Gdje god došli u BiH, rijetko ćete kad naići na nekoga tko o Slavi Kukiću ima ravnodušno mišljenje. Jednostavno rečeno, ili ga vole, ili ga mrze. Dok ga jedni nazivaju izdajnikom, ”Alijinim Hrvatom”, običnim buntovnikom, drugi ga smatraju vizionarom, čovjekom s pozitivnim i zdravim stavom, pa čak i čovjekom ispred svog vremena. No, što god o njemu mislili, u jednom se moraju složiti, u malo kojoj osobi u BiH se može naći intelektualna snaga kakvu on predstavlja.
Ovaj profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, poznati sociolog, politolog, politički analitičar danas iza sebe ima čak 19 knjiga, od toga 9 udžbenika. U intervjuu za Pogled.ba, između ostalog, govori o aktualnoj političkoj situaciji u BiH, politikama u zemlji koje smatra nacionalističkim, položaju, utjecaju i mogućnostima koje imaju mladi ljudi u takvom društvu, kao i o ranije navedenim optužbama na njegov račun.
BiH, po njegovom sudu, ne bi trebala biti ni građanska, ni zemlja uređena po nacionalnom ključu, već zemlja balansa nacionalnog i građanskog. Nacionalizam koji promiču vodeće političke partije sva tri konstitutivna naroda, smatra Kukić, stvaraju i održavaju situaciju u kojoj je nemoguće pronaći takav balans. U takvom društvu sve se koristi kao instrument u provođenju nacionalističkih političkih filozofija sa svih strana.
Gospodine Kukiću, poznati ste kao osoba koja uvijek javno govori onako kako misli, bez obzira što često imate oprečna stajališta od nekih svojih bližih suradnika. Zbog toga ste u javnosti stekli brojne simpatije, ali i antipatije, zbog kojih ste se nekad našli na udaru raznih kritika. Kako se nosite s tim imidžom koji ste izgradili?
Sveučilišni profesor, ako ima ikakvih ambicija da funkcionira kao intelektualac, mora imati svoj stav i ne smije postupati kao homodupleks. Nažalost, nisam siguran da puno sveučilišnih profesora funkcionira po tom temeljnom principu koji se veže za jednog od najuvaženijih sociologa i filozofa 20. stoljeća Karla Mannheima. A po tom principu intelektualcem se ne postaje samom činjenicom da osoba posjeduje naobrazbu, nego i stavom o društvenim pitanjima, koji osobu izdižu iznad društvene svakodnevice, u svojevrsnu poziciju orla. Ta pozicija puno je ranjivija, čovjek je mnogo izloženiji, funkcionira kao neka vrsta glinenog goluba u kojeg svatko može odapinjati svoje strijele. Ali, ta je pozicija istodobno i mnogo zahvalnija jer vam omogućava pogled na društvenu stvarnost koji nije opterećen hipotekama svakodnevnice, pa i poziciju svojevrsne dinamičke sinteze u odnosu na različitosti svakodnevnog života. Ja se ponašam prema toj Mannheimskoj krilatici. Zbog nje sam stekao puno poštovanja, ali zbog te krilatice, puno je onih koji mi pripisuju kojekakve epitete i prefikse, kao one da sam „hrvatski izdajnik“, da sam Alijin Hrvat, sam Bog zna što sve ne. Meni je, međutim, savjest čista. Samo želim živjeti kao normalno ljudsko biće i želim imati svoju glavu. Na tomu ću ustrajati, bez obzira kolika cijena mi bila ispostavljena.
BiH sa svim svojim problemima zasigurno predstavlja dobar teren za sociološka izučavanja. Bismo li mogli reći kako danas možda i nema boljeg terena za jednog sociologa od BiH?
Teško koji teren se može naći da je tako dobar, ne samo za sociološka, nego i za politološka, socio-psihološka, pa i psihijatrijska izučavanja. Pitanje kriminala i korupcije je jedno od bogomdanih pitanja za sociološka ispitivanja u tranzicijskim društvima. Ovdje to pitanje dobiva na težini, jer se ono stalno pokušava prikriti iza paravana obrane nacionalnih interesa. Mnoga druga pitanja danas su gurnuta u drugi plan zbog obrane hrvatskih, bošnjačkih ili srpskih nacionalnih interesa. Imate također jedan sociološki paradoks da u BiH danas vjerojatno ima više obrednih vjernika nego u širem krugu Vatikana. Također, imate više kriminala nego bilo gdje drugdje u svijetu. To su dvije sociološke pojavnosti koje jedna s drugom ne mogu ići. Ali, kod nas idu. Imate obrednu religioznost koja uopće ne prati čovjekovo religijsko uvjerenje, nego se javlja kao instrument društvenog pozicioniranja, te kojim se prikrivaju sve kriminalne rabote. Time se, dakako, lista provokativnih pitanja i ne iscrpljuje. Dapače. Ona je poprilično dugačka. I bogomdana je za sociološka istraživanja.
Nakon nedavno održanog sastanka Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, mediji su prenijeli kako ste izjavili da je trenutno u BiH na snazi isti nacionalizam koji je ovu državu rasturao devedesetih godina prošlog stoljeća. Možete li nam pobliže obrazložiti ovu misao?
Mislim na tri temeljne nacionalističke opcije u različitim varijacijama na istu temu. Imali ste 1990. tri temeljne političke grupacije koje su se legitimirale kao predstavnici, zastupnici i branitelji nacionalnih interesa Hrvata, Srba i Bošnjaka. Imali ste na političkoj sceni HDZ, SDS i SDA. Brzo nakon prvih izbora BiH je uletjela u krvoproliće. Kako je do toga došlo, to je drugo pitanje. Jedni kažu da je izvršena agresija na BiH i da je bila riječ o obrambenom ratu. Drugi kažu da je to unutarnje ubijanje koje nema veze s vanjskim utjecajima. Zapravo, istina je po sredini. U BiH je izvršena agresija, to je točno. Ali, u BiH je vođen i bratoubilački građanski rat na etničkoj i konfesionalnoj matrici. Tih godina imali smo ovakvu političku filozofiju. Dogovori o podjeli BiH pravljeni su izvan BiH. Danas se često govori o dogovorima Tuđman-Milošević u Karađorđevu i Tikvešu gdje su crtane karte BiH. Operativne planove podjele vršili su ljudi unutar BiH – Boban i Karadžić. Naravno, imali ste i drugu stranu te nacionalističke trijade, koja je polazila od toga da BiH treba biti dio zelene transverzale koja bi spajala Sarajevo i Tehran, te da nju treba izgraditi kao ekskluzivno muslimansku državu, a Srbima i Hrvatima osigurati prava nacionalnih manjina. Danas su na sceni ponovo tri nacionalizma koji u svojoj filozofiji nisu promijenili ništa specijalno. Imate velikobošnjački islamski nacionalizam koji personificira Rejs Cerić, koji se sve češće u javnosti pojavljuje ne kao vjerski autoritet Muslimana, nego kao društveni autoritet Bošnjaka s političkim ambicijama. S druge strane imate sve intenzivnije dogovore između Dodika i Čovića, koji sada nisu operativci kao Boban i Karadžić, već su sve češće planeri podjele BiH. Nedavni sporazum Čović-Dodik u Mostaru samo zrcali filozofiju koju posljednje tri godine tako zorno demonstrira Milorad Dodik, a koja otprilike počiva na sljedećim matricama: BiH će biti dok je to volja međunarodne zajednice, ona nije volja Srpskog naroda, te kad prestane postojati pritisak međunarodne zajednice, mi ćemo otići. U tu podjelu sve intenzivnije ulijeće i Dragan Čović, vjerojatno ne iz te vrste ambicija, nego da bi zagradio svoj etnički tor u kojem će on odlučivati, u kojem će imati svoje sudove, te u kojem će se zaštititi od kriminala koji je počinio u zadnjih 15 godina.
Očito je kako na bh. političkoj sceni već duže vrijeme ne postoji jedna kultura za rješavanje problema kroz kompromis, već samo insistiranje na provođenje vlastitih političkih vizija. Po Vašem mišljenju, zašto je to tako i može li se u nekoj skorijoj budućnosti očekivati neka zdravija politička atmosfera?
Spremnost na kompromis je imanentna normalnim i neopterećenim ljudima. Tamo gdje su na društvenoj sceni ideologije isključivosti, a nacionalizmi su ideologije isključivosti, naprosto je neozbiljno očekivati spremnost na kompromis. Nacionalizmi generalno počivaju na nesnošljivosti i mržnji prema drugom i drugačijem, ali i na isključivostima i pokušajima teritorijalizacije svoje etničke i kulturološke povijesne supremacije. U takvim uvjetima se ne može naći srednja linija i ne može se naći rješenje u kojem svima može biti široko, i to ne na prostoru jednog dijela, već čitave države.
Aktualna kriza oko formiranja federalne vlasti pokazala je kako su većinom ljudi ili na strani ”platformaša” ili na strani dva HDZ-a, a da je malo ljudi koji su vidjeli legitimitet u obje opcije. S jedne strane građanska BiH je jedna legitimna opcija, a s druge, poštivanje izborne volje bh. Hrvata je također legitiman zahtjev. Mislite li možda da se problem oko formiranja vlasti na federalnoj razini ipak trebao delikatnije riješiti?
U Vašem pitanju je više pitanja pa mi dopustite nešto detaljniji odgovor. Prvo da raščistimo floskule u vezi s legitimnim predstavnicima Hrvata. To je pitanje, ako dopustite, regulirano Ustavom na koji su u Daytonu potpis stavili oni koji su nastupali u ime Hrvata. U Ustavu Federacije piše da se zakonodavna vlast formira na način da se temeljem izbornih rezultata konstituiraju dva Doma Parlamenta Federacije. Jedan od njih je građanski, Zastupnički dom u kojem se štite interesi građana na prostoru Federacije BiH. Drugi je nacionalni dom, u kojem se štite kolektivna nacionalna prava. I jedan i drugi su formirani točno kako propisuje Ustav i Izborni zakon. Druga je priča što ljudima, kad dođu u situaciju u kojoj nisu u igri za formiranje vlasti, više nisu važni ni Ustav ni Zakon, te što onda imaju svoju priču koja je izvan i Ustava i Zakona.
S druge, pak, strane, narod se svakodnevno izluđuje floskulama o 90-postotnoj podršci Hrvata za dva HDZ-a, što je potpuno netočno. Više ljudi ovih dana bavilo se matematikom, koja nije komplicirana. Prema toj matematici, u BiH je na prošle izbore izišlo 212.000 Hrvata. Njih 108.000 glasovalo je za HDZ BiH, pri čemu je krajnje upitno pripadaju li svi ti glasovi Hrvatima jer je poznato da je predizbornim dogovorom Dodik preuzeo obvezu kod svojih glasača na prostoru Federacije lobirati da svoj glas umjesto SNSD-u daju HDZ-u. A takvih bi, po mojoj procjeni, moglo biti do desetak tisuća. No, apstrahirajmo i to – pretpostavimo da je svih 108.000 glasova hrvatskih. Ali, ostalih 104.000 je izvan toga. Prema tomu HDZ nije dobio 90 posto. Sada se pokušava tim nekih 50 posto dodati glasovi HDZ-a 1990. Međutim, HDZ 1990 nije dobio niti jedan glas, glasove je dobila koalicija koju su činile dvije stranke (HDZ 1990-HSP BiH). A, u koaliciji je nemoguće utvrditi tko je koliko glasova dobio.
Ustav je, potom, a i Izborni zakon propisao da se Zastupnički dom konstituira na principu 50 + 1. I to je, dopustite, u potpunosti ispoštovano. Što se, pak, tiče Doma naroda, Ustav i Zakon su propisali proceduru izbora zastupnika, i po toj proceduri dva HDZ-a imaju 10 ili 11 zastupnika, ostali imaju 6 ili 7 njih.
Dio Vašeg pitanja se odnosi i na dilemu treba li BiH biti građanska. Odgovor je – ne. BiH ne može funkcionirati niti kao isključivo etnička, niti kao isključivo građanska. U njoj mora do izražaja doći i volja naroda kao kolektiviteta, jer je to tako po Ustavu, ali i volja bh. građana, dakle ne samo Hrvata, Bošnjaka i Srba, nego i manjina i onih koji se ne nominiraju pripadnicima bilo koje etnije. Ja mislim da je i to ispoštovano.
I na samom kraju, doista je degutantno o svima koji ne pripadaju dvjema frakcijama HDZ-a, a osmjelili su se ići u vlast, govoriti kao nacionalnim izdajnicima. Uostalom, u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti su dva hrvatska generala koji su branili hrvatskog čovjeka između 1992. i 1995. A oni koji se danas predstavljaju kao legitimni predstavnici Hrvata su u to vrijeme bili ili po jadranskoj obali ili drugim europskim odredištima, te nisu uopće izložili svoja prsa u obrani hrvatskog naroda. E sad, kako ljudima koji su izložili svoja prsa u obrani kazati da su izdajnici, samo zato što nisu uz HDZ-ove?! Evo, neću odgovarati na to. Ali, bilo bi dobro kada bi se za odgovor pobrinuli oni koji floskulama o „izdaji“ sami operiraju.
Kakav rasplet događaja očekujete u procesu formiranja vlasti na razini BiH?
Teorijski, moguća su dva scenarija. Moguće je da oni koji imaju vlast u Federaciji i RS-u uđu u međusobne razgovore, što je najprihvatljiviji scenarij. Moguć je, ruku na srce, i drugi scenarij, koji sada zbog vlastitih interesa gura Milorad Dodik. Njemu BiH kao država ne odgovara i učinit će sve da u svijetu pokaže nemogućnost funkcioniranja BiH kao države. To je scenarij u kojem se uvjetuje – ili će vlast biti onakva kakvu ja hoću, ili vlasti neće ni biti, a meni ona nije ni važna jer mi je važno da RS funkcionira kao država. Koji će od ta dva scenarija na kraju pobijediti, te hoće li se vlast uopće formirati, to je pitanje za sačekati.
Nekada su studenti bili veliki pokretači nužnih promjena u društvu, dok je danas, barem u BiH, situacija daleko od toga? Po Vašem mišljenju, kakvu ulogu danas imaju mladi u političkim i društvenim zbivanjima?
Nažalost, današnja generacija studenata ni po čemu ne asocira na neke druge – generaciju iz ’68 primjerice. Prije bi se moglo reći da gubi identitet koji je imanentan studentskoj populaciji. Ili još konkretnije, današnje generacije studenata puno više djeluju kao instrumenti za promociju nacionalističkih političkih filozofija. Dugo sam, istina, živio u uvjerenju kako su mladi ljudi puno manje opterećeni nacionalnim hipotekama od ljudi moje životne dobi. Međutim, nije tako. Prije nekoliko godina sudjelovao sam u jednom istraživanju koje je realizirao Filozofski fakultet iz Banja Luke, u kojem sam bio zadužen za praćenje etničke distance kod mladih između 18 i 28 godina. Kad sam dobio empirijske rezultate istraživanja, u prvi mah sam se razočarao, jer se pokazalo da je nacionalna distanca u toj životnoj dobi puno veća nego ona u životnoj dobi moje generacije.Kad sam o tomu racionalno razmislio, mislim da sam bio preambiciozan s očekivanjima, jer su u pitanju djeca koja su rođena 1985., 1986., 1988. i dalje, te koja su od prve godine svog života filovana vrijednostima da se svih drugih treba paziti, da s njima ne treba stupati ni u ljubavne, ni u kakve druge veze, jer su oni stalna opasnost za tebe, tvoju obitelj i tvoj narod, te da se treba zadržati unutar svojih etničkih i konfesionalnih okvira. To se sve, nažalost, prenosi i na studentsku populaciju, i to u svim dijelovima BiH.
Pogledajte, uostalom, našu sredinu. HDZ je isključen iz konstituiranja vlasti, ali on ne bježi od toga da instrumentalizira sve, pa, nažalost, i studente. Ali, time se pravi medvjeđa usluga i Sveučilištu i, ako hoćete, vlastitom narodu. Na taj način se, naime, šalje užasna poruka o autonomiji Sveučilišta. Zadnje što treba Sveučilištu u Mostaru, koje je u posljednjih 20 godina doista napravilo povijesni iskorak, jeste da prema svijetu odašilje poruke kako je njegova autonomija zadnja rupa na svirali, te kako je ono instrument jedne autarkične i antieuropske političke filozofije.
Koliku kvalitetu po Vama imaju studentske organizacije Sveučilišta u Mostaru?
Moram priznati kako studentski život, pa i forme organiziranja studentske populacije, ne pratim sustavno. Stoga mi ni odgovor na ovu vrstu pitanja ne može biti specijalno zaokružen. Pratio sam, istina, posljednji studentski prosvjed u Mostaru. I, odmah da se izjasnim, osobno na tu vrstu studentskoga bunta ne mogu biti ponosan. Dapače. Kao što, s druge strane, ne mogu biti ponosan ni na djelovanje nekih studentskih udruga. Osobno, primjerice, mislim da Politološki forum na Filozofskom fakultetu, koji sam kao profesor podržao, djeluje na način koji tom forumu ne može priskrbiti aplauze u akademskoj zajednici. Zašto? Zato što politološki forum podrazumijeva djelovanje u pravcu razvijanja politološke misli. Nažalost, naš Politološki forum više djeluje kao politička tribina jedne političke partije. A to, da me se ne razumije pogrešno, ne može biti na dobro ni studentima, ni Forumu, ni fakultetu na kojem djeluju, a ni Sveučilištu.
Što očekujete od nedavno oformljenog Foruma studenata Ekonomskog fakulteta?
I taj forum sam podržao. Osobno mislim kako su studenti ovog fakulteta pametne cure i momci i kako će taj forum iskoristiti za spoj ekonomske teorije i prakse. Vjerujem da će tu instituciju iskoristiti kako bi ovdje doveli najznačajnije ljude iz sfere ekonomije, te da se zapravo tako razvijaju kao ljudi u području ekonomske znanosti. Ja sam gotovo siguran da će akcije Ekonomskog foruma u tom pravcu ići.
Kako ocjenjujete današnji život u Mostaru?
Generalno, život u BiH je, narodno kazano, jadan. I to po različitim osnovama. Prvo, jadan je iz socijalne perspektive, jer prosječan čovjek najčešće ne uspijeva spojiti kraj s krajem. Preko 20 posto ljudi u BiH, prema svim mjerenjima stupnja siromaštva, je ispod kritične granice. Dakle, gladni su. Negdje između 45 i 50 posto stanovništva je na donjoj granici biološke izdržljivosti. Ako je pola stanovništva na toj granici, onda u tom društvenom i državnom kontekstu ne možete očekivati akcije koje će ići u pravcu razvoja. Priča je ista u Mostaru. Ne vjerujem da ima odstupanja, iako nema komparativnih istraživanja koja bi to potvrdila ili opovrgla. S druge strane je stalna briga nacionalističkih političkih elita da zadrže ambijent međusobnog straha, frustriranosti, pa i mržnje, jer taj ambijent je garancija produžetku njihovog vijeka trajanja. Nažalost, bojim se da u tomu u značajnoj mjeri i uspijevaju. Takav ambijent, dakako, nikomu ne može donijeti dobro.
Obilazite brojne sredine u ovoj zemlji, gdje se osjećate najbolje?
Hodam po svim dijelovima BiH. I svugdje se osjećam ugodno. Bio sam prethodnih dana u Tuzli gdje sam promovirao knjigu ”Plači voljena zemljo” jednog zagrebačkog autora koji je rodom iz Vareša (Petar Jozelić). Ljudi me u Tuzli, ali isto tako i u Banja Luci, Bijeljini i drugim dijelovima BiH, pozdravljaju i podržavaju. Relativno, najmanju podršku imam kod vlastite kuće (smijeh). Ali kažu da je malo onih koji su, ako se o takvima uopće može i govoriti, uspjeli postati carevima u vlastitom selu.
Imate li kakvu poruku za mlade?
Na mladima svijet ostaje. A o njima, budimo pošteni, ovisi i kakav će biti njihov život. Moja generacija je na zalasku. A ona je, ruku na srce, prethodnih dvadeset godina puno češće razmišljala o svojim nego o interesima onih koji dolaze. Njih je, naprotiv, samo znala instrumentalizirati radi svojih vlastitih interesa. Bojim se da se ni danas ništa specijalno nije promijenilo. Stoga mladima sugeriram da nikomu ne služe kao instrument ostvarivanja pojedinačnih ili grupnih interesa. Mislite o svojoj glavi, jer se radi o vašem životu i vašoj budućnosti.
