Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL/Arhiv
Trećemandatni CRO premijer Andrej Plenković – što bi vicmaherski dio pûka kazao: kao Švabo tra-la-la – i predizborno i poslijeizborno tupi li tupi jedno te isto. Živi u nekom paralelnom svemiru? Hvali se državnom statistikom (točnim zbrojem netočnih podataka?), koja potvrđuje njegove i vladine zasluge za nastavak rasta BDP-a, plaća i mirovina, mjere za demografsku revitalizaciju umiruće/iseljavajuće zemlje, digitalizaciju, pa dekarbonizaciju (udvostručenjem kapaciteta LNG terminala na Krku, sic transit?), ulaganja u školstvo, ravnopravan regionalni razvitak, ulazak RH u Schengen i eurozonu, doskora u OECD… “Napravili smo veliki posao”, kaže, “Hrvatska više nije zemlja koja se razvija, jer spada u 38 naprednih gospodarstava svijeta (rudimentarna industrija i poljoprivreda, uvozi više od 65% hrane, banke, trgovina, prometnice i dio turističkog sektora etc. u stranom je vlasništvu, sic transit, op. a.), koja je 18. turistička destinacija u svijetu te 12. po UN-ovim ciljevima održivog razvitka. Naš je cilj zaštititi građane i gospodarstvo od vanjskih šokova, uvijek ići za tim da okolnosti koje su po mnogo čemu bile izvanredne, gdje smo ostvarili strateške ciljeve, dodatno upotpunimo paketima pomoći koje hrvatska država i njezine javne financije osigura da onima kojima je pomoć najpotrebnija bude i dostavljena”. U trenutku kada CRO premijer svršava od sreće što je uspostavom tzv. neprincipijelne koalicije HDZ-a i Domovinskog pokreta (DP) odolio oporbenoj ugrozi svoje političke karijere i zahvaljujući najgoroj biračkoj izlaznosti (21%) u Uniji bio osigurao HDZ-u čak šest od 12 hrvatskih mjesta u Europarlamentu, GfK objavljuje zastrašujuće rezultate istraživanja životnog standarda u RH. Ta ugledna u svijetu, najveća njemačka agencija za istraživanje tržišta donosi – a prenijela je da je i režimska medijska tzv. javna kuća HRT – da je “rast cijena prosječnih namirnica u posljednje dvije godine iznosio 29%, znatno više od zabilježene stope inflacije”.
Kupus, meso, sarma…
Čak se 44% ispitanih izjasnilo da jedva sastavljaju kraj s krajem, što je mnogo više od prosjeka EU-a, koji je 34%. Njih pak 40% kaže da će s premium marki prijeći na robne marke, a čak je 57% onih koji će proizvode kupovati na akcijama. U odnosu na 2020. godinu znatno se povećala i prosječna potrošnja pri odlasku u trgovinu – s 8.3 eura na 12.6. Prosječnom kupcu pad inflacije i izračuni koji iza toga stoje ne znače mnogo. On poskupljenja gleda kroz cijene kruha, mlijeka i mesa. Većina zbog poskupljenja namirnica živi po formuli – više novca za hranu jednako je manje novca za sve ostalo.
Andrej Plenković, politikant u svoju korist, koji obrascem o kupusu i mesu dokazuje da svi CRO žitelji u njegovoj kuhinji jedu sarmu i time imaju biti (pre)zadovoljni, jamačno ne ide u obiteljsku kupnju u trgovačke lance ili na tržnicu, pa “ne zna” kako cijene osnovnih životnih namirnica dnevno divljaju, a inflacija im izdaleka gleda u leđa. To je nenormalna situacija u kojoj najvećoj većini tzv. običnih/malih CRO ljudi ništa ne znače, je li, Plenkovićevi schengeni, eurozone, oecdi, postoci povećanja mirovina i plaća, milostinja iz europskih EU fondova i sl. Uvođenje “naše valute eura” umjesto hrvatske kune drastičnim je poskupljenjima zavilo žitelje u crno i obiteljske proračune bacilo na koljena: odokativno, čista je pohlepa samo zamijenila ono kn iza brojčane cijene artikla €-om. Na tržnicama ni eurocentima više nije bilo spasa, maknuti su, OPG-ovci i prekupci su, je li, komotno zaokružili cijene naviše, na puni euro. Lakše se vraća kusur?!
Predsjednica Europske središnje banke (European Central Bank – ECB) Christine Madeleine Odette Lagarde – poznata po katastrofalnoj made in USA politici rušenja inflacije rušenjem životnog standarda građana i rastom bankarskih kamatnih stopa – na HNB-ovoj je 30. međunarodnoj konferenciji nekidan u Dubrovniku dizala rep HDZ Plenkovićevoj politici uvođenja eura umjesto kune. “Hrvatska ima nešto višu inflaciju od prosjeka eurozone”, kazala je, “ali to je posljedica gospodarskog rasta, među najvišima od zemalja članica monetarne unije”. E sad, kako to da gospodarski rat juri u nebo, državni se proračun nenormalno deblja (PDV 25%!) zbog inflacijom rastućih cijena u osobnoj potrošnji (cca 65% proračuna) i turizmu (cca 20%), a životni standard tzv. običnih/malih CRO ljudi u slobodnom je padu?
Glede&unatoč, sic transit, HDZ Plenkovićevih mjera za povećanje plaća i mirovina, socijale i sl. eda bi se mogle nositi s kriznim izazovima za koje je “isključivo ili najviše kriva Rusija”, jer je “ničim izazvana” (sic transit) izvela vojnu invaziju na Ukrajinu?! “Uvođenje eura je, osim u Hrvatskoj, izazvalo rast inflacije i u drugim zemljama eurozone”, tvrdi Lagarde, “no taj učinak je bio blag, prosječno oko 0,4%. Izazovi su prisutni i dalje, ali vjerujem da će se nastaviti trend pada inflacije, pa bi se ciljana razina od dva posto trebala dosegnuti u drugoj polovici 2025. godine. Budući da RH ima jednu od najviših stopa gospodarskog rasta u eurozoni, inflacija je iznad prosjeka. To dvoje često ide zajedno, a činjenica je da RH ima i nižu stopu nezaposlenosti od prosjeka. U eurozoni je 20 zemalja članica, pa Središnja banka mora provoditi monetarnu politiku, koja je dobra za cijelu monetarnu zajednicu.”
Naravno da zapadnobalkanska miš-članica nije prioritet u “dobroj politici” monetarne unije, nego se mora prilagoditi interesima velikih i moćnih. I, naravno, guverner HNB-a Boris Vujčić, koji računa na uhljebljenje u ECB-u, ali priznaje da mizerno aktualno smanjenje kamatnih stopa ECB-a hrvatski građani “baš i neće osjetiti”, hvali na sva usta eurozonu, euro i “mudru vladinu politiku” u tom području. Ma, tko se, još sjeća “pesimista” koji su prije 1. siječnja 2023. tvrdili da hrvatsko gospodarstvo i društvo “nisu spremni za uvođenje eura”, a slovenski su susjedi ironično govorili: “Kad vam dođe euro, sve će poskupjeti da ćete pasti na prosjački štap!” I što se dogodilo?
Život na trgovačkoj akciji
Osim preskupo plaćene gospodarske nespremnosti samonedostatne tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, gledajući okom tzv. običnih/malih CRO ljudi, nevjerojatna trgovačka i pohlepa davatelja kojekakvih usluga u odreda svim djelatnostima, poduzetničkom i čak državnom sektoru uzrokovala je posljedice po životni standard teže od neke elementarne nepogode zbog klimatskih promjena.
“Vječni” će predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever reći medijima o tomu: “To je udar koji je izrazito teško izdrživ i logično je onda da ljudi imaju velikih problema s podmirenjem redovitih mjesečnih troškova svojih obitelji. Također treba napomenuti da su pojedini prehrambeni artikli poskupjeli i znatno više no što je iskazao GfK. To je u prosjeku 29%, međutim neki su artikli poskupjeli više od 40–50 posto. Građani smatraju da za većinu poskupljenja nema opravdanja, što pokazuju i ankete.” To potvrđuje i voditelj poslovnog razvoja u GfK Mladen Kožić tvrdnjom da je “subjektivni osjećaj kupaca takav da se osjećaju izigranima” te da ih ne štite ni trgovci, privatni poduzetnici, OPG-ovci, ali ni vlastita država kojom dominantno vlada HDZ, a devetu već godinu i premijer Andrej Plenković na čelu vlade RH.
“Kad razgovaramo s građanima i kada u anketama pitamo prosječnog kupca o tomu što misli o porastu cijena i inflaciji”, napominje Kožić, “velik dio ih odgovara da imaju osjećaj kako su proizvođači i trgovci podigli cijene više no što bi svi makroekonomski razlozi mogli opravdati. Kupci se zato sve više oslanjaju na trgovačke akcije.” Predstavnik pak malih trgovaca u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) Marko Budimir spominje i još jednu “taktiku” sve siromašnijih građana pred pohlepnim trgovcima i OPG-ovcima: “Kupci su stalno pazili kako prije na svaku kunu, tako sada i na svaki eurocent, a u posljednje se vrijeme može primijetiti da se ponašaju još racionalnije. Više kupuju proizvode koji će zadovoljiti njihove osnovne životne potrebe, a puno manje brendirane.”
Uoči svake turističke sezone cijene su osjetno rasle, jer je u Hrvatsku dolazila višemilijunska strana klijentela, pa je u tih tri-četiri mjeseca od lipnja do konca rujna trebalo olakšati njihove novčanike. Recimo, sasvim neugledan po osnovnoj usluzi četverokrevetni apartman na moru – tri zvjezdice na osrednjoj lokaciji u prosječnoj turističkoj destinaciji – stajao je 60 kuna ili 7.96 eura na dan u pretpandemijskoj godini. Cijena mu je ostala ista prve godine korone. U puno “labavijoj” drugoj godini bolesti SARS-CoV-2 isti je apartman poskupio 30%, a 2023. godine cijena mu je bila od 95 do 100 eura. Privatni iznajmljivači ove godine traže 120 eura na dan. Prošle dvije sezone, uključujući i ovogodišnju, smještaj je trebalo rezervirati – uz uplatu 10% akontacije od ukupne cijene boravka – najmanje šest-sedam mjeseci ranije. Pohlepi nema kraja?!
E sad, poskupljenja su u turističkom smještaju pratila i poskupljenja ama baš svih usluga u turističkim odredištima: na plažama, u ugostiteljskim objektima, u trgovinama, javnom prometu, na parkiralištima (komunalna kazna lani u kolovozu za dva sata parkiranja u Novom Vinodolskom uza zid iza hotela Lišanj – 38 eura?!) i sl., tako da je koncem 2023. godine, suma sumarum, turistička zajednica skrivečki dala medijima znati kako je dio privatnoga apartmanskog smještaja ostao – nepopunjen. Nezajažljiva je pohlepa uzela danak, jer se i europska konkurencija probudila?! Može li to biti nekakva pouka za turističku 2024. godinu? Ni slučajno. Pa Rusi još nisu pobijeđeni u Ukrajini! Inflacija nije svladana, sic transit! Morski iznajmljivači još nisu pokupovali svojim obiteljskim uzdanicama brucišima sve stanove u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku…, a kopneni vlasnici apartmana bolje automobile, novi namještaj, odjeću…
Jadran u apartmanu
Dobro, ima nešto i u tomu da se HDZ-Plenkovićeva vlast ne ufa pitati za zdravlje i poreznu obavezu eurounijske vlasnike nekretnina na Jadranu – uključujući “solidarno“ povlaštene Ukrajince punih džepova novca mutnog porijekla – koji neometano ubiru turističko vrhnje iznajmljujući apartmane strancima koje službeno nazivaju “rodbinom i prijateljima”. Sic transit. Ili, da se netko s Markovog trga ufao pitati Ukrajinku milijunerku – mediji su iscrpno izvještavali o njoj – što radi u RH usred ukrajinske ratne pogibelji i otkud joj toliki novac za preprodaju čak pet-šest hotela u/oko Splita, dok njezinoj domovini treba svaki euro za oružje, hranu i svjetska putovanja predsjednika Volodimira Zelenskog.
I dok CRO turizam vrti ogroman novac, a snalažljivi apartmaniziraju svaki milimetar jadranske obale i dižu si životni standard u rajske visine (“pola pije, pola Šarcu daje”, pardon – državi?), gro tzv. običnih/malih žitelja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – “napokon svojih na svomu”, sic transit – više nisu u poziciji gledati more ni na razglednici. Vrijeme je davno pohabalo te kartuline, izlizale su se boje, sjećanje na sindikalna odmarališta i miris mora ishlapjelo, bajnu je mjesečinu tzv. socijalističkog mraka naprasno ugasila kapitalistička pohlepa. Više nema natrag. Stanje zdravlja životnoga CRO standarda: izvana gladac, iznutra jadac.
