Foto: Valter portal
Nije teško biti skeptičan po pitanju stvarnog značaja međunarodnog prava, posebno ako ste građanin Bosne i Hercegovine. Naše iskustvo sa Međunarodnim sudom pravde u iscrpljujućem procesu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije (prvobitno Jugoslavije, potom Srbije i Crne Gore, i na kraju Srbije) umjesto da je rezultiralo makar prividnim zadovoljenjem pravde, kod ogromne većine žrtava genocida samo je još više produbilo ionako žive i duboke traume. Iscrpno sam pisao o odgovornosti bosanskohercegovačke strane za ovakav ishod i ne mislim se ponavljati u ovom tekstu, osim da potcrtam da razumijem zašto naši ljudi u ogromnoj većini ne vjeruju da institucije poput Međunarodnog suda pravde mogu donositi odluke koje bi na neki način donijele pravdu žrtvama ili, kao što je bio slučaj u odluci o privremenim mjerama u predmetu „Južna Afrika protiv Izraela“, zaustavile genocid koji se odvija u trenutku donošenja odluke. Međutim, od velike je važnosti razdvojiti naše osjećaje zasnovane na sopstvenoj razočaranosti od činjenica kojima ću pokušati da se bavim u ovom tekstu.
Odluka Međunarodnog suda pravde (MSP) da naloži privremene mjere u slučaju „Južna Afrika protiv Izraela“, u kojima se Izraelu nalaže da spriječi djela genocida tokom svoje vojne operacije u Gazi i kazni podstrekavanje na genocid, predstavlja iznimno značajan trenutak u međunarodnom pravu i diplomatiji. Iako odluka o privremenim mjerama nije konačna presuda o optužbama za genocid (taj proces u ovom predmetu je tek počeo i trajaće godinama), niti je naložila Izraelu da zaustavi napade na Gazu, kako smo se nadali i očekivali, ova intervencija MSP-a prvi put uvodi u formalni, pravni okvir godinama ponavljane optužbe da Izrael provodi sistematske ratne zločine i genocid nad Palestincima. Te optužbe su godinama i decenijama bile osporavane, negirane i ismijavane u medijskom i političkom prostoru kojim je dominirao američki narativ o nepostojanju čak i teoretske šanse da bi Izrael, jevrejska država nastala na pepelu holokausta, mogao ikada biti optužen za provođenje genocida.
Genocid i saučesništvo
Taj narativ i danas živi u izjavama glasnogovornika američke administracije, britanskih, njemačkih i drugih evropskih vladara i njihovih megafona iz akademskog i literarnog svijeta. Međutim, odluka MSP-a je tom narativu, već nepovratno delegitimisanom krvavim slikama iz Gaze i naglim osvješćivanjem mlađih generacija u zapadnim zemljama, zadala smrtni udarac. Danas je isključivo pitanje vremena kada će se novoprobuđena svijest o prirodi izraelskih zločina nad Palestincima među mladim Amerikancima transformisati u političku akciju kojom će američki lideri biti primorani da uvjetuju ili povuku vojnu i finansijsku pomoć bez kojih Izrael ne bi imao resurse potrebne za provođenje sistematskih zločina nad Palestincima.
Jer, odluka MSP-a o privremenim mjerama, u kojoj se jasno utvrđuje da postoje dostatni dokazi da način na koji Izrael provodi rat u Gazi ima elemente genocida, ne samo da osporava narativ Izraela već postavlja i pitanja o odgovornosti i saučesništvu njegovih saveznika u tim zločinima. Privremene mjere u međunarodnom pravu nisu tek puke formalnosti. Kada o njima odlučuje Međunarodni sud pravde, najviši sudski organ međunarodne zajednice, one ukazuju na razinu ozbiljnosti i hitnosti koju rečena međunarodna pravna zajednica daje krivičnim djelima o kojima se raspravlja.
U ovom slučaju, naredba da Izrael mora da spriječi djela genocida u svojim vojnim akcijama u Gazi, kao i da istraži, spriječi i kazni podstrekavanje na genocid, eksplicitno daje do znanja da je Južna Afrika uspjela u svom preliminarnom podnesku dokazati da postoji osnovana sumnja da Izrael u Gazi provodi genocid. Takav nedvosmislen pečat najviše svjetske sudske instance o osnovanoj sumnji da su izraelski napadi na Gazu vođeni i oblikovani genocidnom namjerom je do 26. januara 2024. bio jednostavno nezamisliv.
Logika Međunarodnog suda pravde
Ipak, treba razjasniti zašto MSP nije naredio Izraelu da zaustavi napade na Gazu, jer su ta neispunjena očekivanja dovela do dominantne percepcije po kojoj su sudije MSP-a Izraelu dale zeleno svjetlo da nastavi provoditi genocid nad Palestincima. Odgovor leži u pomnijoj analizi sudske prakse MSP-a.
Prvo, MSP nije razmatrao da li je Izrael imao pravo da napadne Gazu, da li je njegov vojni odgovor na Hamasove masakre 7. oktobra pravno osnovan, niti da li je svojim napadima Izrael izvršio agresiju na Gazu, čije bi zaustavljanje MSP mogao naložiti, kao što je to bio slučaj u predmetu „Ukrajina protiv Ruske Federacije“. Dakle, pred sudijama MSP-a nije bilo da odluče da li Izrael treba da zaustavi rat protiv Hamasa, pa da na osnovu toga nalože bezuslovno primirje kao privremenu mjeru. Sudije su se isključivo mogle baviti optužbama Južne Afrike da Izrael provodi genocid u okviru svoje vojne akcije i shodno tome su naložile Izraelu da spriječi djela koja ukazuju na namjeru da se počini genocid, kao i djela koja mogu rezultirati genocidom (ubijanje civila, stvaranje nehumanih uslova za život, ciljanje djece, sprečavanje dostave humanitarne pomoći, prisilno iseljavanje itd.), te da kazni podstrekavanje na genocid. Izrael je dobio mjesec dana da izvijesti Sud o mjerama koje je preduzeo po ovom nalogu.
Drugo, sudska praksa Međunarodnog suda pravde zasnovana je na presedanima. U ovom kontekstu treba gledati i nama skandalozno pozivanje izraelskih advokata na odluku MSP-a u predmetu „Bosna i Hercegovina protiv Srbije“, kada također nisu naložene privremene mjere obustave nasilja. To, međutim, nije bio relevantan presedan s obzirom da je postojao mnogo recentniji, tužba Gambije protiv Mijanmara za genocid nad Rohindžama. Naime, u toj odluci od 23. januara 2020., MSP je naložio Mijanmaru da „preuzme sve mjere u svojoj moći“ da spriječi djela navedena u Konvenciji o genocidu, uključujući i to da osigura da sve oružane snage pod kontrolom države, vojne i paravojne, moraju da se suzdrže od takvih djela. Sud je također naložio Mijanmaru da „preduzme efikasne mjere da spriječi uništavanje i osigura prezervaciju dokaza koji se odnose na optužbe navedene u predmetu i da redovno izvještava Sud o pridržavanju navedenim mjerama. Ako pomnije pročitate ovu odluku, vidjećete da je skoro u zarez identična onoj iz predmeta „Južna Afrika protiv Izraela“. Nama je to možda nerazumljivo i neprihvatljivo, ali presedani su ugrađeni u temelje međunarodnog prava.
Neizvjesna budućnost – zakon jačeg ili vladavina prava
Na kraju, vratimo se percepcijama. Usprkos razočarenju svakog iole humanog čovjeka na planeti što MSP nije uspio zaustaviti strahotne izraelske zločine u Gazi, odluka MSP-a ni na koji način nije povoljna za Izrael, naročito ne dugoročno. Zapadne države predvođene Amerikom i dalje bezuslovno podržavaju posvemašnju izraelsku represiju nad Palestincima i sistematske zločine u Gazi koje Netanyahuova ekstremistička vlada provodi pod parolom rata protiv Hamasa. Međutim, ova podrška je dugoročno neodrživa zbog rastućeg nezadovoljstva u demografskim grupama od krucijalne važnosti za dolazeće izbore, prije svega među demokratama u SAD-u i glasačima laburista u Velikoj Britaniji. Istovremeno, takva bezuslovna podrška fanatičnoj politici koju personificiraju Netanyahuovi ministri Ben-Gvir i Smotrich, svakodnevno erodira uticaj Zapada u međunarodnim odnosima, otvarajući do sada nezamisliv prostor za redefinisanje svjetskog poretka u skladu sa težnjama Kine, Rusije, Irana i drugih antizapadno orijentisanih svjetskih centara moći.
Iako i danas svjedočimo pokušajima američke administracije da minimizira važnost procesa pred MSP-om, kao i nastavku izraelskog pokušaja eksterminacije Palestinaca sa teritorije Gaze, ne treba imati nikakve sumnje da će takav odnos prema odlukama Međunarodnog suda pravde, ove krunske institucije zlatne ere svjetske vladavine Zapada, dodatno naštetiti interesima zapadnih država koje podržavaju Izrael. Jer, danas je kristalno jasno da Zapad ne može održati dominaciju u svjetskim odnosima isključivo na temeljima ekonomske i vojne sile, jer ona nije tako ni nastala, nego na uspješnoj promociji „zapadnih vrijednosti“ ljudskih prava i vladavine zakona, čiju izdaju ovih dana gledamo u izravnom prenosu.
Mislim da ne poznajem ikoga ko još uvijek vjeruje u iskrenost zapadnih zemalja kada govore o pomenutim vrijednostima (a imam vrlo širok krug ljudi koji se već godinama i decenijama bave upravo promovisanjem ljudskih prava i odgovornosti za masovne zločine). Vremena te vrste „mekane moći“ Zapada su iza nas. No, zapadna marginalizacija Međunarodnog suda pravde u vrijeme kada su druge međunarodne institucije, uključujući Ujedinjene narode, Generalnu skupštinu, pa i Vijeće sigurnosti UN-a, skoro bez ikakvog uticaja, definitivno bi otvorila novo poglavlje u međunarodnim odnosima. Bio bi to povratak na stanje od prije 1907. godine kada su usvojene Haške konvencije, preteča kasnije usvojenih Ženevskih konvencija, Konvencije o genocidu i Statuta Međunarodnog krivičnog suda. Međunarodni odnosi bi se (ponovo) isključivo zasnivali na zakonu jačega, a u dogledno vrijeme to bi značilo postepenu transformaciju čitave planete u distopiju u kojoj će se oni nesretni da požive dovoljno dugo sjećati blata Ukrajine i horora Gaze sa nostalgijom za dobrim, starim vremenima.