‘Statistika je žena u bikiniju’, vidiš sve, a ne vidiš najbitnije, podsjeća nas naš komentator na početku velike misije popisa stanovništva u Hrvatskoj. Kad nam stignu popisivači, zapravo ćemo testirati našu osobnu hrabrost. Za duboku i iskrenu vjeru, kao i za bezbožništvo, nadasve je potrebna hrabrost. Odrediti se oko nacionalnosti i spolne orijentacije bit će također kušnja za mnoge, a statistika će to onda već nekako pokazati – u bikiniju
Popis stanovništva bilježit će izvjesne osobine i stavove koje država smatra statistički i politički relevantnima. No kako kaže stara i vrlo otrcana izreka, ‘statistika je žena u bikiniju’. Vidiš sve, a ne vidiš najbitnije.
Primjerice, vjeroispovijest. Postoje ljudi koji vjeruju da postoji Više Biće i štuju Ga na različite načine, različitim kalendarima, ritualima, prehrambenim pravilima i mnogim drugim postupcima koje ovdje ne treba obrazlagati. Problem je nastao onog trenutka kada su se rituali, kalendari i prehrambene navike institucionalizirali u moćne političke organizacije koje su stoljećima bile u sprezi s državnim vlastima. U to doba, bez tiska i televizije, religijski hramovi bili su jedini mediji. Imali su, primjerice, satove na zvonicima, što je tada bilo veće čudo od današnjeg Facebooka. Država i mediji, dakle vlast i svećenstvo, lako su prepoznali zajedničke interese. Srdačna suradnja trajala je dugo. Ponegdje traje još uvijek, mada su se u posljednjih dvjestotinjak godina države počele odvajati od institucionalizirane religije jer je zadiranje političke vlasti u jednu intimnu refleksiju kakva je vjera suprotno načelima slobode i demokracije. I za samu institucionaliziranu religiju bolje je da svoje sljedbenike tješi transcendencijom i vječnim životom nego da se bavi svakodnevnim, prolaznim i profanim dnevnopolitičkim pitanjima. Časnije je i za državu i vjeru da je država štiti kao ljudsko pravo, a ne nameće kao obavezu. Starim hramovima vjere pridružili su se neovisni mediji kao hramovi sumnje. Netko će u tome prepoznati božanski sklad, netko ljudsko nesavršenstvo, a netko jin i jang. Bitno je samo da je slobodan u tom prepoznavanju.
Ni time se ne iscrpljuju sve nijanse. Ostalo je nejasno je li vjernik osoba koja u svojoj nutrini osjeća potrebu, ljubav i vjeru prema Višem Biću ili je to ona osoba koja se dosljedno pridržava svih kalendarskih, ritualnih i prehrambenih pravila propisanih po ustanovama koje za sebe tvrde da su autentični zastupnici Višeg Bića. Naime, intimna nutrina i izvanjsko ponašanje ne stoje nužno u skladu, jer mnogi ljudi – za svaki slučaj, jer nikad se ne zna – pristaju na ono što se na nadležnim javnim mjestima uporno ponavlja, sve zato da ne bi bili izopćeni iz kukavnog mnoštva koje hrabrost i različitost doživljava kao uvredu. Ako se neko pivo uporno reklamira, ljudi će ga početi piti – iako je loše – jer ne vole da ih okolina, susjedi ili poznanici vide kao svojeglave ekscentrike, mada je vrlo ekscentrično činiti nešto protiv vlastitih sklonosti i potreba samo zato što na tome do iznemoglosti inzistiraju ministar, pjevačica, rukometaš, Mr. Muscle ili velečasni. Pritom se zaboravlja na Knjigu koja sadrži veličanstvenu priču o Onome koji je radije izabrao mučeničku smrt na križu nego odustajanje od sebe i svojih uvjerenja. Modernim rječnikom rečeno, između mainstreama i sebe izabrao je svoj identitet.
I ateizam je svojevrsna kušnja. U njemu treba znati uživati. Star je koliko i religija. Kada se pojavila potreba za vjerom u Više Biće, pojavila se i sumnja u njega i pitanje treba li nam uopće takvo što. Rasprava ateista i vjernika traje već nekoliko tisuća godina i za ljepotu raznolikosti je dobro da nikada neće biti okončana.
Kao što je rasprostranjen običaj ispijanja lošeg i uporno reklamiranog piva, tako je rasprostranjena i predodžba da ateizam stoji u nekakvoj posebnoj vezi s komunizmom. Čudno, jer između vjere da život i sudbinu određuje Više Biće i vjere da ih određuje klasna borba nema bitne razlike. Podjednaka je i antipatija koju komunizam i institucionalizirane religije gaje prema liberalizmu, ali i konkurenciji, vjerojatno zato što se na svjetskom tržištu religija nudi nekoliko velikih vjeroispovijesti, a svaka (svojevremeno i pokojni komunizam) drži da je samo ona u posjedu Istine. Takva raznolikost katkad izaziva suvišnu nervozu, iako je nesumnjivo bogougodna, jer samo potvrđuje da je u posjedu istine Bog, a ne i njegovi samozvani punomoćnici. Oni koji u Bogu vide Dobrotu i Ljubav, ili samo metaforu za Dobrotu i Ljubav, znaju da će im On oprostiti ako drže da neke posebne potrebe za traženjem apsolutne istine zapravo i nema.
On će prije oprostiti slobodarsku sumnju i užitak u relativizmu nego kukavičluk jer je za duboku i iskrenu vjeru, kao i za bezbožništvo, nadasve potrebna hrabrost. Utoliko i nema razlike između ateizma i religioznosti, kao što nema razlike između sudbine kršćanskih prvomučenika i Giordana Bruna. Bitna je samo razlika između oportunizma i (građanske) hrabrosti. One iste hrabrosti i spremnosti na plivanje protiv struje bez koje nema ni demokracije ni demokratske kulture, što god o tome mislili ravnatelj gimnazije, župnik, paroh, hodža, rabin, guru, lokalni odbor neke političke stranke, urokljivo oko državne televizije ili susjeda koji viri i provjerava kako i kada slavimo Božić ili klanjamo namaz, ili ga uopće ne slavimo ni klanjamo.
Spot Srpskog nacionalnog vijeća koji treba potaknuti Srbe da na popisu iskažu pripadnost srpskoj nacionalnoj manjini
I nacionalna pripadnost je statistička odrednica, mada nema jasnog odgovora na pitanje o čemu se zapravo radi. Je li to nešto što bi trebalo biti, kao i vjeroispovijest, zaštićeno ustavno pravo pojedinca, a ne temeljno ustavno, političko i moralno načelo? Je li nacionalna pripadnost određena podrijetlom? Ili je samo emocija kojoj su neki skloni, a neki nisu? Je li stvar slobodnog izbora? Neke vladajuće grupe preko školstva, medija, pa čak i nogometnih klubova, ovu ili onu nacionalnu pripadnost promiču toliko uporno da se izgubila razlika između izbora i nametanja. Neki pak ljudi uvjerili su sebe da je to iskonski osjećaj. Tako su odustali i od mogućnosti da ne izaberu ništa od ponuđenog. Nemoguće je utvrditi je li riječ o iskonskoj osobini ili ne, jer nitko ne raspolaže tako dalekosežnim obiteljskim stablom da bi provjerio što mu je po nacionalnosti bio šukun-šukun predak i jesu li mu svi preci iste nacionalnosti u neprekinutom kontinuitetu od, primjerice, sedmog stoljeća. Ni tako razgranano obiteljsko stablo nije od pomoći, jer se u sedmom stoljeću nisu provodili popisi stanovništva. Tada su, naime, jedina tijela državne uprave bili konjaništvo i oružništvo. Puno kasnije će se iz dvorske posluge razviti ministarstva, a dvorske lude postat će dopisni i redovni članovi akademije znanosti i umjetnosti.
Možda su već u sedmom stoljeću moderne statističke zavode začeli oni dvorjani koji su brojali konje, dukate i kopljanike. Nacionalnu pripadnost jamačno nisu primjećivali, jer to je fenomen koji se pojavio tek sredinom devetnaestog stoljeća. Postoje ljudi koji je i danas ne primjećuju po crti vlastitog izbora, savjesti ili sklonosti. Ne osjećaju potrebu izabrati neku pripadnost, niti se zamaraju proučavanjem svoga podrijetla, kao što ima ljudi koji ne navijaju ni za jedan klub jer im je nogomet dosadan. Nacionalna pripadnost doista ne bi bila neki poseban problem da joj predsjednici kućnih savjeta, predsjednici vlada, njihovi dvorjani, akademije i matice, učitelji, televizijski urednici, pa i popisivači stanovništva ponekad ne pridaju iznimno značenje i tako nepotrebno stavljaju na kušnju ljudsku hrabrost ili ljudski kukavičluk, ovisno o okolnostima.
