Ustupljena fotografija
Čudna je ta osnovna u Bijelom polju. Iznjedrila je mnogo stvaralaca, doktora i profesora, inženjera i varilaca, ljudi i žena što su u „Sokolu“ pravili avione ili u Pamučnoj industriji „Đuro Salaj“ tkali za manekenke Vesne Šunjić. Tu bjelopoljsku kotlinu, uvijek pupčanom vrpcom vezanu za Mostar, obilježio je proteklih decenija novinarski bard Minja Bojanić. A onda je u tom uzavrelom poslijeratnom bjelopoljskom kotlu, u vremenu kad im je UNHCR još dijelio teke za osnovce i makarone za večeru, stvarala nastavnica muzičke kulture i zlatna kapljica Mostarskih kiša, Dijana Šoše. Odnjegovala je hor „Bjelopoljske kapljice“, što glasom i notama prave neki bolji i ljudskiji svijet.
U takvoj sredini, Adnan Baka Demić počeo je čitati i zapisivati, pa onda na školskim priredbama govoriti zapisano. Raja u Staroj gimnaziji zvala ga “Dema“. I tad je, kao u osnovnoj školi, volio čitati, sportske novine posebno. Svakog utorka i petka kupovao je “Sport” i nosio ga sa sobom u školu. I čitao na odmoru. “Tih je godina Baka Slišković bio na vrhuncu popularnosti ako govorimo o njegovoj trenerskoj eri. Reprezentacija je igrala dobro, javnost je bila uz njih, a Baka je kao selektor imao dobar status kod navijača. U tom ‘Sportu’ na prvoj stranici je gotovo u svakom broju bio intervju s Bakom. Tada smo igrali neki školski turnir na Kantarevcu, ja sam sjedio na klupi kao vođa ekipe, a pošto sam bio veliki Bakin fan, jedan moj školski je rekao da sam isti Baka i tako i dobih nadimak”, priča Adnan.
Potom je završio Pravni fakultet, ali ga je život usmjerio ka novinarstvu i pisanju. „To je ustvari trebao biti moj hobi, ali je vremenom postao ljubav i profesija. Prvi tekst objavio sam u Avazovom Sportu prije 16 godina, dok sam bio prva godina Prava. Mislio da mi je novinarstvo samo zabava ili razonoda. Ipak, 2014. sam dobio ponudu da počnem raditi u ‘Oslobođenju’. I to je bila prekretnica i kasnije dobra škola za mene. Uskoro će tačno decenija otkako sam zasnovao radni odnos s ‘Oslobođenjem’ i počeo profesionalno raditi odgovoran novinarski posao. Taj početak je bio težak za mene, jer sam dotad pisao samo o sportistima i sportskim kolektivima. U ‘Oslobođenju’ sam počeo pisati o ozbiljnijim stvarima, istraživati… Svaki dan je bio novo iskustvo ili nova škola. Tu sam proveo pet godina. Bilo je mnogo stresa, uslovi rada teški, pa sam počeo razmišljati o novim izazovima”, priča Adnan.
Ustupljena fotografija
Biće da ga je početak rada u „Oslobođenju“ sudbinski predodredio za novinarsku rabotu i ovaj đavolski težak i odgovoran zanat. Onda je 2015. prvi put stao pred kameru. Bez obzira što je bio stalno zaposlen u Oslobođenju, dobio je dozvolu i počeo honorarno raditi u sportskom programu BHT1. Brzo je spoznao da Sportsku redakciju BHT1 čine plemeniti i dobri ljudi, pa je pet godina poslije, kad se ukazala prilika, postao član te redakcije i počeo raditi u Javnom servisu. Osim prioritetnog sportskog, radio je i za ostale programe, međutim u posljednje vrijeme ponovo je posvećen samo sportskom programu, jer se na tom terenu i najljepše osjeća.
Za ovih 16 godina je bilo mnogo lijepih i manje ružnih događaja. Stekao je mnogo prijatelja, draga poznanstva, upoznao kulturne stvaraoce i u gradu i šire. Izdvaja tri sata živog programa na dan održavanja prvih lokalnih izbora u Mostaru nakon osam godina pauze. Iako je odgovornost bila velika, zajedno sa kolegicom Ivanom Vidmar uživo su prenosili izbore na koje su i Mostarci odavno zaboravili.
“Najviše me usrećuje angažman u prenosima mečeva fudbalske reprezentacije BiH, kao i česta putovanja s reprezentacijom, jer je to nekad zaista bio moj dječački san. Pažljivo čuvam suvenire poput dresova ili akreditacija s tih putovanja“.
Izdvaja i angažman na manifestaciji Večernjakov pečat, kao i Sarajevo film festivalu, gdje je radio kao reporter, tri posljednje godine. S pravom se može reći, kamera voli Adnana, i Baka voli kameru.
Često je posljednjih godina u Mostaru voditelj raznih događaja i to ga također usrećuje. Gode pohvale starijih kolega koji su to nekad radili, jave se i podrže ga. Od tih događaja izdvaja Skokove sa Starog mosta, čiji je voditelj već nekoliko godina. Bio je dva puta član žirija za izbor sportiste Mostara, a kako sport i kultura idu zajedno, privilegijom smatra učešće u žiriju festivala Mostarska liska.
Novinarska profesija nosi i one ljudske i humanitarne izazove, nije dovoljno zabilježiti nečiju nesreću i bolest. Valja im i pomoći. Kako god to zvali, humanost, plemenitost, milosrđe ili čovjekoljublje, Bakine kolege i komšije su mi pričali o njegovom angažovanju na pomoći ljudima u potrebi. No, Baka me zamolio da je to dio njegovog porodičnog nasljeđa i Demićevskog odgoja i nije za javnu priču. I pored toga zapisaću, samo u tri rečenice, priču o beskućniku Ćamilu. Spavao je Ćamil na debelom minusu u Šantićevoj ulici. Osim što je objavio priču o njemu, Demić je uspio dogovoriti sa socijalnom službom da Ćamil umjesto kamenog jastuka dobije ljudski smješaj. Spojili su se tako novinarstvo, socijala i ljudskost.
Ustupljena fotografija
“Susret s Cristianom Ronaldom je bio uzbudljiv. Bio je juni 2023. godine, stadion La Luz u Lisabonu nakon utakmice Portugal – Bosna i Hercegovina. Došao sam na takozvanu flash poziciju kako bih uzeo izjave od našeg selektora i igrača, a kada sam završio posao pomjerio sam se nekoliko metara desno do vrata svlačionice Portugala i čekao Ronalda za fotografiju. To čekanje je trajalo duže od sat. Tad sam uvidio kako započinje Ronaldov oporavak nakon utakmice. Ostali igrači Portugala su izlazili nakon kupanja, a Ronaldo je cijelo to vrijeme bio na masaži. Trener Ricardo Carvalho je s vremena na vrijeme izlazio i na moje pitanje: “Gdje je Ronaldo“, odgovarao: “Masaža“. I konačno nakon duže od sat kad je stadion već bio pust, ispred vrata se pojavio Ronaldo s jabukom u ruci. Zaustavio ga je doktor naše reprezentacije Reuf Karabeg, koji je napravio moju fotografiju s njim. Ronaldo je bio susretljiv i s nama ostao nekoliko minuta. Rekao je da se raduje kasnijem dolasku u našu zemlju i da imamo dobru reprezentaciju. Na kraju nam je poručio: ‘Pozdravite Bosnu’, priča Demić o fotografiji sa svjetskim fudbalskim čudotvorcem Ronaldom.
U bjelopoljskoj kotlini i Mostaru utemeljeni su književnik svjetskog ugleda Vladimir Pištalo, profesor muzike Mustafa Šantić, pa već pomenuti Minja Bojanić i Dijana Šoše, a tamo korača i Adnan Baka Demić i mnogi mladi stvaraoci. Ako ih ne potjeraju ovi što Mostar dijele i uzduž i poprijeko.
