Juče smo proslavili godišnjicu otvaranja XXIV Zimskih oimpijskih igara u Sarajevu. Četrdesetu jubilarnu. I bezbroj puta čuli Huana Antonia Samaracha, prisjetili se svakog detalja i pozvali goste koji su bili učesnici igara. Pa su i naša unučad saznala da je Jure za srebrenu medalju nagrađen videorekorderom (iako 90% današnje djece uopšte i ne zna šta je to), pa su se aktuelni političari malo slikali s tadašnjim zvijezdama, pa su malo pojeli i popili (neki čak i bureka s Jurekom), malo se pronosala nova garderoba na Svečanoj akademiji i to je to.
Mi stariji i dalje ćemo brojati one sitne godine do pedesete godišnjice (ko to doživi), grad i država isto će tako skromnije obilježavati sljedeće godišnjice, ali zato se već od danas polako pripremamo za jubilarnu pedesetu godišnjicu. Kakav to će tek biti dernek. Nadam se da će biti živi i Jure Franko i Bojan Križaj i Primož Ulaga i Katarina Vit i Džejn Torvil i Kristofer Din (iako će tada imati već po 77 godina), možda pozovemo i braću Stiva i Fila Mera (i oni će imati po 77 godina), pa zašto ne i Ingemara Stenmarka (on će imati tek 78).
Divno je obilježavati sjećanja na neki davni period na koji smo svi ponosni. Divno je da naša djeca i unučad znaju da je ovaj grad nekada davno bio centar svijeta. Divno je prisjetiti se starih asova i vidjeti ih opet na istom mjestu poslije toliko godina. Sve je to super.
Ali šta se desilo u međuvremenu?
Znam, rat će i dalje biti opravdanje za sve što je uništeno, pokradeno, demolirano. Rat i zamišljene linije razgraničenja entiteta i dalje će biti opravdanje za nesposobne i nazainteresovane političare i njihove sluge da pokrenu nešto makar na temeljima onoga starog. Mada nisu ni političari krivi. Više smo krivi mi koji i dalje biramo iste ili one što se od onih prošlih razlikuju samo u nijansama. Što bi rekli – sve je to u pet deka.
Prema dostupnim podacima, te čuvene Olimpijske igre koštale su približno 150 miliona dolara. Kad se podvukla crta na kraju Igara i sumirali svi prihodi i troškovi, kažu da je čak i ostvaren prihod od 12 miliona dolara. A za one koji ne znaju, prema završnom izvještaju koji je potpisao predsjednik Organizacijskog komiteta ZOI, Branko Mikulić, napravljeno je ili izgrađeno sljedeće: sportski kompleks Zetra s olimpijskom dvoranom, stadionom za brzo klizanje; rekonstruisan Olimpijski stadion Koševo, novoizgrađeni dio KSC “Skenderija”, glavne i trening-staze, vertikalni transport kapaciteta 9.000 skijaša na sat i infrastruktura na Jahorini, sankaška i bob-staza s pratećim objektima i infrastrukturom na Trebeviću, staza za biatlon sa strelištem, staze za skijaško trčanje i trening-staze s kompletnom infrastrukturom i pratećim objektima na Igmanu – Veliko polje, 70 i 90-metarska skakaonica, rekreativna alpska staza, vertikalni transport i infrastruktura na Igmanu – Malo polje, glavne i trening-staze za spust, slalom i veleslalom na Bjelašnici s vertikalnim transportom kapaciteta 7.000 skijaša na sat, kompletnom infrastrukturom i pratećim objektima, putna mreža u dužini 160 kilometara, dogradnja i opremanje RTV-doma i Telekomunikacijske pošte, rekonstrukcija zgrada PTT-a, rekonstrukcija Narodnog pozorišta, Željezničke stanice, aerodromske piste s novoizgrađenom aerodromskom zgradom, hoteli “Holiday Inn” i “ŽTO” u Sarajevu, “Bistrica”, “Košuta” i “Feroelektro” na Jahorini, “Koran” i “Panorama” na Palama, “Igman” na Igmanu, “Famos” na Bjelašnici; rekonstruisani su mnogi drugi hoteli, 18 km primarne i 25 km sekundarne vodovodne mreže; 90 km visokonaponske i niskonaponske mreže s 12 trafostanica, 35 km PTT instalacija, 5 km plinovoda, parkirališta za 3.550 automobila, stambeni objekti “Mojmilo” (639 stanova) i “Dobrinja” (2.154 stana), kao i novi blok u studentskom naselju Nedžarići. Zatim, računa se da je, kao neposredni rezultat ZOI 1984, otvoreno 9.000 novih radnih mjesta. A u međuvremenu se desilo „Alipašino polje“ na Bjelašnici, izgradnja svih mogućih i nemogućih apartmana, hotela, putnih komunikacija između zgrada, zagađenje vode zbog kanalizacije, na Igmanu ruševine starog hotela, jad i čemer od skakaonica, na Trebeviću urbanizacija, izgradnja elitnih naselja (da na podanike gledaju odozgo) i ostaci bob-staze išarani grafitima. Ne bih se čudio da uskoro ne osvane i Univerzitet u Trnovu, s ekspoziturom na Bjelašnici, da ugledna gospoda u predahu od skijanja završi i koji fakultet, magistrira ili doktorira.
Promijenilo se sve. Od svijesti ljudi do želje i strasti da se napravi nešto kolektivno dobro. Nešto od čega će cijeli grad ili država imati koristi, a ne samo pojedinac koji izdaje svoj apartman. Može li sada neko (s ovakvom svijesti društva, funkcionera ili političara) zamisliti da vam se od plate odbija „samodoprinos“ (dio vaše plate) za neku buduću Olimpijadu? Da ljudi besplatno rade i čiste snijeg? Da pomažu svakom turisti koji posjeti grad? Da taksisti voze i beslatno? Da nema ni papirića na ulicama grada? Da su svi potencijalni džeparoši, lopovi i kriminalci nekoliko dana prije smješteni „na sigurno“ kako nikome ne bi nestao novčanik i sl.? Možete li?
Ja, iskreno, ne mogu.
Zato ćemo i dalje imati samo stare proslave i sjećanja. Niko me ne može ubijediti da za ovih 30 godina nije bilo moguće organizovati neko veliko takmičenje u Sarajevu. Isključujuči EYOF koji niko nije ni gledao na TV-u. Zar je moguće da u Zagrebu na brdu malo većem od Bjelava i dalje ima Svjetski kup? Jesi li oni toliko sposobni ili smo mi toliko nesposobni? Da ne govorim o Sloveniji.
Moglo se štošta. Ali važnije je bilo napraviti sebi apartman. Nije onda ni čudo što se kružni tokovi prave po godinu dana. Tim tempom izgradnje sve ono što je napravljeno za prošlu Olimpijadu, ovi bi sadašnji stigli za Olimpijadu 2094. godine.
I da, onaj restoran „Una“ u kojem su „zapalili“ Kirk Daglasa, nije zatvrila inspekcija. Zatvorio ga je bojkot Sarajlija, jer nas je sve obrukao. Danas bi, vjerovatno, bio pun već sutradan uz podršku; „Neka si klepio levata“, „To, bruda, samo udaraj po džepu“ ili: „Svaka čast, jarane, neka si zavrno onog lafo glumca“…
I nije se promijenio olimpijski duh. Ni olimpijski osmijeh. Promijenili smo se mi. Zato nam i ginu djeca od idiota s oružjem na ulicama, jer su samo pogledali u pravcu zlikovca. Ili možda uputili osmijeh pogrešnoj osobi.
