foto: š.g
Nedavno je u vrijeme najsnažnijeg toplinskog vala u Dalmaciji nestalo struje. Panika je bila velika; kako će turisti bez klima uređaja na tako visokim temperaturama, što s fritezama, frižiderima, bankomatima… do kad će kvar trajati? Kakva je to infrastruktura ove države? Pozivi i pitanja hrvatskoj elektroprivredi uzalud su se nizala, a onda je neki mudrac iz te firme kazao kako je do kvara došlo na dalekovodu u Crnoj Gori, a oni tamo sve rade da se struja što prije vrati. Kakva sad Crna Gora, pitali su se u čudu „suvereni“ Hrvati, zar nemamo vlastiti energetski sustav? I kada su klima uređaji konačno zabrektali, postalo je jasno da Jugoslavija nije mrtva, da je Hrvatska dio energetskog prstena koji se proteže od Crne Gore i zahvaća još i Bosnu, pa ako prdne neka žica u Crnoj Gori, nema ni Hrvatima ni Bosancima struje, a bjelodano je postalo i to da se hrvatska energetska suverenost iscrpljuje na dotrajalim dalekovodima iz bivše Jugoslavije. Srećom, budući da se sporazumijevaju na istom jeziku, stručnjaci iz Hrvatske i Crne Gore riješili su kvar, popili pivo i vratili se pod blagodat klima uređaja.
Bio je to inspirativan trenutak za normalne ljude, ali gadan za onu vreću nacionalističkih buha koja vlada ovdašnjim državicama i samo čeka kad će zapeti nogu „protivničkoj“ strani: srpskoj, crnogorskoj, hrvatskoj, bosanskoj…
A da je nacionalizam uvijek rubno i ridikulozan, dokazali su velikodostojnici hrvatske vlasti koji su, čim je svjetlo zasjalo, pohrlili u dvorište Matice hrvatske, e da bi tamo u prisustvu onih akademskih mumija koje glume intelektualnu savjest nacije, otvorili jednu važnu spomen ploču. Da, navikli smo odavno da nam premijer ili neki njegov partijski paž otvaraju liftove ili robne kuće, ali ovoga puta šef vlade i njegova posilna, ministrica kulture, prešišali su sami sebe, pa sve trkeljajući kako identitet najjače definira upravo jezik povukli krpu ispod koje je zasjala spomen ploča. Zakonu o hrvatskom jeziku! Nastala na poticaj prvog čovjeka Matice i mogućeg kandidata HDZ-a za predsjednika države koji je zaneseno blebetao o domoljubnoj i jezičnoj samosvijesti. Nije se sjetio nedostatka vlastitog energetskog sustava ili rasprodaje, mahom sumnjivim stranim korporacijama, cjelokupnih prirodnih resursa Hrvatske, uključujući i pomorsko dobro, kao važnog djela nacionalne suverenosti.
Ali zato postavljanje spomenika, ej, jednom zakonu. Doista, takav palanački kič nije viđen čak ni u ovoj maloj pripizdini, pogotovo jer je nejasno od koga bi to trebalo štititi hrvatski jezik. Od regionalnih jezika, ispostavilo se, na koje se bijesno okomio premijer, a koji da narušavaju identitet stada. Nije rekao kako će kažnjavati one koji s hrvatskim ne stoje najbolje, na primjer ona gomila javnih činovnika koja se doslovce tuče s materinjim jezikom, ili sva sila njegovih ministara koji su diplome, uglavnom iz kineziologije i prometa, lažirali ili kupovali na benzinskim pumpama u BiH.
Uglavnom, bio je to bijedni satirični perfomans, a mi smo kukali za vremenom Ferala i rubrikom Greatist shits u koju bi se tako fino smjestio ovaj provincijski pokušaj novoga čišćenja hrvatskog jezika – upotrebom zakona. I sjetili se 90-tih kada se također jezik pokušalo silovati uvođenjem niza riječi iz ustaške Nezavisne države Hrvatske, tada pod patronatom mudrih glava iz Akademije znanosti, od kojih je jedan, jako ugledan, ustrajavao na tvrdnji kako je konclogor Jasenovac bio odmaralište u kojem su „turisti“ uživali u arijama Tijardovićeve operete Mala Floramy.
I kad smo već kod tog nesretnog logora, tek što su nas vratili u zajednički energetski sustav, Crnogorci su u svom parlamentu izglasali Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Ček, ček… što to njih briga za Jasenovac, logor u Hrvatskoj u kojemu su stradali mahom Srbi? Eh, glupo pitanje za prosrpsku većinu u crnogorskom parlamentu, a koja je po nalogu šefa Srbije imala reagirati na donošenje UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenicu, što ju je Hrvatska podržala.
A da bi ta skupina zadrtih nacionalista pokazala svoju antigenocidnu humanost, onda su u Rezoluciju o Jasenovcu uvalili još i logore Dachau i Mauthausen, jer da i Nijemci moraju shvatiti svoju odgovornost za zločine nacizma. Tako je harangom nekog Mandića, koji se predstavlja i kao četnički vojvoda, vodonoše Vučića i njegove kretenske ideje svesrpskog sveta, Crna Gora vraćena desetljećima unatrag, zaoštren odnos s Hrvatskom čija vlast pak jedva čeka takvo neko miješanje u njene unutrašnje poslove – kakvim sad smatra Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, logoru kojega inače sama prezire i revizionistički unižava – da bi Crnoj Gori otežala put ka evropskim integracijama.
Sve to – od spomen ploče jednom zakonu do crnogorskog igrokaza o rezolucijama za tuđe logore smrti – na prvu zvuči komično, kad ne bi režiseri bili opasni hrvatski nacionalpopulisti ili srpski vođa Vučić i jataci mu u Crnoj Gori koji žele zaustaviti svaki pokušaj izlaska te države iz grotla nacionalizma. Tako se mukotrpni odmak Crne Gore od srpskog nacionalizma stalno vraća na početak, a Crnogorci opet postaju pijuni u realizaciji gubitničke srpske ideje o stvaranju svesrpskog sveta. I kad im elite blebeću o Jasenovcu, svjesno potiru blisku prošlost kada su baš crnogorski rezervisti – svjedočila sam tome – u ime Miloševićeve velike Srbije zdušno rušili Dubrovnik, ubijali civile, s brda kreštali pjesmuljke o „srpskom Dubrovniku“. I otvarali logore za Hrvate.
