Mario Kopić, foto: Arhiv
14. septembra 1930. godine. U Njemačkoj se upravo dogodio snažan politički zemljotres. Stotinu i sedam zastupnika Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) od sada zasjeda u Reichstagu. Prije izbora bilo ih je ni manje ni više nego dvanaest. Hitler je, dakako, euforičan. Intelektualci su zbunjeni i propituju se. U književnim se salonima čak na frivolno oduševljen način raspravlja o neminovnoj pobjedi ”nacionalne revolucije”, koja bi mogla povoljno djelovati na ekonomski položaj knjige. Mnogi ispovijedaju otvorenu simpatiju. A drugi, iz nekog čudnog ponosa, žele čak i prema smrtnom neprijatelju ostati ”objektivni”, ”puni razumijevanja” i ”pravedni”. Odbijajući da podlegne pesimizmu i da uvidi da je nastupila ”minuta do ponoći” na povijesnom satu, senzibilni književnik Stefan Zweg tvrdi da razumije ”možda nerazboriti, ali u dubini prirodni i svake hvale vrijedni revolt mladih protiv sporosti i neodlučnosti ‘visoke’ politike”.
Jer, kao i svi revolucionari, tako su i mladi sljedbenici nacional-socijalističkog pokreta bili obavijeni aurom ”sada ili nikada”. Naime, u času preuzimanja vlasti 1933. godine, Josephu Goebbelsu bilo je 35 godina, Heydrichu 28, Speeru 27, Eichmannu 26, Mengeleu tek 21, Himmleru i Franku bile su 32 godine, dok je Hermann Göring – jedan od starijih – upravo bio proslavio svoj četrdeseti rođendan. Goebbels je još usred rata naglasio: ”Prosječna starost vodećih osoba čak i u srednjem partijskom sloju iznosi 34, a u državnim službama 44 godine. Prema tome, uistinu možemo reći da Njemačku danas vodi njezina mladež”. Istovremeno je zahtijevao ”kadrovsko osvježenje”.
Takvo shvaćanje juvenilne pobune pobunilo je književnika Klausa Manna. On ima dvadeset i četiri godine i ljutito replicira ”hermeneutičkoj benevolenciji” za koju Stefan Zweig, koji ulazi u pedesetu godinu, smatra da bi se trebala pokazati prema onome što bismo mogli danas nazvati njegovom generacijskom klasom. Napisat će zato Klaus Mann otvoreno pismo Stefanu Zweigu pod naslovom Omladina i radikalizam (Jugend und Radikalismus). U njemu će, između ostalog, reći: ”Postoji isto tako i ‘moći-razumjeti-sve’, blagonaklonost prema mladima, koja ide predaleko. Sve što mladi čine ne vodi u budućnost. Govorim to iako sam i ja mlad. Veliki dio mojih vršnjaka – u svom se poletu, koji bi trebao služiti kretanju ‘naprijed’, opredijelio za kretanje ‘unatrag’. To ne bismo smjeli odobravati. Ni pod kojim uvjetima!”
Za Klausa Manna pobuna uvijek ima razloge, ali nema uvijek pravo na pobunu. Radikalizam ne može biti pozitivan po sebi, ne može više biti riječi o traženju ovih ili onih konteksta isprike i opravdanja nacionalsocijalističkom bijesu i njegovom brkanju s nezadovoljstvom civiliziranih ljudi pred kretanjem svijeta. Zavjereni potrazi za porijeklom ili skrivenim smislom, Klaus Mann zamjera intelektualcima moralno i političko zavlačenje: ”Između nas i njih nije moguća nikakva povezanost; osim toga, oni bi bili prvi koji bi prekinuli takvu vezu gumenim palicama. Uz pomoć psihologije u stanju smo razumjeti sve, pa čak i gumene palice. No ja ne želim primjenjivati tu i takvu psihologiju. Ne želim ih razumjeti, odbacujem ih. Prisiljavam se na tvrdnju, iako je ona u suprotnosti s mojom čašću kao pisca, da me fenomen histeričnog nacionalizma čak i ne zanima. Jedino ga smatram opasnim! I u tom je moj radikalizam”.
U toj obustavi interpretacije nije riječ ni o kakvom odbacivanju mišljenja kao mišljenja, nego o vehementnom i oštrovidnom odbijanju dopuštanja da društveni i politički događaj uguši ljudski skandal, odnosno čudo čovjekove egzistencije u svijetu (Hannah Arendt). Klaus Mann ne želi genealoškom ustrajnošću izgubiti pravo na to da kaže – ne! Svoju moć suđenja odnosno rasuđivanja hoće zaštititi od učene i popustljive težnje da je se postavi u uzročno-posljedični lanac djela i djelovanja osvajačkog totalitarizma.
Jer, kako je govorio Charles Peguy, ”kapitulacija je u suštini operacija koja počinje objašnjavati umjesto da djeluje. Kukavice su ljudi puni puncati objašnjenja”. I ne samo kukavice, konstatira Klaus Mann. Kad obuzdaju svoju odbojnost prema rješavanju problema u korijenu i ”objektivnog” shvaćanja odbojnih stvari, i velikodušni ljudi biraju put kapitulacije.
Pun razumijevanja i velikodušnosti, Stefan Zweig to neće još zadugo ostati. Čim stupe na vlast, hitlerovci će njegova djela staviti na lomaču zajedno s djelima Thomasa Manna, Werfela, Schnitzlera, Einsteina, Freuda ili Wassermanna. Godine 1934. napustit će Zweig svoju zemlju. A život će okončati samoubojstvom u Brazilu, 1942. godine, zajedno sa svojom suprugom, nemajući više snage da dočeka oslobođenje Evrope, u koje je vjerovao, i ostavivši oproštajno pismo u kojem je naglasio da se odlučio svoj život završiti upravo kao čovjek ”kojemu je duhovni rad svagda bio najčišća radost, a lična sloboda najviše dobro ovog svijeta”.
Što je lekcija tog iskustva? Danas u Evropi, u znaku zakletve da više nikada nećemo ničice pasti pred krvavim idolom krvi i tla, vlada hvalevrijedna intelektualna i moralna budnost. Oprez, strategija sanitarnog pojasa, odbijanje tih ljudi, odbijanje da im se priznaju olakotne okolnosti. Činjenica da ”fašisti” imaju nesretno djetinjstvo, da imaju autoritarnog oca ili da ga uopće nemaju, da ih je lokomotiva povijesti zaboravila ili napustila, da pate što su ostavljeni u postindustrijskom društvu, da imaju traumatičnu prošlost, tešku sadašnjost i neizvjesnu budućnost, zapravo ne znači ništa – čvrsta budnost ništa ne prepušta psihološkoj, ekonomskoj ili društvenoj kauzalnosti. Ne opravdavati, ne objasniti, postaviti zlo u sferu neopravdivoga, načela su koja vode to i takvo djelovanje. Zlo, drugim riječima, ne može postati simptom ili zanimljiv fenomen.
No nipošto neopravdivo ne bi smjelo biti samo ono što nosi Hitlerov i nacistički biljeg. Ni kad su u pitanju sva ostala zla, ne bismo smjeli govoriti o ogorčenosti, nego također jedino i samo o – zlu. Ni tu ne bi trebalo odgonetati i dešifrirati, tražiti uzroke, neumorno se vraćati na kako i zašto, slušati i odgovarati na stalni poziv u njemu.
Jer što je zlo? Što je kriterij zla? Ne želimo li se izgubiti u verbalizmima i apstrakcijama, tada zlo moramo sadržajno odrediti, odrediti s ljudskog gledišta. S gledišta čovjeka kao živog bića prvo i najveće zlo jest – ubojstvo, odnosno ako je posrijedi namjerno ubojstvo, umorstvo.
Otuda bezuvjetno poštovanje svetosti života. A svetost života i život uopće možemo razumjeti samo ako život unaprijed ne promašimo, što nam se svagda događa kad ga svojim objašnjenjem potisnemo u okvir odnosa između sredstva i cilja, odnosno učinka i uzroka. Čim se zapletemo u pitanja poput pitanja da li na život treba gledati (samo) kao na cilj ili ga smatrati (i) sredstvom, već smo stupili mimo života.
Mogli bismo reći da je ubojstvo sredstvo što ga ne može posvetiti ili opravdati nijedan cilj, da je sredstvo koje unaprijed devalvira svaki (kolikogod dobar) cilj. No, da li je ubojstvo, koje je neodvojivo od ubijenog, uopće sredstvo? Može li ikad postati sredstvom – života? Ne. To znači da ni život nije sredstvo, štoviše, život nije ni cilj. Svaki cilj što ga odaberemo u životu je životni cilj, ali nijedan nije cilj života.
Jer smisao života nije izvan života. Smisao života nije cilj (svrha, zadatak) života, nego istina, neskrivenost ”samog života”: živa istina.
