Tek što smo obilježile Međunarodni dan žena i govorile o pravima na rad, jednake plaće i jednake mogućnost, a sada treba pogledati i u drugu stranu medalje, a to je neplaćeni rad u kući. Kada se spomene podjela posla u kući muškarci odmahnu rukom i kažu da je to ženski posao ili ako su malo napredniji onda kažu da im pomažu, dok većina ne želi razgovarati o tako trivijalnim stvarima. Kućni poslovi za njih nisu ozbiljna tema. Kada se vjernicima spomene da je Poslanik Muhammed (mir neka je s njim) radio kućne poslove, da je kuhao i prao svoju odjeću, onda se smijulje i kažu da oni ne mogu biti savršeni kao Poslanik. Dakle, o ovoj temi muškarci a i veliki broj žena ne želi razgovarati, jer kućne poslove smatraju obavezom žene i nevažnom temom.
Međutim ako analiziramo odnose moći u jednom društvu, ekonomsku dobrobit, plaćeni i neplaćeni rad, vrlo brzo ćemo shvatiti da je podjela kućnih poslova itekako političko pitanje a ne hir nekih žena koje žele muškarce pretvoriti u domaćice i zamijeniti nametnute rodne uloge.
Pat Mainardi je 1970. godine pisala o politici podjele posla kada su feministkinje drugog vala feminizma preispitivale status žene i tradicionalnoj porodici i načine na koji se njeni resursi i vrijeme troše a nisu društveno vrednovani. Kad su muškarci počeli obavljati kućne poslove shvatili su da repetitivni i zaglupljujući, pa su pružali otvoreni i pasivni otpor.
Zar je potrebno da žena oboli pa da shvati da ne mora sve sama?
U 21. stoljeću žene u Bosni i Hercegovini i na Balkanu općenito počinju pričati o ovim temama tek onda kada izgube zdravlje. Nedavno sam na jednom skupu slušala profesoricu iz Sarajeva koja se sprema za operaciju kičme kako kaže: “Kad sam oboljela shvatila sam da nisam trebala biti super-žena.“ Ova profesorica je bila i majka i otac, jer joj se suprug ratni vojni invalid i čistačica i odgajateljica tri sina, ali i prva u svojoj školi sa vannastavnim aktivnostima i naravno odlična kuharica koja je znala napraviti dobar burek i hurmašice. Nakon toga su i druge žena koje su bile u grupi počele dijeliti slične priče o kućnim poslovima. One su obrazovane, imaju karijere, ali su nakon 45 godine života počele obolijevati i tek onda su shvatile da ne moraju biti savršene u svemu i da ne moraju sve same raditi da bi ih društvo vrednovalo kao dobre majke, domaćice i radnice.
Zar je potrebno da žena oboli pa da shvati da ne mora biti super žena koja sve stiže, koja kuha ručak svaki dan, koja drži kuću urednu, koja je odlična radnica, uzorna kćerka i njegovateljica svojim roditeljima i k tome još i angažirana u svojoj zajednici?
Zar je potrebno da tek kad bude prikovana za krevet iskrivljene kičme shvati da njena porodica može funkcionirati bez nje, da neće ostati gladni i žedni, da znaju oprati suđe i očistiti kuću, napuniti frižider?
Zar je potrebno da joj suprug kaže kako je luda što je sama okrečila kuću i pomjerila sav namještaj sama, a ona je mislila da će tako uštediti za kućni budžet i pokazati kako ona može i taj posao dobro obaviti?
Zar je potrebno ja joj suprug kaže kako se zapustila i da izgleda kao baba dok ona nastoji oribati sve sama da ne plaća drugu ženu i tako uštedi za kućni budžet?
Zar je potrebno da kuća bude čista kao apoteka a da nema vremena otići na romantičnu večeru sa suprugom ili izaći sa prijateljicama?
Zar je potrebo imati najnovije zavjese na prozorima i sav namještaj i prostirke u istim bojama a nemati vremena otići na masažu ili neki drugi tretman za opuštanje?
Zar je potrebno kad oboli, da joj djeca kažu kako oni imaju svoj život i obaveze i da ne mogu sjediti pored nje i njegovati je, a ona je njih mogla njegovati dok su odrastali?
Zar je potrebno da je rodbina i prijatelji žale i kažu, šteta baš je bila dobra osoba svima, ali trebala je misliti malo više o sebi?
Zar je potrebno…
Nije potrebno, ali su žene odgajanje sa visokim društvenim očekivanjima, da budu super-žene u svemu, da stignu sve, da im kuća blista, da djeca jedu kuhan obrok svaki dan, da je sve oprano, ispeglano i da su svi dotjerani i da uvijek imaju čiste omiljene farmerke i dukserice, a da sami ne znaju mašinu za veš uključiti.
Između društvenih očekivanja i dokazivanja
Koliko je onda do žene, a koliko do društvenih očekivanja? Zašto žene imaju potrebu da se dokazuju kako mogu sve? Zašto žene u medijima često naglašavaju da one stižu sve, jer je važno imat dobru organizaciju i one onda stignu i napraviti ručak prije posla i poslije posla raditi zadaće s djecom i dočekati goste i očistiti kuću i obaviti sve druge porodične obaveze?
S obzirom da su društvena očekivanja velika i da se žene vrednuju i procjenjuju prema tome koliko su uspješne majke, supruge, domaćice, njegovateljice, radnice i koliko doprinose svojoj zajednici, onda ne čudi da veliki broj žena nastoji živjeti u skladu s takvim normama. Većina misli da je tako lakše. Manje će biti osuđivane ako su ispunile zadatke koji si im nametnuti. Na taj način će također dokazivati svoju vrijednost, jer druge stvari koje žene rade se ne uzimaju u obzir ako se nisu dokazale u porodici. Žena može biti uspješna u bilo kojoj karijeri, ali se uvijek društveno legitimira kroz brak i majčinstvo što predstavlja posredni pritisak da se ispune zadata očekivanja.
Sve počinje od primarne socijalizacije u kojoj su ženska djeca odgajana, da bez obzira na intelektualne kapacitete i afinitete moraju naučiti kuhati, čistiti i brinuti o djeci i starijima, jer to se u patrijarhalnim kulturama smatra obavezom žene. Muškarci pomalo i ponekad pomognu, ali uopće nisu socijalizirani da prihvate kako su svi kućni poslovi i briga oko djece zajednička obaveza. Žene su naučene da su kućni poslovi integralni dio njihovog bračnog života, a muškarci su naučeni da će neka žena to za njih obaviti. Stupanjem u brak nepisane društvene norme se nekritički prihvaćaju kao datost i vrlo malo se propituju. Ako se žena dogovori s muškarcem da on preuzme jedan dio kućanskih poslova, onda mora biti menadžerica koja će stalno podsjećati da taj posao treba obaviti.
Od industrijalizacije u 19. st. žene su počele raditi u fabrikama, jer su morale zarađivati za svoje porodice, a danas u vrijeme globalizacije i korporativnog kapitalizma također većina mora raditi jer za kućni budžet nije dovoljna jedna plaća. Troškovi i standard života su veći, a zaposlenje osigurava ekonomsku neovisnost žene i uzdiže je, kako je davno John Stuart Mill kazao, sa pozicije sluge na poziciju partnerice. Plaćeni rad i zaposlenje su u određenoj mjeri ženu učinili partnericom, ali je problem u tome što nije došlo do podjele posla i obaveza u kući. Tako se žena dvostruko ili trostruko opterećuje o čemu niko ne želi razgovarati jer to zahtijeva promjene, a primjene niko ne voli. Muškarci ne žele o tome razgovarati jer to zahtijeva njihovu aktivniju ulogu u podjeli posla u porodici, a žene izbjegavaju ovu temu, jer će biti proglašene feministkinjama koje navodno žele nadvladati muškarce, ili će dobiti komentare da ako im je teško onda se trebaju vratiti u kuću i biti majke i domaćice.
Iako podjela posla zadire u zadate rodne uloge i očekivanja, ona je i političko pitanje, jer su žene uvjetovane socijalizacijom i društvenim normama da rade poslove koji nisu plaćeni i vrednovani. Na taj način žene svoje vrijeme i zdravlje troše na poslove za koje neće dobiti plaću, niti će imati zdravstveno i socijalno osiguranje, ni penziju. Žena se svjesno stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na muškarca jer se od nje očekuje da radi poslove za druge, a drugi ne žele raditi te iste poslove za nju. Riječ je dakle o istoj politici eksploatacije i iskorištavanja robova čiji su rad i vrijeme iskorištavali robovlasnici. Iako formalno žene nisu robovi, ovakvim politikama se nastavlja eksploatacija žene i uz to joj se objašnjava kako je njena obaveza obavljati sve kućanske poslove za svoju porodicu. Tako je oduvijek bilo, takva je tradicija, takvi su običaji a onda se još pronađu i tumačenja u vjeri da je to veliki sevap (dobro djelo) za koji će žena imati nagradu od Boga. Muškarci se ne otimaju za tu vrstu nagrade, jer sevape žele stjecati na drugi, lakši način.
Otpori podjeli posla
Iako danas muškarci više pomažu ženama nego ranije taj omjer je i dalje nepravedan. U razvijenim Zapadnim zemljama žene obavljaju 60 procenata kućnih poslova a muškarci 40 procenata, dok na Balkanu i drugim sličnim kulturama žene obavljaju 80-90 procenata kućnih poslova. Zašto se muškarci opiru podjeli posla i zašto žene pristaju na to? Spomenuta autorica Mainardi je analizirala na koji način muškarci ispoljavaju otpor i šta on ustvari znači, a ovdje je to prilagođeno bosanskohercegovačkom kontekstu.
1. Nemam ništa protiv da radim kućne poslove, ali ne znam to dobro raditi. Najbolje je da svako od nas radi ono što najbolje zna. TO ZNAČI: Ne znam prati suđe, čistiti toalet ni kuhati, ali zato znam cijepati drva (iako živim u stanu sa centralnim grijanjem) promijeniti sijalicu, odvesti auto na pranje ili pomjeriti teške ormare u kući (to radim jednom godišnje). To su dosadni i poslovi i nekako nisu za muške ruke, pa je bolje da ih ti radiš ako želiš da budu obavljeni kako treba.
2. Nemam ništa protiv da radim kućne poslove, ali moraš mi pokazati kako se to radi.
TO ZNAČI: Postavljat ću ti toliko pitanja svaki put da će ti dojaditi i reći ćeš da ćeš ti to uraditi. Iako znam kako se pere i razvrstava posuđe, svaki put ću pitati koju krpu treba koristiti, u koji ormarić idu tanjuri a u koji čaše i šoljice. A ako slučajno budeš sjedila i čitala dok ja perem suđe, izluđivat ću te pitanjima i prosipanjem vode po cijelom sudoperu da ćeš sama tražiti da to više ne radim.
3. Nemam ništa protiv da radim kućne poslove, ali to ću uraditi kada budem imamo vremena a ne kad ti to tražiš od mene. TO ZNAČI: odugovlačit ću toliko sa pranjem suđa i veša, govorit ću uobičajeno, sad ću ili čim završi utakmica, da ćeš se nervirati i na kraju to sama uraditi. Pasivnim otporom te primoravam da me prestaneš gnjaviti, jer ja to zapravo ne želim raditi.
4. Mrzim ove poslove više nego ti, a tebi izgleda ne smetaju kao meni. TO ZNAČI: kućni poslovi su ponižavajući za osobu mog intelektualnog nivoa i to je nešto najgore što sam radio. Ja sam stvoren za dubokoumne poslove, da razmišljam, kontempliram pa me ova vrsta posla ometa u intelektualnom radu. Za nekog poput tebe, to i nije problem, jer ti si navikla.
5. Kućni poslovi su trivijalni da ne vrijedi pričati o njima. TO ZNAČI: još je trivijalnije raditi ih. To nije za osobu poput mene jer se bavim važnim životnim temama i poslovima, a ti ne, pa onda ti obavljaj kućne poslove i nemoj stalno pričati o tome, umaraš me.
6. U životinjskom svijetu vuk je na vrhu hijerarhije iako nije najjača životinja. On je najinteligentniji. TO ZNAČI: Imam povijesno, tradicijsko, antropološko, biologijsko i psihološko opravdanje da budem na vrhu hijerarhije. Glava sam kuće, stub porodice, izdržavatelj (iako i supruga radi i zajedno izdržavamo porodicu). Ne možeš tražiti od vuka da bude jednak sa drugim životinjama i od muškarca da se ponižava radeći ove poslove.
7. Pokret za oslobođenje žena, zapravo i nije politički pokret. TO ZNAČI: Ova revolucija ravnopravnosti je došla blizu doma, a ja sam zainteresiran da vidim kako sam ja ugrožen kada me tjeraš da radim kućne poslove i nisam zainteresiran vidjeti kako ja tebe iskorištavam dok radiš sve kućne poslove za mene i porodicu. Zbog toga ću svaki tvoj pokušaj da podjelu kućnih poslova i borbu za ravnopravnost proglasiš političkom borbom osujetiti, jer to ugrožava mene i moju poziciju u porodici.
Kućni poslovi nisu samo dio patrijarhalnih struktura moći unutar porodice, već su ključni za kapitalističku proizvodnju viška vrijednosti. S jedne strane, porodica jeste potrošač, ali isto tako je i prozvođač vrijednosti za kapitalističku privredu. Sav neplaćeni rad u kući i briga o djeci predstavljaju izvor prihoda za kapitalistički sistem. Kada se ovako promatraju kućni poslovi onda bolje razumije i materijalna i politička opresija žena. Prijedlozi o kojima se razgovara već godinama idu u pravcu dvije strategije: prva je da kućni poslovi budu plaćeni a druga da se uspostave državne institucije vrtića, servisa za čišćenje, pranje i kuhanje tako da ovaj dio tereta preuzme država.
Nijedna od ove dvije strategije nije provedena, iako je bilo pokušaja u socijalno uređenim zemljama da se osiguraju vrtići za djecu, koje nisu bili besplatni. Za uspješan i sretan partnerski život važno je da se poslovi dijele kako žene ne bi osjećale pritisak da moraju sve same. Pew Research Center (Istraživački centar PEW) je 2016. godine proveo istraživanje među američkim bračnim parovima i 63 procenta muškaraca 56 procenata žena je istaknulo da je ključ za uspješan i sretan brak podjela kućnih poslova. Nisam sigurna kakvi bi rezultati bili u Bosni i Hercegovini, ali bi vrijedilo istraživati i saznati šta čini sretan brak te zašto žene tek kada obole shvate da ne trebaju i ne moraju raditi sve kućne poslove.
