Foto: Dusko Jaramaz/Pixsell/Arhiv
Je li danas u Hrvatskoj „teško biti mlad, a kamoli religiozan“, retorički je neki dan problematizirala režimska medijska tzv. javna kuća HRT razgovorom u Studiju 4 s izvjesnom mlađahnom „teologinjom i stručnjakinjom za marketing“, urednicom Katoličkoga online radija i mrežnom influencericom Marijetom Martić, koja s prijateljicom Eminom misionari među ženskom djecom i mladeži. Ako ćemo pravo, možda i jest teško danas u ovako trknutoj, podijeljenoj i disfunkcionalnoj Bijednoj Našoj biti mlad, ali ne samo da nije teško biti (osobito katolički) religiozan nego je to nadasve poželjan društveni tzv. mainstream, nepisani uvjet za pripadanje tzv. domoljubnoj hrvatskoj društvenoj zajednici. Biti Hrvat i katolik je prednost, nikako muka ili javna sablazan kako se može čuti iz zadrtih kleričkih krugova. I (ne)izravno, je li, porukom iz rečena intervjua s Marijetom Martić, što je također svijeća u korist njezina misionarenja.
Unatoč činjenici da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ustavno sekularna država (čl. 41., st. 1. i 2.) – u kojoj su „sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države“, odnosno „slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima“ – vladajuće su politike tzv. sekularne države već 1990-ih godina oktroirale Katoličku crkvu ne samo kao partnera svjetovnoj državi nego i nadređenu svakoj iole vidljivijoj sekularnosti. Nije tajna da Rimska kurija anatemizira sekularnost kao glavnog neprijatelja vjerskog života u suvremenom zapadnom društvu, otvorenom slobodi izbora i temeljito impregniranom digitalnom sviješću koja ima kritični odmak od stoljetnih vjerskih dogmi i uvjetovanih pravila dnevnog ponašanja.
Kukavička je kapitulacija tzv. sekularne države RH – u političkoj upravi i svim javnim institucijama, osobito u školskom sustavu, u vojsci i policiji, u medijima, etc. – pred najmasovnijom univerzalnom, je li, dobrovoljnom udrugom vjerujućih građana, Katoličkom crkvom, ustavno zagovarati sekularizam, a dnevno ga kompromitirati agresivnom vjerskom praksom. Ne da u Bijednoj Našoj jučer nije bilo teško biti katoličkim vjernikom – čak se uoči smrti i notorni komunist i Titov partizan Franjo Tuđman s obitelji preobratio u katoličkog vjernika te je pokopan po katoličkim pogrebnim običajima! – nego nije ni danas niti će biti sutra. Čak i da vlast preuzme neki sekularno svjestan i savjestan hrvatski Emmanuel Macron, pa svaku vjeru makne iz javnih prostora. Osobito iz škola, gdje djecu i mladež valja odgajati kao slobod(oum)ne, kritičke, svjesne i savjesne građane sa svim ljudskim pravima i slobodama, ne kao ustrašeno, bogobojzno vjerničko „stado“ bespogovorno ponizno „pastirima“. Ovim ili onima, svejedno.
Zasad, je li – ni ubuduće, dok je vladajući HDZ u neformalnoj kompi s Crkvom i polit-ideološkom tzv. desnicom – Hrvatska nije Francuska, pa ni poimanje društvene zajednice tipa republike nije isto. Od razdoblja tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je velikodušno i bez, npr. referendumskog pitanja svojih sugrađana honorirao Rimskoj kuriji tzv. doprinos za međunarodno priznanje RH četirima milijune eura teškim tzv. vatikanskim ugovorima – ratificirani su u Hrvatskom saboru 1997./1998. godine – tzv. se Slobodna, Neovisna i Suverena zapravo odrekla državne sekularnosti. Ta nerazumnost samozvane kancelarske volje izrazito autoritarnog tzv. Oca Domovine (sic transit) stajala je i još stoji sve hrvatske porezne obveznike godišnje eurske vrijednosti cca milijardu bivših kuna: što iz državnog proračuna, što iz regionalnih, lokalnih i inih javnih izvora. Crkveni se harač bez pitanja uzima svim građanima bili katolički vjernici, inovjerci, ateisti ili agnostici.
Namjena tog novca je strogo pov., država ne traži fiskalizirane račune, a tzv. vatikanski ugovori se ne smiju propitivati, revidirati ni kada u državi nastanu izvanredne okolnosti (pandemija, prirodne katastrofe, financijska ili ina kriza) ili stornirati bez dopuštenja iz Vatikana, pa… HDZ-ov režim Franje Tuđmana je svjesno, ali krajnje nesavjesno, pristao na robovski odnos hrvatske države u odnosu na Rimsku kuriju i katoličku zajednicu u vlastitoj zemlji. I onda, je li, netko se usudi besramno kazati, a državna tzv. javna medijska kuća posredovati urbi et orbi kako je u Hrvatskoj „teško biti mlad, a kamoli religiozan“!? Naravno da to nije istina. Čak nije istina da je teško biti mlad. Lakše je, komotnije i probitačnije no ikad prije mladima koji znaju tko su, što žele i kako ciljano živjeti slobodu izbora.
Zapravo, kad je riječ o djeci i mladeži – do kojih je Crkvi indoktrinacijsko-predatorski osobito stalo na svim razinama javnog djelovanja: od jaslica do fakulteta, od laičkog i inog angažiranja u vjerskim ustanovama i u društvenoj zajednici do kreiranja njihova slobodnog vremena, itsl. – ta je vjerska agresija izrazito protusekularna u školstvu. Država to tolerira i pruža svu logistiku, a porezni obveznici plaćaju sav trošak vjeronaučne nastave na koju nemaju nikakav utjecaj ni posredstvom državne vlasti. Crkvi je dopušteno samostalno birati vjeroučitelje (koji imaju ravnopravan status u zbornicama s ostalim prosvjetarima), kreirati sadržaj i izdavati sav udžbenički materijal. Katolička vjerska indoktrinacija od male noge s državnim blagoslovom? Itekakva.
U jednoj katoličkoj Francuskoj takvo što u javnom školskom sustavu nije moguće. U Bijednoj Našoj jest paradoks do egzosfere da djeca i mladež u nastavnim predmetima tipa biologije, prirode i društva i srodnima na znanstvenoj podlozi uče o evoluciji živih bića na Zemlji, a onda im se na vjeronauku ispire mozak neznanstvenim bajkama o Bogu neimaru koji je napravio prve ljude od blata, istjerao Evu i Adama iz raja, o tzv. istočnom grijehu (kolektivna krivnja, sic transit), bezrešnom začeću (sic transit), hodanju po vodi, devi, bogatašu i ušici igle… Kakve zapravo građane želi kvazisekularna hrvatska država, a kakve vjerska zajednica pod kleričkom strogom paskom? Jedno i drugo očito ne idu zajedno, iako se neki jako upinju dokazati pupčanu vezu znanstvenoga i neznanstvenog, zajednički nazivnik novozavjetne dogmatske povijesti i istraživački dokumentirane prošlosti.
Ljudi su – na sreću prirodnog tijeka stvari i tzv. prostoseljačke logike – inteligentna bića kojima digitalno doba i zapanjujući razvoj umjetne inteligencije nude neslućene mogućnosti izbora i zaljučivanja o tomu što jest, a što nije, pa… Pogotovo se većini djece i mladeži više ne može tek tako podvaliti rog za svijeću. Katolički „pastiri“ – rijetke su iznimke poput vrijednoga riječkog nadbiskupa msgr. Mate Uzinića – ne prestaju naricati jer da je „teško biti vjernikom“ i čak da je bilo „lakše vjernicima u bivšem komunističkom društvu“. Sic transit. Koje jest bilo dosljedno sekularno, ali nije zabranjivalo vjerski život kao privatnu stvar pojedinca/obitelji. U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj je vjerski život, osobito katolika, javno poželjna i preporučljiva, poticana i polit-medijski bildana stvar, što omogućuje društveni prestiž u svakom smislu. Otuda statističkih 86,28 posto žitelja koji se na popisu stanovništva izjašnjavaju katolicima, jer da su već 1990-ih godina predali Crkvi i dušu i novčanik.
Katolički su „pastiri“ obavezan dekor na svima javnim svečanostima, na proslavama važnih državnih obljetnica, na priredbama, čak i na raznim festivalima zabavne glazbe, na domjencima, presijecanjima vrpci, otvaranju novih pogona, prometnica… Odmah uz vladajuće političare, bili državni, regionalni ili lokalni. Bez političara u prvom redu u bogomoljama nema nijednoga važnijeg crkvenog slavlja. Ruka ruku mije? Itekako. Za obraz manje-više. Ako je ikomu u Bijednoj Našoj teško biti to što jest, bio mlad ili s bremenom zlatnih godina za vratom, teško je biti ateistom ili agnostikom, pa onda pravoslavcem i inim inovjercem. Bog i Hrvati, je li!?
Bez svete vodice i znaka križa „pastirskom“ desnicom više se gotovo ne smije ni na počinak u krevet. Vojska, policija, vatrogasci, lovci, planinari, ratni veterani, sportaši i takvi iz formalno sekularnih/svjetovnih zajednica organizirano i o javnom trošku hodočaste od Međugorja i Marije Bistrice do Fatime i Lurda, preznojavaju se pod teškim križevima i crkvenim barjacima, ljube kojekakve „svete relikvije“, a javni mediji to prenose urbi et orbi kao prvorazredni događaj. Novinski šlager i udarnu vijest u prime time termina radija i televizije. U društvu, gdje je tzv. mainstream/moda biti Hrvatom i katolikom – „ako nisi katolik, nisi ni Hrvat“, sic transit – u tom izrazito politiziranom i podijeljenom društvu tzv. radikalno, konzervativno krilo tzv. Crkve u Hrvata besramno krivotvori RH kao „katoličku državu“. Maše statistikom: „Evo ga, 86,28 posto nas je katolika!“
HTV-ov Studio 4 nudi mlađahnu, neudanu misionarku koja pametuje urbi et orbi da je „teško biti mlad, a kamoli religiozan“. Tko toj Marijeti Martić i prijateljici joj Emini brani da budu religiozne do besvijesti, ako to žele, da to ispovijedaju do mile volje u krugu istomišljenika, svojim „pastirima“- ispovjednicima ili u molitvama? Nitko. Baš kao što ni režimskoj medijskoj tzv. javnoj kući – koju haračem od 10,88 eura mjesečno plaćaju i vjernici, i inovjerci i nevjernici – proklamirani sekularni karakter javnog medija ne brani ukloniti se napadnoj vjerskoj promidžbi misionarskog tipa. Ili pak, što bi bilo profesionalno korektno, a nije se dogodilo, vođenjem intervjua – pitanjima i potpitanjima ili nepristranim komentarom kontroverznih teza – amortizirati vjerski promidžbeno-misionarski EPP. Ovako, nesposobna je voditeljica odobravala blagoglagoljivoj gošći, kimala glavom i ponizno namještenog lica glumatala – časnu sestru. Dozlaboga negledljivo.
Ne pristoji javnoj/sekularnoj radioteleviziji to da nečije privatne vjerske osjećaje i uvjerenja misionarski nameću drugima kao put izbavljenja. Za takvo što postoje vjerski pristrani i isključivi mediji, čak uz obilnu državnu potporu, pa tko voli, nek’ izvoli. Javnom mediju tipa HRT-a primjereno je informirati o vjerskom životu u zemlji koja je multireligiozna među dijelom svojih žitelja, ateistička i agnostička, ali nije mu dopušteno, je li, grubo navijački propagirati jednu vjersku predestinaciju – katoličku. Hrvatska nije, nikad nije bila niti će ikad biti katolička država, kakvom je smatra dio Crkve i tako se ponaša, a tzv. sekularne vlasti prešućuju nepriznavanje Ustava RH. Osim specijaliziranih katoličkih/vjerskih formata kao dijela državnih obaveza iz tzv. vatikanskih ugovora, programi režimske tzv. javne kuće HRT-a krcati su promicanjem katoličke religioznosti: od vijesti u udarnim informativnim emisijama (HDZ-ov premijer Andrej Plenković s ministrima u prvom redu na božićnoj misi; premijer lomi noge „Za križon“ obnoć uoči Uskrsa na hvarskom kamenjaru, etc.) do reportaža i filmova…
Previše u odnosu na dopuštenih HRT-u 25-30 posto ukupnih vjerskih sadržaja, propisanih ugovorom HRT-a i Crkve. Puno previše i kad se HRT-ovi novinari i voditelji natječu u tomu koji/a će se više, glasnije i uvjerljivije prikazati praktičnim katolikom, objesiti veći križ na lančić oko vrata, iako im je u javnom mediju politička i (ne)vjernička neutralnost profesionalni zakon novinrskog zanata. Privatno svatko od novinara može drukati za koju politiku mu/joj je drago i vjerovati u što želi, ali u javnom se to žurnalističkom produktu ne smije osjetiti, vidjeti ili čuti. HRT-ovcima su to španska sela, prave se grbavima ili uistinu smatraju da su svi kojima se obraćaju – katolici. Ne slušaju ih i ne gledaju inovjeraci, ateisti, agnostici? Ako ih ima, a ima, tko ih šiša? Je li, žive u „katoličkoj državi“, pa… Važno je samo da svaki mjesec uredno podmiruju 10,88 eura HRT-harača. I sad, pametuje izvjesna bogobojaza misionarka na društvenim mrežama i influencerskim prostorima, „teško je biti religiozan“ u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Neće biti.
U kojoj to, je li, i boljestojećoj od RH europskoj državi, da se i ne govori o SAD-u ili Australiji, mladež ima bolje uvjete za javno živjeti religioznost? Pače, i „iživljavati“ je s onih par vjerski fanatiziranih „pastira“ o kojima tu i tamo javljaju mediji, a svjedočenja na društvenim mrežama su također nafutrana skandalima/zgražanjima od kojih se svakomu s makar dva promila pameti diže kosa na glavi. I ne radi se uvijek i samo o pedofiliji u sakristijskoj nevidjelici, pohoti čak i nadbiskupskih glava – zbog koje bi gro majki i očeva rado ozakonili bezuvjetnu kastraciju pohotnika umjesto premještaja u drugu župu – nego i o inim postupanjima koja nemaju veze s vjerom i njezinom ulogom u demokratskom/sekularnom društvu. Sve do svjetonazorski isključivog arbitriranja u politici. „Ovo suvremeno doba nosi svoje težine s kojima se mladi teško nose i suočavaju, pogotovo dolaze li iz disfunkcionalnih obitelji“, tvrdi Marijeta Martić, a HTV-ova novinarka potvrdno kima glavom. Ne pada joj na um postaviti potpitanje, koje ta tvrdnja ne bi smjela mimoići. „Uza sve to, još ako si religiozan – imamo jednu suprotnost. Nude nam se razni materijali i videozapisi. Žene moraju biti poput određenih žena u svijetu, a moramo biti i poduzetne. Ako, s druge strane, ne želimo biti poduzetne, želimo ostati doma s djecom, može nam se i to prigovoriti. Uza sve to, mora se uklopiti i religioznost.“
Nije istina da žene moraju ovo ili ono i da im to uvjetuje suvremeni svijet, pa zato – moraju. A ne žele? Jest da još ne dovoljno, na poželjnoj razini, ali današnja suvremena žena u demokratskom društvu – koje ne pati od „srednjovjekovnih“ predrasuda što ih, npr. zagovaraju „klečavci“ svake prve subote u mjesecu u Zagrebu i još nekim gradovima – obrazovana je žena, samosvjesna, digitalno pismena, slobodno misli vlastitom glavom, poslovna je, ekonomski neovisna… I, dakako, ima slobodu izbora među raznim svjetovnim/vjerskim (ne)vrijednostima, sudjeluje u politici, izlazi na izbore, slobodno odlučuje o svom tijelu i o tomu hoće li samo rađati djecu i držati se kuhače, pranja rublja i pokoravati se svakoj volji „svog muškarca“ ili će „ganjati karijeru“… Tempi su passati inkvizicijske lomače, željezne djevice, bakreni bikovi, španjolske čizme i ini krvavi „argumenti“ kojima su istomišljenici dominikanca Tomása de Torquemade i mecene mu pape Inocenta VIII. bili utjerivali ženama „katoličku svijest i savjest“.
A „pravi, bogobojazni katolički muževi“ to danas masovno čine ženama sofisticiranije, sve do femicida: prostačkom pogrdom, šakama, nogama, batinom, nožem, pištoljem, silovanjem… „Klečavci“ već mjesecima na javnim mjestima, iritantno provocirajući javnu svijest i savjest suvremena društva, agresivno zazivaju mušku supremaciju („duhovni vođe obitelji“, sic transit), mole se za nekakvu strogu žensku čednost u odijevanju, za predbračnu čistoću, tzv. život od začeća do smrti, za „tradicionalne obiteljske vrijednosti“ kojih je oličenje muškarac (pater familias), itsl. te se i fizički sukobljavaju s buntovnim ženama koje se ne smatraju niti pristaju biti manje vrijednim od muškaraca. Umjesto da ustavno sekularna, tzv. pravna država zabrani „klečavačku“ agresiju na javni red i mir, policija ih čuva i izravno sudjeluje u sukobima s neistomišljenicima. Sic transit.
Društvenomrežna se misionarka Martić ciljano s prijateljicom Eminom usredotočila na mlađe djevojke kojima, uz radikalno tzv. konzervativno tutorstvo Crkve (čast msgr. Mati Uziniću, jer je javno osudio „klečavce“ na režimskom HRT-u), ali ni abera o „klečavcima“ i njihovu guranju žena u obespravljenost i srednjovjekovni mrak. Pola milenija krvave borbe i stotine tisuća žrtava je trebalo civiliziranom svijetu eda bi žene danas bile koliko-toliko svoje i slobodno odlučivale što će i kako će sa sobom, hoće li se ili neće udati, hoće ili neće rađati djecu, držati sva četiri kućna zida ili se zaposliti, biti ili ne biti katoličke vjernice… U tom odlučivanju im ne treba niječije tutorstvo, ponajmanje Crkve u kompi s HRT-om i na način kako su demonstrirali misionarenjem izvjesnih Marijete i Emina. Tko pri zdravoj pameti osuđuje žene koje žele ostati kod kuće i odgajati djecu, ako je njihov otac kadar pošteno zaraditi za solidan život cijele obitelji? Nije Crkva ta niti su njezini agresivni misionari tzv. kršćanskih vrijednosti pozvani dimenzionirati slobodu hrvatskih djevojčica, djevojaka i žena na slobodan, vlastiti izbor što utječe na njihov položaj u suvremenu društvu.
„Mladi danas u Zagrebu vrlo dobro prihvaćaju religioznost“, tvrdi Marijeta Martić, što pak odudara od njezine prethodne tvrdnje o tomu kako je u RH „teško biti mlad, a kamoli religiozan“. „Jedno vrijeme sam živjela u New Yorku, gdje religioznost nije prihvaćena, ali u Hrvatskoj vidim da jest. Mladi se u zadnje vrijeme sve više bude. Prije desetak godina možda ne bih bila toliko prihvaćena, bila bih dosadna, ona koja sjedi na klupicama s bakicama i moli krunice, ali danas već nije tako.“ HRT-ov Studio 4 – u kojemu novinarka niti ne pomišlja postaviti koje sekularno potpitanje primjereno navodno sekularnom habitusu javnog medija – je li, otvoreno propagira „pozitivu“ razloga zbog kojih se Martić svim silama bacila na snimanje „motivacijskih videopriloga na društvenim mrežama te povećanju zanimanja mladih za vjeru, obraćenje što u vjeri nalazi lijek za sve životne nedaće“. Sugerira mladim djevojkama, kakva je i ona, da su obraćenje i vjera jedini pravi put. A nisu, bezbroj je pravih puteva. Svatko ima svoj i, štoviše, ima pravo na – svoj put. Ma kakav bio.
„Moram reći da sam obraćenica i da prije nisam vjerovala u Boga“, tvrdi nešto što je klasičan misionarski stereotip à la Magdalena Pokornica, dogma koja se ne provjerava. „Bila sam jako depresivna, tražila sam načine kako se podići, zaboraviti patnju koju sam proživjela, kako ne osuđivati druge, no nisam se dobro snalazila. To vidimo danas i kod mladih. Sve češće koriste opijate, izlaze i koriste medije da zaborave svoju tugu.“ Kakvu je patnju proživjela obrazovana, pristala djevojka koja – za razliku od najvećeg dijela mladeži svoje dobi u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – ne može sanjati o boravku u New Yorku? Ne kaže. Zašto osuđivati druge? Ne kaže. Zašto dio mladih uživa opijate? Ne kaže. Zašto „tužna“ mladež ne bi trebala izlaziti i koristiti medije? Ne kaže. Ne bi trebali izlaziti s vršnjacima, konzumirati medije ili posjećivati psihijatre za možebitno „liječiti tugu“, nego se dohvatiti krunice, Novog zavjeta, tzv. molitvenih zajednica…? Pohoditi tzv. duhovne obnove na kojima „pastiri“ u habitima predbrančno savjetuju seksualnu suzdržanost, tzv. prirodnu kontrolu plodnih dana/začeća metodom „kažiprst i čaša vode u hladnjaku“? Sic transit. Tko voli, nek’ izvoli, privatna stvar.
„Bila sam u New Yorku i tamo je život totalno drukčiji“, otkriva toplu vodu Marijeta Martić, a novinarka gleda bijelo u nju kao žaba pred bjelouškom. „Mislila sam da sam skroz otvorenog uma, da mogu prihvaćati drukčije, a to mi je bila škola da naučim ne osuđivati druge.“ Oksimoron: netko tko misli da je otvorenog uma i može prihvaćati drukčije/druge, je li, „uči ne osuđivati druge“. Jesi ili nisi otvoren/a, ne možeš misliti da jesi što nisi, pa učiti ono što već jesi!? Glupo pitanje: vjera i logika ne idu zajedno.
