Ne vidi Srbija ni 57 masovnih grobnica koliko je iskopano samo u opštini Prijedor, niti se pita kako su u njima završila tela pogubljenih nesrba. Slepa je srpska javnost za logore u okolini Prijedora, za Omarsku, Keraterm i Trnopolje u kojima su ubijani ljudi samo zato što nisu Srbi, u organizaciji velikih srpskih heroja Ratka Mladića i Radovana Karadžića, pod budnim okom tadašnjeg zvaničnog Beograda. A kad vidi nekog izgladnelog, izmučenog logoraša poput Fikreta Alića koji je, na sreću, logor preživeo, onda se uvek nađe neki patriota kao što je reditelj Predrag Gaga Antonijević koji će cinično da ustvrdi kako je ovaj bolovao od tuberkuloze, a nije trpeo nikakva zlostavljanja.
Riječi bivših logoraša i slike stradanja u dokumentarnom filmu “Prijedorska polja smrti” zauvijek su ostali urezani u sjećanje Klaudije Pecalj, koja je prvi put, gledajući ovaj film, saznala za zločine počinjene u Prijedoru 1992. godine. Od tog dana, godinama unazad na Dan bijelih traka korača s preživjelima tražeći pravdu, mir i prihvatanje činjenica.
Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru 31. maja, posvećeno u počast 102 ubijene djece u tom gradu, obilježeno je kontaminacijom sjećanja koju provode kako nova lokalna srpska vlast, tako i nacionalna bošnjačka koja tragediju želi instrumentalizirati u svoje svrhe.
Na današnji dan, prije trideset i dvije godine, Krizni štab opštine Prijedor primorao je nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke. Prijedorske bijele trake su kao činjenica potvrđene u više sudskih procesa za ratne zločine, od prve presude na MKSJ u Hagu Dušku Tadiću pa do završnih presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
"Dan bijelih traka tako nije samo komemorativne prirode, nego nastavak istinske borbe protiv normalizacije fašističkih ideja 90-tih i prihvatanja ideje da postojanje jednog naroda ovisi o nepostojanju drugoga ili drugačijega. Danas možemo vidjeti rast popularnosti ekstremne desnice širom svijeta, tako da simbolizam i važnost Dana bijelih traka raste svakim danom. Volio bih da više ljudi prepoznaju Inicijativu ‘’JMST’’ u tom kontekstu", kaže Emir Hodžić u intervjuu za naš portal.
Tridesetak mladih osoba s prostora bivše Jugoslavije boravilo je u Prijedoru i selu Zecovi u sklopu studijske posjete “Put sjećanja na djecu stradalu u ratu“ u organizaciji Centra za mlade “Kvart“, a u svrhu memoralizacije stradanja djece u ratu u BiH od 1992-1995. godine.
Radakovićeva je, naime, raspisala konkurs za stručnog saradnika – psihologa na neodređeno vrijeme sa položenim stručnim ispitom za samostalan vaspitno-obrazovni rad sa iskustvom i na istom konkursu je pobijedila i zaposlila samu sebe. Pored same direktorice Radaković, na konkursu je učestvovao i Boško Adamović.
Posmrtni ostaci najmanje četiri žrtve proteklog rata pronađeni su tokom ekshumacije koja je započela na lokalitetu Donja Dragotinja, kod Prijedora, na području entiteta Republika Srpska.
Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu protiv Veljka Brajića, Slobodana Taranjca, Ranka Kaurina, Branka Dženopoljca i Draška Topića za krivično djelo zločini protiv čovječnosti, navodi se iz ove pravosudne institucije 1. aprila.
Osnovni Sud u Prijedoru izrekao je mjeru zabrane rudarskih radova firmi "Drvo Export" iz Teslića u blizini parcela mještana Bistrice koje se nalaze uz rudnik mrkog uglja, na kojem ova kompanija ima koncesiju za eksploataciju.
The Basic Court in Prijedor has issued a judgment obliging the City of Prijedor, specifically the Territorial Fire and Rescue Unit, to pay 48,200 BAM for non-material damage to firefighter S.B., who was seriously injured ten years ago while extinguishing a fire, eTrafika reports.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (BiH) podiglo je optužnicu protiv Veljka Brajića, Slobodana Taranjca, Ranka Kaurina, Branka Dženopoljca i Draška Topića zbog ratnog zločina u Briševu kod Prijedora 1992. godine.
"Pisao sam iz unutrašnje potrebe i ne bi mi bilo teško podnijeti ni najžešće negativne kritike, jer ja sam svoju rabotu obavio i donekle ugasio tu vatru. Ali lagao bih kad bih rekao da nisam presretan zbog toga što je knjiga prošla test prvo kod mojih komšija i drugih Prijedorčana, kod onih do čijeg mišljenja mi je najviše stalo, a potom i kod šire čitalačke publike. Sretan sam što sam uspio, čini se, u zadatku koji su pred pisca postavili Baldwin i Ćopić."
