najnovijim parlamentarnim izborima 2024. godine.
Islamska Republika promijenila se od jednog represivno-autokratskog režima s ograničenom, ali ipak postojećom političkom konkurencijom u teokratsku diktaturu, koja se sve više oslanja samo na vojsku u obliku revolucionarne garde. Raisijevi namješteni izbori 2021, na kojima je učešće birača bilo samo 48,5%, kao i pobuna “Žene, život, sloboda” 2022. pokazali su do sada neviđenu mjeru odbojnosti iranskog naroda prema vladajućem islamističkom režimu.
Raisi je i prije političkog uspona utjelovljavao najružnije lice režima
Raisi je i prije političkog uspona utjelovljavao najružnije lice režima. Kao “koljač iz Teherana” on je 1988. kao javni tužilac odigrao centralnu ulogu u izricanju hiljade smrtnih kazni političkim zatvorenicima iz redova mudžahedina, ali i ljevičarskih i kurdskih grupa. Od 2019. preuzeo je odgovornost kao šef pravosuđa i pooštrio postupke pravosuđa i sigurnosnih organa. Konačno kao predsjednik Raisi bio je odgovoran za brutalno gušenje pobune “Žene, život, sloboda” ujesen 2022. i provođenje stotine smrtnih kazni. U odnosu na vlastito stanovništvo niti jedna zemlja na svijetu ne pogubljuje više ljudi od Irana. Hiljade opozicionara sjedi u zatvorima režima, među njima i Narges Mohammadi, koja je dobila Nobelovu nagradu za mir 2023. godine.
No Raisi se nije proslavio samo kao tlačitelj. Pod njegovom vladom povećala se i ekonomska bijeda mnogih iranskih domaćinstava. Zemlja pati pod galopirajućom inflacijom koja redovno leži iznad 40%. Prehrambeni proizvodi, stanovi i mnoga dobra dnevne potrebe postaju sve više nedostupna širokim dijelovima stanovništva. Nekada politički i civilno društveno značajna srednja klasa osiromašuje. Pate i sredine koje su historijski bile naklonjenije režimu. Međutim umjesto da radi na reformama i ukidanju međunarodnih sankcija, Raisi se u potpunosti posvetio provođenju takozvanog gospodarstva otpora. Ono je nominalno ciljalo na “neutralizaciju” zapadnjačkih sankcija, ali je de facto sredstvo za pristalice režima da profitiraju od šverca i nedostatka konkurencije na domaćem tržištu.
Drugačije nego u unutrašnjoj politici vanjskopolitički bilans Raisia izgleda diferencirano. Protiv Zapada u nuklearnom dosijeu Raisi se nedvojbeno postavio na konfrontaciju. Od jednog već dogovorenog pregovaračkog rješenja za oživljavanje atomskog dogovora iz 2015. Iran se pod njegovim vođstvom povukao u ljeto 2022. godine. Umjesto toga zemlja je ograničila svoju kooperaciju s međunarodnom agencijom za atomsku energiju i paralelno s tim znatno unaprijedila svoj nuklearni program. Iran danas proizvodi uran skoro spreman za atomsko naoružanje, a da do sada nije donio konačnu odluku o pravljenju atomske bombe, kao zemlja na pragu nuklearnog naoružanja.
Ruski rat protiv Ukrajine promijenio je i dinamiku moći između Teherana i Moskve
Raisi je konfrontaciju sa Zapadom zaoštrio i podrškom ruskoj agresiji na Ukrajinu – isporukom dronova. Pod Raisijem se Iran okrenuo Rusiji jače nego ikada i produbio političke i gospodarske odnose. Ruski rat protiv Ukrajine promijenio je i dinamiku moći između Teherana i Moskve: dok je Iran prije toga bio veoma ovisan o Rusiji, kroz podršku je ostvario za sebe više manevarskog prostora, što se, naprimjer, pokazalo u Siriji.
Sve veći antagonizam sa Zapadom bio je popraćen kontradiktornim razvojem na regionalnoj razini. Odnosi s većinom država u susjedstvu Irana bili su zategnuti i Raisi je radio na tome da se to izmijeni. Podržani Kinom, dugogodišnji rivali Iran i Saudijska Arabija najavili su u martu 2023. približavanje, nakon više od sedam godina ponovo su uspostavili diplomatske odnose i time su za sada zaustavili spiralu eskalacije proteklih godina. U novembru 2023. Raisi je posjetio Saudijsku Arabiju, što je bila prva posjeta jednog iranskog predsjednika nakon 11 godina. I prije toga nategnuti odnos s Ujedinjenim Arapskim Emiratima poboljšao se dok je Iran gradio i odnose s drugim susjednim državama kao Pakistan.
Raisi je forsirao i izgradnju odnosa Irana sa zemljama Globalnog juga
Raisi je forsirao i izgradnju odnosa Irana sa zemljama Globalnog juga. Ovo je išlo uporedo s nastojanjima da se multilateralizmu zapadnjačkog stila suprotstavi alternativa naprimjer kroz pristup Irana multilateralnim organizacijama kao BRICS ili Šangajska organizacija za suradnju i kroz podsticanje formata kao što je proces Astana ili 3+3 platforma kooperacije na Kavkazu u kojoj ne učestvuju zapadnjačke države. Iran time djeluje protiv nastojanja Zapada da izolira Islamsku Republiku.
Rat u Gazi opteretio je, doduše, regionalno približavanje, ali nije prekinuo proces. Stari neprijatelj Izrael u regionu je danas znatno izolovaniji nego Islamska Republika, koja konflikt i podršku za milicije koje napadaju Izrael koristi za dobijanje na popularnosti među arapskim stanovništvom. Najnovija eskalacija u okviru direktnog iranskog granatiranja Izraela, kao odgovor na izraelski napad na iransku ambasadu u Damasku, za sada je prošla dosta olako. Za Iran se radilo o demonstraciji sile koja bi trebalo da ponovo uspostavi sposobnost odvraćanja. Istovremeno se na diplomatskim kanalima intenzivno komuniciralo upravo sa SAD da Teheran ne želi regionalni rat.
Da je pored Raisija u padu helikoptera poginuo i ministar vanjskih poslova Amir Abdollahian bolan je udarac za iransku vanjsku politiku. Amir Abdollahian, koji je bio blizak revolucionarnoj gardi i zalagao se za integraciju njihovih poslova u iransku vanjsku politiku, govorio je tečno arapski i njegovao bliske kontakte s važnim arapskim donosiocima odluka. Međutim uticaj obje osobe ne smije se ni precijeniti. Odlučujuće odluke donose se od vođstva oko Ali Hameneija i revolucionarne garde,, zbog čega bi Iran mogao zadržati svoj aktuelni vanjskopolitički kurs.
Vrhovni vođa formalno je ovlastio raisijevog prvog potpredsjednika Mohammada Mokhbara s privremenim preuzimanjem poslova vlade. Zajedno s čelnicima pravosuđa i parlamenta on treba u roku od 50 dana da organizuje nove izbore. Mokhbar je apartčik vjeran Hameneiju koji je do sada u javnosti uglavnom ostajao u pozadini. Kao nasljednik Raisija neposredno se ne javlja niti jedan kandidat. Špekulacije su različite, mogao bi nastupiti Mohammad Bagher Ghalibafm glasnogovornik parlamenta i nekadašnji gradonačelnik glavnog grada Teherana. Međutim Ghalibaf ne dolazi iz tabora Raisija, koji je do sada bio na vlasti. Raisi nije imao prominentnog zamjenika niti političkog štićenika.
Drugačije nego s Raisijem Hamenei nema puno vremena da bi izgradio kandidata po svom izboru
Na prethodnim izborima rezultati su bili unaprijed jasni pošto režim potencijalnoj konkurenciji s dobrim izgledima nije dopustio da na izbore izađu njihovi kandidati. Ko će sada biti Hameneijev željeni kandidat i da li se može naći iz više tabora u redovima tvrdolinijaša – otvoreno je pitanje. Drugačije nego s Raisijem Hamenei nema puno vremena da bi izgradio kandidata po svom izboru.
Teheranu predstoje zato tjedni intenzivne borbe za vlast. Na kocki ne stoji samo nasljedstvo Raisija u užem smislu, u pitanju je prije svega nasljednik 85-godišnjeg vrhovnog vođe Hameneija – za šta je režim ustvari predvidio Raisija. Ukoliko bi nasljednik Raisija bio i nominovani nasljednik Hameneija, morao bi to biti politički iskusan klerik, što bi još više otežalo potragu za potencijalnim kandidatima.
Za srednjoročnu i dugoročnu stabilnost režima moglo bi centralno pitanje biti regulisanja nasljeđivanja Hameneija. Od odlučujućeg značaja pri tome će biti da li će režim uspjeti da etablira nasljednika Raisija kao nominovanog nasljednika vrhovnog vođe – ili da li će borba za vlast između različitih tabora Islamske Republike eskalirati nakon smrti Hameneija. To bi mogao biti i trenutak u kome bi se – polazeći od vakuuma moći i borbe za vlast unutar elite – mogle provesti dalekosežne promjene. Zamisliva bi bila ponovna pobuna stanovništva isto kao i puč iz redova revolucionarne garde, koji bi mogao Islamsku Republiku pretvoriti u vojnu diktaturu.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
