foto: š.g
Kako gledate na novinarstvo danas? Da ste kojim slučajem opet na početku, biste li izabrali da se bavite ovom profesijom?
Novinarstvo se strukturalno jako promijenilo, o tome mogu svjedočiti zahvaljujući svojim godinama. Nešto što je nekad za tu struku bilo važno, danas je nevažno. Nešto što je nekad bilo nevažno, danas je važno. Međutim, da danas počinjem, opet bih izabrao tu profesiju, ili bi, točnije, ona izabrala mene. Doduše, je se nikada nisam želio baviti, niti sam se bavio novinarstvom na način kako to podrazumijeva tradicionalni klišej, kao „neutralni izvjestitelj“, „objektivni promatrač“ lišen političke vokacije i tome slično. Novinarstvo me zanima samo kao vid otpora. Danas su mogućnosti za to relativno skučene, ali ipak je moguće pronaći modus kroz koji ćeš se suprotstaviti moćnicima. Srž novinarstva je svjedočenje istine, a istina, pogotovo ona neugodna, uvijek je neprijatelj vladajućoj nepravdi. Novinarstvo koje ne pretendira mijenjati svijet, što se mene tiče, drugorazredno je i bespotrebno.
Jesu li novinari i novinarstvo, i ako jesu, zašto su izgubili vjerodostojnost i povjerenje čitatelja?
Tome je pridonijela kapitalistička evolucija medijske industrije. A ona je takva da mediji moraju udovoljavati sve većoj i gušćoj mreži lojalnosti, što je za nešto poput nezavisnog novinarstva dugoročno pogubno. Koliko ja mogu prepoznati trendove, stvari idu ka tome da korporativni mediji opstanu, a da novinarstvo kao zanatska disciplina postupno odumre. Novinare će zamijeniti loše plaćeni i profesionalno invalidni dobavljači sadržaja. Paralelno se razvija čitatelj & gledatelj s jakim ironijskim otklonom, onaj koji je u stanju čak i uživati u nekome medijskom sadržaju, a da mu pritom ne ukazuje povjerenje. U jednopartijskom socijalizmu ljudi su, kako se govorilo, novine čitali između redaka, a u liberalnom kapitalizmu to čine između reklama i PR-priloga, s tim da je „reklama“ strogo politička kategorija. Ljudi intuitivno razumiju da je dobra stara autokratska direktiva zamijenjena „demokratskom“ manipulacijom pa se tome recepcijski prilagođavaju, što nikome ne smeta dok god su pasivni. S druge strane, kad je između medija i čitatelja uspostavljeno istinsko povjerenje, kada je taj odnos vjerodostojan, oslobađa se energija koju nije moguće mjeriti nakladom ili klikovima. Vjerojatno sam u zabludi, ali ja u tu energiju još uvijek vjerujem.
Prijetnje i pritisci na novinare ne prestaju već decenijama. Vi ste se s njima suočavali svakodnevno; kako ste s s time nosili i što mislite o ljudima koji na tako nizak i podao način maltretiraju druge samo zato što rade svoj posao?
Tu je na snazi vrlo jednostavno pravilo – što je manje demokracije, više je pritisaka na novinare. Jasno, ako demokraciju ne svedemo na parlamentarni cirkus. Budući da su kroz ove tri i pol decenije napadi na novinare u Hrvatskoj bili praktički kontinuirani, ne možemo se potužiti da smo živjeli u dosadnoj zemlji. Zahvaljujući političkoj klasi i pogonima poslušničkih medija – a i jedni i drugi su iskazivali nacionalističku revnost – Hrvatska se razvila u državu koja duboko prezire i odbacuje istinu o sebi. Ona živi svoju mitsku stvarnost i odbija da je u tome ometaju nepobitne činjenice. Hrvatska je, može se reći, entitet za religioznu upotrebu. Pod uvjetom da pate od istinoljubivosti, novinari su tu po definiciji nepoželjni.
Kako tumačite nasrtaj Ivana Penave i Domovinskog pokreta na Novosti?
Bojim se da je to tek početak, da je inicijativa za gašenje Novosti uvertira u operaciju discipliniranja medijske scene koja tek slijedi. Pritom je zanimljiv segregacijski argument koji se najčešće koristi – budući da ih izdaje srpska nacionalna manjina, Novosti se smiju baviti isključivo „srpskim temama“, folklorom i narodnim običajima, a sve drugo im je strogo zabranjeno ako žele koristiti javni novac. Već sutra bodljikava žica neće biti rezervirana samo za omraženo „srpsko“, nego i za sve što je „nedovoljno hrvatsko“. Žica je krajnji mentalni dobačaj i samo središte političke vizije domoljuba iz Domovinskog pokreta. Za njih je koncentracioni logor idealna verzija društva.
Često ste bili u sudnicama. Najnoviji oblik pritiska na novinare i medije su SLAPP-tužbe. Kako se tome oduprijeti?
U sadašnjim okolnostima, skoro nikako. Trebalo bi, naime, temeljito reformirati hrvatsko pravosuđe – zapravo je „reformirati“ slab izraz: trebalo bi ga doslovno rasturiti i izgraditi na novim osnovama, što je opet utopijska pomisao – jer ono je danas takvo da SLAPP-tužbama unaprijed garantira uspjeh. Hrvatsko pravosuđe je poput bordela u kojem SLAPP-tužioci mogu besplatno zadovoljavati svoje nagone. Ono što novinarima zasad preostaje je da se ne daju impresionirati i zastrašiti. Svaki izgubljeni sudski proces treba evidentirati kao osobni trijumf i gurati dalje. Samo što to čeličenje bogami košta…
Vrhovni sud preinačio je odluku nižih sudova i presudio protiv predsjednika HND-a Hrvoja Zovka u slučaju Perišin-Čakarun te je Zovko dobio trenutni otkaz. Na drugoj strani Uskokov optuženik i bivši ravnatelj HRT-a tamo uredno još prima plaću. Kakva je to pravda?
To je hrvatska pravda. Ona kada se suci najviše pravosudne instance i ne trude prikriti činjenicu da provode nalog vladajuće partije, kao da ponosno demonstriraju to što su pravosudna depadansa izvršne političke vlasti. Poruka presude protiv Zovka je jasna – tko se buni protiv cenzure, najebat će! A budući da se predsjednik HND-a od početka mandata principijelno i žustro suprotstavlja HDZ-ovim napadima na novinare i slobodu štampe, pa tako i usmjerava cehovsku organizaciju u „neželjenom pravcu“, ovo je jedna od prilika za odmazdu. Vjerojatno neće biti zadnja.
Jesu li danas moguće novine poput Feral Tribunea?
Naravno da jesu. Dakako, u nekom drugom formatu ili, kako se to danas kaže, „platformi“. Mislim da je uvijek korisno pokušati se izmaknuti iz sistema i sabotirati utvrđena pravila igre, koliko je to moguće. U novinarstvo sam ušao uređujući fakultetski list, na samom početku osamdesetih. Jednom je zbog nekog članka uprava fakulteta odlučila obustaviti financiranje lista. Tada se skupilo nas petnaestak, očistili smo dva hangara u splitskom škveru, uzeli za to novac i štampali list o vlastitome trošku, ali je to i dalje bilo fakultetsko glasilo. Pokušaj cenzure od strane uprave je bio ugušen i oni nisu znali što da čine. Na takav način su svojedobno pokretani Feral, Arkzin i neki drugi mali mediji koji su bili radikalno suprotstavljeni tadašnjem duhu vremena. Pa i Novosti su se danas profilirale kao neka vrsta konceptualne greške u sistemu – infrastrukturno su u njemu, a u isti mah iznevjeravaju njegova očekivanja. Hoću reći, stav da se „ništa ne može učiniti“ je upravo ono što se od nas očekuje. Čak i kada je točan, služi kao izgovor.
Je li na vas tijekom karijere neki političar ostavio jak dojam?
Ne, nije. Stipe Mesić se možda izdvaja jer, kako mi se čini, nije dopustio da „političko biće“ pojede ljudski dio njegove ličnosti. Nisam sklon tezi da su svi političari isti, ali sam ponekad relativno blizu tome. Decenije negativne selekcije daju svoje rezultate. Hrvatski narod zaista nije bogzna što, ali današnji političari su definitivno najgore što taj narod može dati.
Studirali ste elektrotehniku i završili u novinarstvu. Kako to?
Upisao sam pogrešan fakultet. Bio sam prva generacija koju je u srednjoj školi zakačila tzv. Šuvarova reforma školstva. Ukinuli su gimnaziju koju sam bio upisao pa me u trećem razredu „bacilo“ u tehničku školu, a nakon toga sam po inerciji završio na tehničkom fakultetu. Međutim, sretna okolnost je što je tu bila vrlo jaka studentska organizacija. Radili smo svašta, pokrenuli jedan od boljih rock-klubova u gradu, organizirali koncerte, pravili borbene studentske novine… List je dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, a ja sam u novinarstvu našao sebe.
Što vam je u novinarstvu bio najljepši trenutak, a što je bilo najgore?
Cijeli period Ferala pamtim kao jako dobru stvar, bez obzira na vanjske pritiske i traumatična iskustva. I to više zbog načina rada i oslobađanja grupne kreativnosti nego zbog samog ishoda. Ni prije ni poslije toga nisam do te mjere osjećao autorsku ispunjenost. Dok sam u ratno doba bio na prisilnoj vojnoj obuci, poslije one čuvene naslovne stranice sa Slobom i Franjom u krevetu, napisao sam tekst u kojemu bjesomučno satirički ismijavam jezik konkretnoga komandnoga kadra koji se sa mnom bavio. Diktirao sam ga iz telefonske govornice u krugu kasarne. Bila je to, sjećam se, čista sreća. Atmosferu u vojnoj ustanovi nakon što se pojavio Feral s tim člankom, tu prekrasnu tupost, nikada neću zaboraviti. A najgore iskustvo? Davnih godina sam bio napisao oštar komentar temeljen na pogrešnom podatku o jednom čovjeku. Nasjeo sam kao zadnja budala na lažni izvor. Stvar je završila na sudu, gdje sam priznao krivnju i ispričao se tužiocu. Sudac je bio toliko ushićen da mi je odrezao najnižu kaznu, a s tužiocem sam se rukovao. Međutim, stid je ostao do danas.
Koliko vam znače nagrade? Jeste li razmišljali o tome da će doći i vrijeme da dobijete nagradu za životno djelo?
Drago mi je zbog te nagrade mada je nisam očekivao. S druge strane, ne shvaćam sebe toliko ozbiljno da bi mi se zbog njene „težine“ namrštilo lice. A i malo je kasno da mi rastu krila.
Kako je Robi K.?
Dobro, hvala na pitanju. Ove godine puni se četrdeseta obljetnica bezuspješnih pokušaja da završi treći razred. Pred njim su veliki izazovi.
