Gruda se, izgleda, ipak ozbiljno zakotrljala. Oduševljenje naroda aktualnom političkom vrhuškom toliko je da više ni sibirska hladnoća ne može spriječiti građane da se u tisućama okupljaju svakog drugog dana po ulicama glavnog grada, te zborskom pjesmom i skandiranjem izraze svoj zanos učincima Vlade Jadranke Kosor. Ukratko, počelo je ono o čemu smo na ovom mjestu nedavno pisali kao o najhitnijoj hrvatskoj nužnosti
I dok Banski dvori sa užasom pokušavaju shvatiti kako je u manje od deset dana broj prosvjednika od troje osoba (među kojima je i Pernar) narastao na preko pet tisuća, te s još većim užasom gledaju u vremensku prognozu koja za Hrvatsku prognozira popuštanje vala hladnoće (s temperaturom sve bližom točki ključanja na prilazima zabranjenom Markovom trgu), jasno valja zabilježiti trenutak u kojem su marginalni i povremeno nasilni prosvjedići prerasli u demonstracije koje bi doista mogle srušiti HDZ (i to za duže vrijeme).
Tviteraši i afrički revolucionari bi to nazvali #Feb28, označavajući tako datum s kojim je sve doista počelo. Naime, koliko god Pernarovo bacanje na glavu u policijsku maricu kod Markovog trga nekome bio simpatičan vid aktivizma (o čudesnim političkim stavovima istog, usput, dovoljno govore zvižduci koje dobija na posljednjim okupljanjima), i koliko god, čak, nekom uzavre krv kad vidi sukob s policijom na protuustavnim barikadama na prilazima Markovom trgu, stvar je postala ozbiljna tek u trenutku kad su politički fantasti i heroji ulice pali u treći plan, a prosvjednici prihvatili – zajebanciju. A to se dogodilo zadnjeg dana veljače, kad su protuvladini demonstranti (fejsbuk prosvjednici je koliko promašen, toliko i podcjenjujući naziv), izrazito inzistirajući na nenasilju krenuli šetati policijske kordone Gradom Zagrebom. Tu se dogodio “klik”, koji je već za dva dana rezultirao više nego dvostrukim brojem prosvjednika, s tendencijom rasta na narednim okupljanjima.
No, iako je rušenje kompromitirane, nelegitimne i nesposobne Vlade glavni cilj sad već redovnih dvodnevnih okupljanja, paljenje niza zastava u srijedu jasno je pokazalo da je nezadovoljstvo mnogo šire i da su mete bijesa zasad uglavnom mladih demonstranata locirane na mnogo adresa po Hrvatskoj, ne samo na Markovom trgu, ili Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, gdje stoluje HDZ. Pogrešan je, međutim, prevladavajući prvoloptaški zaključak kako se radi tek o nezadovoljstvu političkim elitama u Hrvatskoj (jednima jer rade loše i korumpirano, drugima jer ne rade dovoljno). Radi se prvenstveno o nezadovoljstvu odnosima u današnjem društvu.
Hrvatsko, i ne samo hrvatsko, društvo je danas duboko nepravedno. Korporacijski kapitalizam, koji je, pritom, u Hrvatskoj još mjestimično i feudalnog tipa, proizveo je toliku količini socijalnih razlika, koje, pod povećalom globalne ekonomske i lokalne političke krize poprimaju goleme, zastrašujuće razmjere – tolike da su, evo, čak na ulice natjerale i – Hrvatice i Hrvate. Vlast je komedija, okej, političke stranke su kompromitirane, i to je jasno, ali motor nezadovoljstva su ipak odnosi u društvu i količina tjeskobne besperspektivnosti koju oni proizvode. Stranke su krive samo zato što nisu pokazale da ih mogu efikasno promijeniti. Dakle, ne radi se tek o tome da se promijeni stranka na vlasti, suština je u tome da se društvo izmijeni. Duboko izmijeni.
Naravno, sve skupa ima i pomalo utopijski prizvuk, ali tako to i priliči u trenutcima kad muka natjera na ceste. A od posljednjeg puta kad su se one napunile mladim ljudima koji su tražili pravedniji svijet prošle su – 43 godine. “Vratit će se opet, osam šezdeset”, spjevao je još davno Johnny B. Štulić. E, pa, dobrodošli.
Bilo je već i vrijeme
