Foto: picture alliance/Zumapress/Aimee Dilger
Izgleda da će 2024. godina postati godina odluka. Izbori za Evropski parlamet u junu, američki predsjednički izbori u novembru i izbori u tri istočnonjemačke pokrajine stilizirani su u politici i medijima kao sukob između snaga demokratije i snaga dezinformacija. Zajedno će s izborima u Rusiji i Indiji ove godine na birališta ići skoro polovina svjetskog stanovništva.
“Zli inostrani akteri” pokušavaju, prema mišljenju komesara za vanjske poslove EU Josepa Borela, da pritom dobiju “bitku narativa”. Dezinformacije bi se širile i, prema njemačkoj vladi, ciljale na to da podijele društvo i potkopaju povjerenje u državne institucije. Društveni mediji širili bi laži, dezinformacije i deep fake, pobrinuli bi se za brzo širenje lažnih informacija i radili na nastajanju filterskih balona te ehokomora. Umjetne inteligencije, deep fake i personalizovani algoritmi postojeću bi nesigurnost još više pojačali i odveli ka gubitku povjerenja u institucije demokratije.
Je li demokratija u osnovi ugrožena? Postoji niz ozbiljnih zamjerki protiv teze o poplavi dezinformacija potaknutih društvenim mrežama i iz toga proizašlog ugrožavanja demokratije. Prva zamjerka odnosi se na sam pojam. Dezinformacije se mogu razlikovati od jednostavnih lažnih informacija time da su širene sa zlonamjernim intencijama. Lažne su informacije greške, dezinformacije su laži. Granicu je između njih, doduše, često teško povući. Odakle znamo da neko radi zlonamjerno ako ne možemo pogledati u njegovu glavu? Pojam se zato češće upotrebljava politički nego analitički i previše često se primjenjuje na sve one koji zastupaju drugačiji pogled.
U debati o opasnostima korona virusa proteklih godina moglo se (i može) to često posmatrati na obje strane debate. Također i dalje ne postoji empirijski značajno istraživanje koje potvrđuje jasno djelovanje dezinformacija, filterbalona i ehokomora. Baš nasuprot: najviše studija pokazuje malu raširenost dezinformacija i malo ili nikakvo djelovanje koje se može potvrditi. Čak izgleda da postoji povezanost intenzivnog korištenja medija i diferencirane slike javnog mnijenja.
Isto tako ostaje nejasno da li kampanje dezinformacija uopšte mogu ostvariti dugotrajan učinak. I sam rukovodilac Strategijskih komunikacija u Evropskoj službi vanjskih poslova (EAD) Lutz Güllner, koji je odgovoran za suzbijanje ruskog uticaja na izborima za Evropski parlament, priznaje da o tome ustvari ništa nije poznato. Postojeće empirijske studije pokazuju da dezinformacije predstavljaju samo mali dio informacija raspoloživih u mreži i preuzimaju se samo od malog broja recepijenata. Većina je korisnika apsolutno svjesna toga da samozvani influenceri i dubiozne veb–stranice nisu bezuslovno za prihvatanje kao pouzdani izvori informacija.
U poređenju s današnjicom prosječni njemački građanin živio je prije četrdeset godina u informacionoj pustinji
Ipak, možda najvažniji prigovor tezi o destruktivno djelujućoj manipulaciji jest da nikada nije postojalo više kvalitetne i jeftine ponude znanja nego danas. Trenutno postoje mediateke ARD i ZDF, blogovi kao što su “Volksverpetzer”, politički razgovori na TV-u kao i jednostavan i jeftin digitalni pristup mnoštvu dnevnih novina i drugih časopisa. Ko se želi informisati, ima danas lakši pristup negi ikada ranije: u poređenju s današnjicom prosječni njemački građanin živio je prije četrdeset godina u informacionoj pustinji, koja se u mnogim slučajevima sastojala od dnevnih novina “Bild” i eventualno još “Tagesschau”. Od mnoštva nije bilo ni traga. Internet i društvene mreže time su kao prvo odgovorni za ogroman dobitak na pluralitetu u formiranju mišljenja. S tim, doduše, često zajedno ide i povećana nesigurnost. To međutim utiče na moderne najkasnije od pronalaska štamparije u 16. stoljeću. Pluralitet predstavlja znanstveni osnov za otvoreno društvo. Tako gledano, to je preduslov za demokratiju, a ne njeno ugrožavanje.
Međutim ove primjedbe na skeptičnu dijagnozu o kojoj se gore raspravljalo, ne treba pogrešno shvatiti. Međutim opasnosti leže na apstraktnijoj, a u isto vrijeme fundamentalnoj razini. Centralni problem stabilnosti demokratije nije u tome da ljudi lažu i informacije strategijski upotrebljavaju za manipulaciju sa mišljenjima drugih – to nikada nije bilo drugačije. To leži puno više na tome da se mi danas, kako unutar Njemačke tako i Evrope i svijeta, krećemo u prostorima istina koje je sve teže međusobno pomiriti.
Kad ruski predsjednik Vladimir Putin u intervjuu s Tuckerom Carlsonom detaljno obrazlaže zašto Ukrajina pripada Rusiji, tada on ne laže bezuslovno nego iznosi subjektivnu istinu izgrađenu na istorijskim konstrukcijama u koju on vjerovatno iskreno vjeruje – bez obzira kako bizarno to može zvučati u mnogim zapadnjačkim ušima. I isto tako govor mnogih američkih pristalica Trumpa da demokratska partija Ameriku vodi u propast, ne može se stvarno kvalifikovati kao laž koja se širi uprkos boljim saznanjima. Moramo se brinuti zbog pretpostavljene iskrenosti, a ne zbog laži.
U suvremenom društvu nepobitne istine postaju rijetka roba, a bitka za suverenitet u tumačenju stvarnosti postaje centralna pozornica. Mit u koji mi rado vjerujemo da u moderne postoji samo jedan ispravan poredak istine, koji se, naprimjer, može provjeriti činjenicama, teoretski je, nažalost, teško održiv.
U filozofskoj raspravi temeljna poteškoća u određivanju istine može se pronaći u raspravi koja seže do Aristotela o tome šta konstituiše istinu. Osnovni konsenzus danas znači da se istinitost rečenica ne može izvesti izravno iz stvarnosti (činjenica), već se može samo neizravno provjeriti preko drugih rečenica. Ideja o utvrdivoj podudarnosti između rečenice i stvarnosti time je potkopana. Takozvana teorija koherencije odgovara na ovaj problem time što razumije kao istinite samo one rečenice koje se mogu umetnuti bez proturječja u širi kontekst izjava koje smo već prihvatili kao istinite. Dakle istina je ono što nadopunjuje naše konstrukcije svijeta (i predrasude) bez proturječja.
Ali ako slaganje s uvjerenjem, a ne s činjenicama postane središnji kriterij, tada postoji opasnost da istina postane intersekcijska, subjektivna i specifična za kontekst. Istina jednih skoro neizbježno postaje neistina drugih. Šta se iz toga sada može izvući za aktuelnu debatu o dezinformacijama? Za SAD to na početku znači da 100 miliona potencijalnih pristalica Trumpa nisu (isključivo) lažovi niti budale. Oni puno više žive u jednom svijetu koji se sastoji iz čvrstog vjerovanja u tradicionalne vrijednosti, odbijanje intelektualnosti istočne obale i nesklonosti postmodernoj kontigenciji. To je mentalni poredak sastavljen od međusobno osnažujućih elemenata, koji pružaju čvrsti okvir za klasifikaciju novih informacija. Provjere činjenica i stručna ekspertiza ovdje su nepotrebni.
Kako se možemo i kako se trebamo nositi s ovom temeljnom kontroverzom? Demokratija nije filozofski salon, nego sve više poznaje momente u kojima se sudaraju nespojive i tvrdo iznesene pozicije. Mi moramo učiti kako izdržati ovaj spor i istovremeno spriječiti raspadanje poretka istine. Ovdje se ne radi o pukoj provjeri činjenica, već o neprestanom obnavljanju razumijevanja temelja našeg poretka u cijelom društvu. Liberali i iliberali, feministkinje i feministi te stari ljudi moraju ostati u međusobnom razgovoru. Tada nema razloga da se bojimo zlonamjernih inostranih aktera ili čak bitke narativa.
Jürgen Neyer je profesor na predmetu Evropska i međunarodna politika na Evropskom univerzitetu Viadrina u Frankfurtu (Oder). Osnivač je European New School of Digital Studies (ENS). On istražuje povezanost tehnoloških inovacija i međunarodnih sukoba.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
