Sve bi bilo lakše da nije fotoaparata i kamera. Ovako, neke su sličice opet rekle više od riječi, razotkrile sve te političke predstave što se svako ljeto upriliče kao odavanje počasti ratu, muškim frustracijama i lažnim povijesnim događajima. Jedan je TV-snimak tako zorno opisao ličnost hrvatskog predsjednika koji se iz svoje ljetne rezidencije na Hvaru – poznate kao brlog komunističkog moćnika Vladimira Bakarića – zaputio na proslave ogromnih povijesnih bitaka Hrvata. I evo ga na ulici kišom zasutog „kraljevskog grada“ Knina gdje se 28. put obilježava akcija Oluja, ili etničko čišćenje Srba iz Hrvatske 1995. godine. Hoda tako sa svojim pobočnicima, a samo je jedan kišobran. Iznad glave predsjednika kojim ga pokriva onaj paž koji posrće iz pozadine, iza guzice šefa države, e kako bi pokrio glavu prvog među Hrvatima, koji, eto, mada su mu ruke slobodne, ne može sam držati faking kišobran.
Takav je valjda protokol, jer sve i jeste u protokolu, u propagandi, u paralelnom svijetu bajki iz prošlosti kojima se puku umornom od inflacije, neimaštine, kriminala, dobacuju fanfare obljetnica i predstave o lažnoj povijesti. U Kninu se tako slavila akcija Oluja kojom je Hrvatska oslobodila svoje okupirane teritorije, pa iz njih, uz svesrdnu pomoć srpskog zločinca Miloševića, protjerala više od 200 tisuća srpskih građana. „Veličanstvena“ ratna akcija mjeri se doduše u satima, zato jer je hrvatska vojska ušla, bez ikakvog vojnog otpora, u već posve ispražnjeni teritorij. Ali politička je elita opet kenjala o velebnim ratnim uspjesima, i naravno da nijednom riječju nisu spomenuti oni koji su napustili svoje kuće i danima putovali u Srbiju.
Nema milosti za žrtve, nije je bilo ni u oslobođenoj Krajini za onih 600 srpskih staraca koje je hrvatska vojska u svom „veličanstvenom“ oslobađanju pobila, a potom zapalila i uništila sve što je stigla. Nema milosti za žrtve tamo gdje je istina kao švedski stol s kojega svatko uzima što želi, kao cvijeće zla niklo na usmrđenom humusu poricanja vlastita zločina. Pa dok je hrvatska oligarhija u Kninu laprdala kako bez Oluje ne bi bilo ni Daytonskog sporazuma, ni Bosne – kao da je ima!, i kao da jedan njen dio, Republika Srpska, nije postao oaza zločinaca i mafije – dotle je njen šef, Milorad Dodik, skupa sa srbijanskim predsjednikom Vučićem i pajdom im, srpskim patrijarhom Porfirijem, obilježavanje „najvećeg etničkog čišćenja u Evropi poslije Drugog svjetskog rata“, kao službenog srpskog naziva za hrvatsku Oluju, upriličio upravo u Prijedoru, na istoku BiH, u Republici Srpskoj.
E kako bi baš tu odali počast Srbima izbjeglim iz Hrvatske, onima koje su te 1995. već na granici sa Srbijom prisilno mobilizirali i hapsili, koje ni do danas u Srbiji nisu prihvatili, a u Hrvatsku se nisu i nemaju gdje vratiti. Tako je opijelo za srpske žrtve Oluje, to živo meso ratnih nagodbi satrapa Tuđmana i Miloševića, a u režiji političko-crkvene elite, održano u Prijedoru kao odvratna provokacija, nemilosrdan prezir prema drugim, stvarnim žrtvama, kao pomanjkanje svakog civilizacijskog ukusa silnika na vlasti u tom BiH-entitetu, u Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Strašni je cinizam, naime, i besramno podcjenjivanje bošnjačkog naroda, izabrati baš Prijedor za cmoljenje nad srpskim žrtvama, grad najsmrtonosnijeg pohoda JNA hordi i srpske paravojske koja je taj gradić s brojnim bošnjačkim i hrvatskim stanovnicima okupirala 1992., i tu počinila paklene, barbarske zločine. Od ubijanja više od tri tisuće Bošnjaka i Hrvata, među kojima su bila 102 djeteta, do silovanja i protjerivanja skoro ukupnog stanovništva nesrpske nacionalnosti; tu su otvoreni i najgori logori – mučilišta u BiH: Keraterm, Omarska, Trnopolje… jeziva mjesta kroz koja je, izloženo groznim torturama, prošlo oko 6 tisuća Prijedorčana i mještana okolnih sela, a masovne grobnice, poput Tomašice, s već evidentiranih 800 žrtava, još se iskapaju.
Mrak se spustio na taj grad ulaskom nekadašnjih Vučićevih drugara, nesrpsko stanovništvo moralo je na prozore izvjesiti bijele plahte, a na rukave staviti bijele trake, e kako bi ih „oslobodioci“ mogli razaznavati. Tu, u tom gradu, predstavnici „svesrpskog“ sveta, sve uz blagoslov patrijarha Porfirija komemorirali su žrtve – hrvatske Srbe izbjegle u Oluji – a zapravo priredili odvratni politički performans, prijeteću farsu koju je i ovdje najbolje ilustrirala jedna fotografija. I potvrdila da je povijest na ovim prostorima, tri desetljeća nakon rata, doista kao švedski stol, svatko ždere što želi, a nekad se u tom obilju spize i teško zagrcne. Pa je iza velike glave velikog vođe Republike Srpske, nastale na svakoj vrsti ratnog zločina, tako i onog u Prijedoru, a za vrijeme njegova „edukativnog“ govora, stajala fotografija žene s malim djetetom u naručju. Kao prigodna, potresna ilustracija progona Srba iz Hrvatske.
Ali da, i u esencijalnom se zlu nađe neke poetske pravde, pa se bijedni politički dramolet i zloupotreba žrtve razgolila dočim se javila Bošnjakinja Nermina Mujkić te kazala kako je na fotografiji njena majka, do nje mali sin, a ona je to dijete u naručju, i nisu bježali iz Hrvatske, nego su pred srpskim ubojicama bježali iz Žepe, malo nakon što je u obližnjoj Srebrenici pobijeno više od osam tisuća Bošnjaka.
Pa recite: može li više gadosti?
