Smisao pogovora: Postoji valjda bezbroj čitateljskih iskustava, u rasponu od neizmjerna užitka do nepodnošljive dosade, s tim da se, ukupno gledajući, najviše vremena utuče negdje između krajnjih točaka tog dijapazona. Kada nakupi dovoljno utakmica u nogama – tj. kada pohrani dovoljnu količinu knjiških stranica u svoju memorijsku karticu, da bi većinu njih u hodu zaboravio – čovjek utvrđuje vlastite koordinate, smjernice i pravila, cijeli jedan minuciozno ugođeni unutrašnji sistem koji će mu, s jedne strane, pomoći da se zbog magične privlačnosti onoga već iskušanog ne odriče avanture prepuštanja nečemu novom i nepoznatom, a s druge zajamčiti da unutar njegova dragocjenog čitalačkog vremena užitak i zadovoljstvo ipak prevagnu nad mukom i gnjavažom. U mome slučaju jedno od tih pravila isklesano je u kamenu: Ozrena Kebe nikada dosta!
Imajući to na umu, situacija se bitno mijenja kada iz ležerne čitateljske pozicije uskočiš u ulogu autora pogovora za Kebinu knjigu. Jer to je, kako god okreneš, dobrovoljni ulazak u klopku. Budući, dakle, da mi je poznato kako se radi o stvaralačkoj individui toksičnih mogućnosti, o piscu koji izaziva ovisnost, unaprijed znam i u kakvom će raspoloženju čitalac ove knjige – pod pretpostavkom da se drži uobičajenog protokola i konzumira je onako kako je red, od početka prema kraju – nasrnuti na ovaj tekst. Bit će prilično zlovoljan što je stigao do svršetka temeljnog štiva, i to u trenutku kada je čitalački ushit dosegnuo najvišu razinu, možda čak žešće raspižđen, možda čak agresivan, neće pomoći ni to što je posljednje stranice čitao najsporije što može ne bi li zadovoljstvo duže potrajalo, a i sam se Kebo, kao majstor za takvu vrstu manipulacije, potrudio da mu u isti mah pothrani nezasitnost i ograniči količinu obroka – em je izabrao kratku formu, em je mozaik sastavljen od kratkih formi sasvim sigurno svojski iskratio – a čitalac onda u takvome stanju dolazi do nekakve pogovorne izlišnosti… Što ovaj tupi? Koga to sad zanima? Otkud se on uopće stvorio? Jesmo li mi ovo zaslužili?… U mračnijim scenarijima zamišljam neuviđavnu hordu spremnu na sve. Pomišljam čak da ove retke ipak potpišem pseudonimom, ili možda podmetnem neko postojeće ime kako bih maskirao svoje autorstvo i zameo tragove, Senad Pećanin, Viktor Ivančić ili slično, samo da izmaknem bijesu frustrirana mnoštva.
Za takve imam nekoliko kratkih napomena. Pod jedan, pisac pogovora nije kriv što vam je u ruke dospjela pametna, zabavna, duhovita, oslobađajuća i blistavo napisana knjiga, a napose što ta knjiga ima svoj kraj, kao i svaka druga, uostalom, ne računajući Kur’an i Bibliju, koje imaju svoj beskraj. Pod dva, pisac pogovora je pristojna osoba, k tome u ozbiljnim godinama, k tome u zdravstveno rizičnoj skupini, i ne zaslužuje da se na njoj iživljavate. Pod tri, pogovore je ionako bolje izbjegavati. Pod četiri, toplo vam preporučujem da ovu pisaniju s odjavne špice bez grižnje savjesti preskočite i vratite se na početak knjige; ili da barem, konzultirajući sadržaj, iznova posjetite zapise što su vam se u prvom čitanju najviše dopali, jer je sasvim moguće da vam je neki neodoljivi detalj tom prilikom promaknuo, vjerojatno baš onaj najvažniji.
Smisao kratke forme: Život je suviše složen da bi se o njemu pisalo komplicirano. To bi mogao biti priručni kredo Kebine spisateljske strategije, deviza koja bi uzela u obzir i njegovu poetiku i njegovu opsesiju. A odatle, između ostaloga, i kratka forma.
Moj pokojni prijatelj Toma Bebić jednom je konstatirao da je aforizam roman koji je napisao lijenčina. Iako se na podosta stranica u ovoj knjizi slave dokolica i ljenčarenje, usudio bih se tvrditi da je Kebina težnja minimalizmu u svojoj suštini protubebićevska, koliko god se on pred lakovjernom publikom, vadeći joj mast, hvastao svojim neradom i izležavanjem. Primjerena parafraza Splićaninova aforizma o aforizmu, koja bi dočarala Mostarca i njegovo djelo, morala bi glasiti otprilike ovako: Bilješka je novela koju je vrijedan pisac doveo na odgovarajuću mjeru. Viškom, a ne manjkom truda on postiže sažetost i jednostavnost.
Uz to što je lako naslutiti kako je jedan od najsnažnijih Kebinih životnih strahova onaj da će dosaditi ljudima koji ga čitaju, imamo posla i s kraćenjem kao kreacijom, navadom i(li) sposobnošću koja se registrira iznimno rijetko na teritoriju balkanske književne skribomanije. Sam autorski subjekt u jednom od zapisa priznaje da piše relativno brzo, a da „licka“ mnogo sporije i duže, no ne treba nasjedati njegovoj nonšalantnosti: upravo je to „lickanje“ srž pisanja, ključni dio stvaralačkog čina, ono rudarstvo što u doba srozanih kriterija biva podcijenjeno i zamalo zaboravljeno, a zaokupljeno je pitanjem koje si, dok šljakaju, postavljaju samo najbolji – što oduzeti da tekst bude na dobitku? Čega se odreći da bi bio stvoren višak?
Uglavnom, čitatelj koji kao usputnu zajebanciju shvati završno pitanje iz jedne od bilješki u ovoj knjizi – A vi, šta ste vi pametnoga bacili danas? – grdno će se zajebati. Jer, uspostavimo li bližu vezu između života i rukopisa, Kebo ga je ponajprije tim „bacanjem“ – vještinom kreativnog lišavanja – uspio prikovati uz svoju rečenicu i svoj tekst, dovodeći ga u raspoloženje blisko opčinjenosti.
Da bi se to moglo, potrebno je prije toga ukrotiti taštinu, privezati ego na kraću uzicu (što je i razlog da rečena tehnika u ovdašnjem kulturnom ambijentu nije osobito omiljena), a to znači prakticirati strogost prema sebi i biti u stanju uspostaviti kritičku distancu prema prvome licu jednine. Zanemarimo li načas talent i umijeće, rekao bih – pozor: sad smo izvan literarnog terena! – da se tu radi o boljem karakteru, od one vrste koju pogled u ogledalo ne dovodi do susreta sa spomeničkom veličinom. Neću to dalje razrađivati, da ne unosim nemir u službenu aleju književnih velikana, gdje je postalo uobičajeno da uz bardove mrtvačkim snom spavaju i čitatelji. Dodat ću tek da se karakter koji imam u vidu očituje i u Kebinu jedinstvenom humoru (o tome kasnije nešto više), koji se manifestira kroz milijun varijacija, ali je polazišni manevar uvijek taj da se pisac najprije naruga sebi, pa tek onda – tek onda – drugome. U oba slučaja, istina, bez milosti.
Smisao života: Svemu što je gore rečeno treba dodati, dakako, tradicionalnu novinarsku averziju prema praznom hodu. Akcent ipak stavljam na tradicionalnu, a to će reći na nesuvremenu praksu što se tiče današnjega žurnalističkog pisma, jer radi se o onoj razini ovladavanja zanatom kakva u doba elektronski potpomognutog lakopisa, pogotovo u polju informativnih medija, stječe status rariteta i opstaje još samo u vidu arheoloških ostataka. Ozren Kebo, pisac u najboljim godinama, dragulj je među tim okaminama, izbrušen i izglancan do stilske perfekcije.
Priznajem da me do te ocjene vodi i linija afiniteta. Za moj ukus nema ljepših literarnih predjela od onih gdje se susreću novinarstvo i književnost. No, za razliku od uvriježenog mišljenja uvaženih kritičara, moj je utisak (proizašao iz čitalačkog iskustva, ne iz preduvjerenja) da novinar i prozaik, kada se zateknu u istoj osobi, najčešće naude jedan drugome. Kod Kebe, naprotiv, ne samo što su obje stvaralačke polutke na dobitku, nego ih je nemoguće razdvojiti. I to je jedna od stvari koje ga čine posebnim.
„U zmajevom gnijezdu“ je zbirka kratkih tekstova najrazličitijih formi i sadržaja, od putopisnih bilješki (s jadranske obale ili iz lifta, svejedno), preko malih filozofskih traktata, reminiscencija o svakodnevici, satiričkih minijatura, socioloških i političkih analiza u dozama od 0,2 dl, zapažanja o pojedinačnim i kolektivnim mentalitetima, anegdota, fragmenata sjećanja, osvrta na književne, kriminalne, prehrambene ili sportske fenomene, humoreski, pa do stvarnih ili lažnih savjeta za preživljavanje, stvarnih ili lažnih ispovijesti, stvarnih ili lažnih samoanaliza… ukratko, zapisa iz života i bliže okoline koji, sakupljeni i pomno raspoređeni u cjelinu, na fascinantan način dočaravaju naše ljudsko stanje danas i ovdje. Kebo pritom majstorski kombinira žanrove i registre, balansira između visokog i niskog, uzvišenog i trivijalnog, svetog i profanog, stvarajući začudnu harmoniju: kada čovjek dogotovi ovu knjigu, koja je na formalnom nivou ipak kolekcija tekstova, ima nevjerojatan osjećaj da je odslušao orkestar koji je izveo savršenu simfoniju, a da je svaki od muzičara vozio solo dionicu.
Mnoštvo je elemenata koji te dionice povezuju i usklađuju, ali vrijedi izdvojiti barem dva. Prvo, čak i kada nas obavještava o svojoj najdubljoj intimi, o svojim strahovima, ograničenjima, strastima ili kućnim navikama, spisateljski subjekt to čini manirom rasna reportera, bez kitnjastih ukrasa i sentimentalnih premaza, jezgrovito i nenadmašno duhovito, tako da samom pozom izvjestioca o svojim unutrašnjim stanjima osigurava ljubazni podsmijeh prema objektu svog razmatranja. I drugo, koje proizlazi iz prvog, spisateljski je subjekt stalno opskrbljen s dovoljno ironije i neobavezna odnosa prema vlastitoj važnosti da i životne mudrosti što ih tu i tamo izlaže, ili čak savjeti i preporuke koje nam mjestimično nudi, nikada – ali baš nikada – ne zadobivaju ton propovijedi. Naprotiv, snaga tih uvida uvjetovana je poetikom desakralizacije, te se u osobito uspjelim izvedbama događa i to da nam pisac „drži misu“ koja vuče porijeklo upravo iz prezira prema popovanju.
Tema kojoj je Kebo opsesivno posvećen zove se – život. On bruji i huči u njegovoj knjizi, vibrira i pulsira, čas nam se ceri u lice, čas nas zaskače s leđa, a pisac, poput špijuna na tajnom zadatku, registrira njegova najiskošenija izdanja, bilježi njegove najmanje očekivane nastranosti, otkriva njegov apsurd i njegovu tragiku u najskrivenijim budžacima, pronalazi prava mala čuda ispod pokrova dnevne rutine, prepoznaje sudbinske istine i značenja u najbanalnijim sitnicama, jer je sposoban da uoči ono što mi ne vidimo i da čuje ono što mi ne slušamo. Autorska mašina marke Ozren, opskrbljena specijalnim senzorima, funkcionira poput kakva hodajućeg usisivača zaturenih manifestacija života, da bi onda svaki segment prikupljene građe – nevidljiv i nedohvatljiv običnome smrtniku – bio podvrgnut finoj strojnoj obradi, lucidno upakiran, postavljen u odgovarajući kontekst i serviran čitatelju u obliku čarobne minijature. Kada se toga nakupi, sretnik koji drži knjigu u rukama stječe uvid u magiju svakodnevice.
Budući da svaki redak svjedoči i o radosti pisanja, nema sumnje da motivaciju, prije nego u pukoj profesionalnoj znatiželji ili (sačuvaj bože) radnoj etici, treba tražiti u čistoj strasti, da je tu u igri ovisnost i svojevrsni hedonizam osluškivanja. A to opet upućuje na složeni odnos između onoga koji istražuje i onog što je istraživano, između subjekta i objekta. Pokušam li uskočiti u Kebin mentalni kod, konstatacija u vidu pitanja mogla bi glasiti: Ima li boljeg života od promatranja života?
Smisao humora: Jedna od upečatljivijih (uvjetno rečeno, pa stoga u navodnicima) „svjetonazorskih“ pozicija s koje se to promatranje upražnjava u ironičnoj je napetosti s naslovom knjige, koji pored ostalog asocira na borilačku vještinu, jer je ta pozicija iznad svega – protuherojska. Malo se čega ovaj pisac toliko grozi kao junaštva i žrtvovanja za nacionalnu, identitetsku ili neku treću himeru od kapitalne važnosti. Pogotovo što se svojim štivom referira na prostor u kojem su upravo ideali nacionalnog heroizma i muške borbene gotovosti, čiji je kulturni okvir davnih dana skiciran Trijumfom volje gospođice Riefenstahl, doveli do trijumfa nevolje na općem planu.
Kebo, pak, na to odgovara izvrnutim Nietzscheom, veličajući ništa manje nego volju za nemoć. Na više mjesta u tom je zagovoru eksplicitan – na primjer u zapisu pod naslovom „Protiv ponosa“, ili u reminiscencijama o identitetu – no rečeni gard, u našim okolnostima zapravo prkosno subverzivan, uvijek je čvrsto osovljen na moralno i egzistencijalno polazište od kojeg ne odstupa i koje se ne libi jasno izložiti. Recimo: „Sve se da odglumiti i odigrati. Jedino je važno da prema onima iznad nas nismo ponizni, a prema onima ispod nasilni, grubi i nadmeni.“
Kako ja to vidim, a sumnjam da griješim, pisac je uložio priličan trud i uspio razviti sebe u jedinku na koju sistem pouzdano ne može računati. On je nepokolebljiv u svojoj razuvjerenosti. On nikada nije demoraliziran svojom obestrašćenošću. On je uspravan čak i u svom izležavanju. Kebo kao da je pronašao formulu kako da gubitak iluzija pretoči u vitalizam. Čvrstu vjeru u parole, historijske projekte i konačne istine prepušta mudroj mladosti, a sebi ostavlja slobodu kroz koju trčkara starost-ludost. Da bi se ta bitka u potpunosti dobila, potrebno je raspolagati humorom kao ličnim naoružanjem.
Pod pretpostavkom da se držao uobičajenog protokola, čitatelj već zna kakvu je tjelesnu reakciju kod njega izazvalo čitanje ove knjige: smiješak mu skoro sve vrijeme nije silazio s lica. Rijetko je to bio eksplozivan smijeh, grohot kakvim reagiramo na podražaje uspješnijih zabavljača i vicmahera, kada dolazi do karnevalskog otpuštanja ventila, ali kutovi usana razvučeni u smiješak, u blaženo cerekanje – osim na potresnim stranicama, a često i tamo – ostajali su u tome položaju od naslovnice do pogovora. Takav je postojani i terapeutski efekt Kebina humora. On zagrabi duboko i izvlači ono najčovječnije iz nas.
Nisam jedini koji smiješak smatra superiornim ekstatičnome (i samim time kratkoročnom) smijehu. Plessner ga je nazivao mimikom duha. Beckett je njegovu moć prepoznavao među ruševinama, dok se izruguje najgoroj nesreći. Pozivam čitatelja da još jednom razmisli o neuništivosti supstance koja dovodi do razvlačenja uglova usana i održava taj facijalnim putem zauzeti stav. A može razmisliti i o naravi pakta što je na taj način sklopljen s piscem, upitati se, na primjer, što to doista znači kada – dok Ozren Kebo porugom razara herojsko-tragične koncepte, dok se neobuzdano sprda s centralnim prisilama našeg doba, dok obješenjački pokazuje fige vladajućim ideološkim paketima – demonstrira saučesništvo čiji tragovi, jebi ga, ne silaze s lica.
Taj smiješak, drugarice i drugovi, to je pobjednički nastup ljudskog dostojanstva.
