foto: FENA/Fokus.ba
U Foči, gradu u kojem je tokom rata silovano i seksualno zlostavljano više od 1.000 žena i djevojčica obilježen je Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu. Pod slaganom “Pamtimo preživjele ratnog seksualnog nasilja”,Udruženje žrtava “Foča 92-95.“ ove godine je predstavilo online stranicu obilježavanja mjesta na kojima su tokom proteklog rata silovane žene, te su skrenuli pažnju na neadekvatnu memorijalizaciju i kulturu sjećanja u BiH.
Na web stranici “Mjesta stradanja žena”, koju je kreirao Trial Internationala BiH navode se tri lokacije gdje su se desili najmasovniji zločini silovanja i seksualnog zlostavljanja.
Među objektima koji su u Foči bili mjesta zatočenja za žene, najveći je onaj u sportskoj dvorani “Partizan”, koji ni skoro 30 godina od kraja rata nije obilježen.
Od aprila 1992. do marta 1993. godine ovaj sportski objekat bio je pod kontrolom Vojske Republike Srpske, a zločini počinjeni u „Partizanu“ nisu bili izolovani slučajevi, već dio šireg sistematskog poduhvata etničkog čišćenja u Foči i oko nje.
Kroz suđenja za ratne zločine, na području opštine Foča, sudski su utvrđeni različiti oblici ratnih zločina, uključujući masovna silovanja, deportacije, otmice, ubistva, zatvaranje u logore te drugi oblici nečovječnog postupanja prema civilima nesrpske nacionalnosti.
Sala “Partizan” Foča, Foto: Agencije
Tačan broj žrtava nije poznat, ali se procjenjuje da je na stotine žena i djevojčica silovano i seksualno zlostavljano. Najmlađa žrtva imala je 11 a najstarija 70 godina.
Svjedokinja, koja je dala iskaz pod zaštitom i pseudonimom FWS-62 opisala je kako je jedne noći žena koja je spavala uz nju silovana pred očima drugih zatočenika i njenog desetogodišnjeg sina.
„Za nas tamo nikada nije bilo mira … žene su sve vrijeme odvodili a da se neke nikada nisu vratile“, rekla je druga svjedokinja – FWS-50 koja je posvjedočila da su vojnici skoro svaki dan dolazili u „Partizan“ i birali djevojke.
Za zločine povezane s objektom „Partizan“ pred MKSJ-em i Sudom BiH osuđeno je pet lica na ukupno 76 godina zatvorske kazne. Među osuđenima su; Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Gojko Janković i Jasko Gazdić. Presude MKSJ-a, ali i domaćih sudova utvrdile su i niz drugih lokacija na području općine Foča gdje su počinjeni zločini silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja.
Danas je sportska sala „Partizan“ objekt obnovljen donacijama međunarodne zajednice, a njene prostorije se koriste za sportske aktivnosti u lokalnoj zajednici. Iako je prošlo skoro trideset godina od završetka rata, lokalne vlasti ignorišu inicijative i bilo kakav dijalog u vezi s podizanjem spomen-ploče na ovaj objekt ili oko njega kako bi se zvanično i na adekvatan način obilježilo stradanje žrtava.
Iz hale „Partizan“, žene i djevojke su odvođene u Karamanovu kuću, u selu Miljevina, nedaleko od Foče.
Prema sudski utvrđenim činjenicama Karamanova kuća služila je kao logor za silovanje i seksualno ropstvo te je korištena u te svrhe u periodu od augusta do oktobra 1992. godine.
Obilježavanje godišnjice stradanja žena u Karamanovoj kući, Foto: Agencije
Utvrđeno je da je najmanje devet žena, djevojaka i djevojčica bilo zarobljeno u ovom objektu i pod stalnim nadzorom stražara. Najmlađa žrtva imala je samo 12 godina.
Dvanaestogodišnja djevojčica, A. B., koja je bila zatvorena u Karamanovoj kući, odvedena je iz Karamanove kuće krajem oktobra 1992. godine u stan u zgradi „Lepa Brena“ te ju je Radomir Kovač „prodao“ za 200 njemačkih maraka. Od 25. decembra 1992. godine nikada više nije viđena. Nju lično su često izvodili, ponekad i po tri dana uzastopno, posvjedočile su druge žrtve.
Za zločine počinjene u Karamanovoj kuć, pred Sudom BiH osuđeni su Neđo Samardžić na 24 godine zatvorske kazne i Radovan Stanković na 20 godina zatvorske kazne, dok su Radomir Kovač i Dragoljub Kunarac između ostaloga pred MKSJ-em osuđeni i za zločine vezane za ovaj lokalitet.
Karamanova kuća je objekt u privatnom vlasništvu i njen vlasnik ju je odbio prodati lokalnim vlastima nakon rata. Naglasio je želju da se na tom mjestu napravi muzej stradanja žena. Do izgradnje muzeja ili drugih oblika memorijalizacije nije došlo.
Pored logora za silovanje žena u Foči, Vojske RS je žene i djevojčice zatvarala i na području Višegrada.
„Vilina vlas“, rehabilitaciona banja, tokom rata korištena je kao organizovani logor za silovanje žena, djevojaka i djevojčica.
Objekt je služio i kao štab presuđenog ratnog zločinca Milana Lukića, koji je iz „Viline vlasi“ koordinirao vršenje ratnih zločina na prostoru ove općine.
Tokom suđenja Željku Leleku Sud BiH je potvrdio da je „Vilina vlas“ korištena kao sistematski logor za zarobljavanje i silovanje. Žene koje su bile zatvorene u „Vilinoj vlasi“ svjedočile su o višestrukim silovanjima i premlaćivanjima. Sve sobe u „Vilinoj vlasi“ su bile zaključavane, a žene, djevojke i djevojčice zatočene u njima, zavezane i bez mogućnosti kretanja.
Iako tačan broj nije utvrđen, procjenjuje se da je oko 200 žena, djevojaka i djevojčica silovano u ovom objektu.
Foto: Vilina Vlas, Višegrad
Jedna od žrtava, J. A. oteta je s ulice u Višegradu te je odvedena u „Vilinu vlas“. Nakon što je bila izložena silovanju, izvršila je samoubistvo skokom kroz prozor objekta. Njeno tijelo pronađeno je u procesu ekshumacije u vještačkom jezeru Perućac.
„Jasmina je bila sva nikakva, bila u jednom ćošku… i on je (Željko Lelek) prišao Jasmini, kasnije sam čula da je Jasmina skočila kroz prozor“, rekla je jedna od svjedokinja. Kasnije je i svjedok odbrane Petar Mitrović potvrdio ove navode.
Zaštićena svjedokinja M. H. svjedočila je kako su žene bile odvođene i držane u ovom objektu svakodnevno.
Sud BiH osudio je Željka Leleka na 16 godina zatvorske kazne, Nenada Tanaskovića na 8 godina zatvorske kazne te Olivera Krsmanovića na 18 godina zatvorske kazne.
„Vilina vlas“ je nakon rata nastavila s radom kao hotelsko-banjski kompleks. Iako je Udruženje žena žrtava rata više puta tražilo da se na ovoj lokaciji napravi spomenik žrtvama zločina iz 1990-ih, vlasti RS-a se nisu odlučile na ovaj korak. Suprotno tome, 2021. godine uključili su objekt „Vilina vlas“ u listu lokacija na kojima građani mogu iskoristiti vaučere za podsticanje turističkog sektora.
Između zaborava, poricanja i sjećanja
I pored sudski utvrđenih činjenica o stravičnim zločinima počinjeni, tokom rata u BiH, ni na jednom od spomenutih objekata ne postoje spomen-obilježja koja ukazuju na stradanja i patnju žrtava. Iako je od završetka rata prošlo skoro trideset godina, zidovi ovih objekata i dalje su ispisani tišinom.
Zbog toga je međunarodna organizacija Trial International BiH kreirala online platformu „Mjesta stradanja žena“ koju su posvetili obilježavanju mjesta stradanja žrtava ratnog seksualnog nasilja, a prema sudski utvrđenim činjenicama.
Cilj ove stranice je da služi kao podsjetnik na nedostatak zvaničnih obilježja, kao i manjak volje za simboličnim prepoznavanjem patnje svih žrtava, ali i da potakne moguće inkluzivne dijaloge u pravcu unapređenja kulture sjećanja na nevino stradale.
“Ovo je jedan od oblika virtualne memorijalizacije. Rad je baziran na sudski utvrđenim činjenicama na osnovu kojih smo uzeli tri studije slučaja – Sportska dvorana ‘Partizan’ u Foči, Karamanova kuća u Miljevini i hotelu ‘Vilina vlas’ u Višegradu. Ta mjesta su i danas neobilježena”, navodi se na portalu Trial-a.
Haški tribunal utvrdio je da je na području Foče bilo najmanje 20 mjesta zatočenja, a u gotovo 95 posto slučajeva su na tim mjestima bile zatočene žene koje su seksualno i fizički zlostavljane.
Sud Bosne i Hercegovine donio je 16 osuđujućih presuda kojima je 17 osoba osuđeno na ukupno 207 i po godina zatvora. Od tog broja, 15 je – samo zbog silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja – osuđeno na 188 godina zatvora.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je zbog zločina u Foči u sedam presuda osudio devet osoba na dvije doživotne i 121 godinu zatvora. U dvije haške presude su četiri osobe osuđene za silovanje na ukupno 75 godina zatvora: Dragoljub Kunarac – 28, Radomir Kovač – 20, Zoran Vuković – 12 i Dragan Zelenović – 15 godina.
Inicijativa za podizanje spomenika žrtvama seksualnog nasilja
Unatoč težini zločina i iznimno visokom procijenjenom broju žrtava te obimnoj sudskoj praksi, u BiH ne postoji adekvatan institucionalni odgovor na memorijalizaciju stradanja žrtava ratnog seksualnog nasilja. Mjesta zločina potvrđena sudskim činjenicama nemaju zvanična i formalna obilježja, dok napori udruženja žrtava i organizacija civilnog društva da se navedena mjesta obilježe nailaze najčešće na otpor lokalnih vlasti.
Žrtve teških kršenja ljudskih prava se ne mogu zaboraviti, a države imaju dužnost očuvati historijsko sjećanje na razdoblja ratnog nasilja. U tom smislu, spomenici, muzeji i komemorativne aktivnosti nezamjenjive su obrazovne inicijative koje uspostavljaju javnu evidenciju i zapise i služe u borbi protiv poricanja ali i odvraćanja od ponavljanja zločina.
Vraćanje dostojanstva žrtvama i priznavanje njihovih patnji putem memorijalizacije jedan je od ključnih koraka izgradnje mira i stabilnog društva.
Federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić rekao je ranije medijima da će pokrenuti inicijativu da se izgradi spomenik žrtvama seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini.
“Idealno bi bilo da se spomenik napravi u Foči, Višegradu ili Prijedoru – koji su najbolji svjedoci tih zločina. Ukoliko to ne bude moguće na teritoriji Republike Srpske, onda u Kantonu Sarajevo ili negdje u Federaciji gdje je moguće“, rekao je Delić.
Delić je naveo kako je pri Ministarstvu registrovano oko 1.000 žena, muškaraca i djevojčica koji su ostvarili pravo i status civilne žrtve rata.
Korak naprijed za dostojanstveniji odnos prema žrtvama
Početkom ove godine glavni federalni tužilac donio je Obavezno uputstvo o postupanju tužilaca u vezi sa imovinskopravnim zahtjevima oštećenih u predmetima ratnih zločina – silovanja i seksualnog nasilja u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Ovim dokumentom, svi tužitelji republičkog tužilaštva su obavezni da, između ostalog, poduzmu sve potrebne mjere i radnje u cilju ostvarivanja imovinskopravnih zahtjeva oštećenih, uključujući utvrđivanje činjenica i prikupljanje dokaza potrebnih za dokazivanje visine zahtjeva, te sve mogućnosti detaljno objasniti žrtvama.
Ovo je treće do sada Obavezno uputstvo, a isto su ranije usvojili Tužilaštvo BiH i Tužilaštvo RS.
Pored toga, kao rezultat dugogodišnjih napora udruženja žrtava, Brčko distrikt i Federacija BiH usvojili su zakone kojima se djeci koja su rođena usljed ratnog silovanja dodjeljuje status žrtve.
Od 1. januara 2024. godine počeo je da se primjenjuje novi Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u FBiH.
Iako važni, Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u FBiH i srodni zakoni u Republici Srpskoj (RS) i Brčko distriktu BiH su nedovoljni za rješavanje tih problema.
Mehanizmi Ujedinjenih nacija (UN) za zaštitu ljudskih prava i Univerzalni periodični pregled o stanju ljudskih prava u BiH su dosljedno preporučivali da je potrebno uspostaviti jedinstveni okvir za cijelu BiH koji bi zamijenio mnoštvo postojećih zakona i osigurao pružanje lako dostupne te u dovoljnoj mjeri i održivo finansirane institucionalne i pravne podrške žrtvama, oslobođene bilo kakvog oblika diskriminacije, uključujući diskriminaciju na osnovu mjesta prebivališta.
Odredbe u vezi sa rokovima za regulisanje statusa žrtava rata koje se nalaze u različitim zakonima predstavljaju proizvoljan i neprimjeren teret za žrtve i za mogućnost dobijanja statusa žrtve te nisu u skladu sa međunarodnim pravnim obavezama BiH i normama zaštite ljudskih prava.
Odluke međunarodnih mehanizama kojima se potvrđuju prava civilnih žrtava rata na djelotvorne oblike pravnog lijeka, uključujući naknadu štete, ostaju neprovedene. To uključuje preporuke kojima se od BiH zahtijeva javno izvinjenje i osiguravanje plaćanja naknade štete žrtvi ratnog silovanja, u skladu sa presudom Suda BiH, kao i uspostavljanje sveobuhvatnog i djelotvornog mehanizma dodjele odštete na državnom nivou za sve žrtve ratnih zločina.
Dodatno pogoršavajući izazove vezane za naknadu štete, vlasti RS-a provode veoma nepravednu praksu kojom traže da žrtve rata, koje zbog odredaba o zastari nisu mogle da traže naknadu štete u parničnom postupku, nadoknade sudske troškove.
Prema izvještajima OSCE-a o praćenju sudskih postupaka, naknada štete je dodijeljena u samo 19 od skoro 700 presuđenih predmeta ratnih zločina.
Kazne za zločine silovanja i dalje blage
Kazne za zločin ratnog seksualnog nasilja i dalje su blage ili ispod zakonskog minimuma, nedosljedne u kontekstu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti priklonjenih počinitelju, a ne žrtvama, dok se specifične okolnosti ne cijene, već prepisuju u presudama, pokazuje izvještaj organizacije TRIAL International u BiH.
Analiza o kažnjavanju ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini obuhvatila je 84 presude donesene na državnom i entitetskom nivou između 2017. i 2023. godine, u ukupno 48 predmeta koji su uključivali ratno seksualno nasilje i nasilje nad genitalijama oštećenih, poput paljenja, udaranja i sječenja, počinjene isključivo od muškaraca.
Prema podacima TRIAL-a, sudska vijeća na državnom nivou počela su razmatrati olakšavajuće i otežavajuće okolnosti tokom donošenja presuda za ratno seksualno nasilje, ali i dalje takva praksa ne postoji u sudovima na entitetskom nivou. No, smatraju da i dalje postoje brojne manjkavosti u takvim razmatranjima i kako je prostor za poboljšanja ogroman.
U velikom broju analiziranih presuda vijeća su cijenila porodični život počinitelja, njegovu raniju neosuđivanost, protok vremena nakon izvršenja djela, dok se nisu dovoljno cijenili način izvršenja djela, poput naročite upornosti i bezobzirnosti, godine žrtve ili stepen brutalnosti.
Nalazi pokazuju da Sud BiH ni u jednom predmetu nije uzeo u obzir svrhu krivičnopravnih sankcija koja se odnosi na zaštitu i satisfakciju žrtve, dok je na entitetskom nivou stanje još gore.
“Usljed ovakvog postupanja, postojeća sudska praksa je veoma siromašna u pogledu pozitivnih primjera koji bi mogli pomoći u budućem djelovanju sudova u smislu odmjeravanja kazni za ratno seksualno nasilje”, stoji u analizi.
Kako je pojašnjeno, samo jedna od analiziranih presuda na državnom nivou, protiv Milomira Davidovića, spominje satisfakciju žrtve, kao element svrhe izricanja kazne.
“Rezultat toga je da su kazne često proizvoljne, a ovakvim odmjeravanjem kazni se ne samo žrtve već i šira javnost s pravom mogu zapitati kakvu to kaznenu politiku primjenjuju sudovi u BiH prema počiniocima krivičnih djela čije su žrtve uglavnom žene”, pojašnjeno je.
Posebno problematičnim analitičari smatraju presude kojima budu izrečene najblaže moguće kazne prema Krivičnom zakonu SFRJ, koji je važio u vremenu kada su počinjena krivična djela, jer je riječ o kaznama od godinu dana zatvora koje počinitelji, prema Krivičnom zakonu BiH i entitetskim zakonima, mogu zamijeniti za novčanu.
Prema izvještajima međunarodnih organizacija procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini tokom rata od 1992. do 1995. godine najmanje 20.000 žena i muškaraca silovano ili seksualno zlostavljano. Pored navedenog, važno je istaknuti da žene čine ukupno 25 posto svih civilnih žrtava rata u BiH.
Prva u nizu optužnica koja se ticala ratnog seksualnog nasilja podignuta je 1995. godine u predmetu Duška Tadića. Ovo suđenje je ujedno i prvi sudski predmet vezan za ratne zločine u svijetu koji je uključivao ratno seksualno nasilje. Predmet protiv Duška Tadića označio je začetak nove sudske prakse u međunarodnom krivičnom pravu po kojoj je silovanje prvi put okvalifikovano kao zločin protiv čovječnosti.
Ratni zločini, uključujući seksualno nasilje, činjeni su sistematski i kategorično na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Neki od lokaliteta, uključujući i šira područja općina, gdje je zabilježeno najviše slučajeva seksualnog nasilja su: Višegrad, Foča, Rogatica, Prijedor, Zvornik, Vlasenica, Mostar, Konjic, Bijeljina i Brčko. Žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja bile su iz svih dijelova BiH, žene i muškarci iz svih etničkih grupa, ali prema sudski utvrđenim činjenicama i izvještajima međunarodne zajednice većinom su to bile žene bošnjačke nacionalnosti, različite starosne dobi, s tim da je najveći broj žena bio u reproduktivnoj dobi.
