U kasnu jesen te 1985. jedna će potpuno atipična serija za jugoslavenske standarde privući toliku pažnju nas adolescenata da ćemo umjesto ostajanja iza škole svi trčati svojim kućama. Sivi dom ušao je u naše živote i na mnoge ih načine preobrazio. Pamtim da sam pokušavao žiletom iscrtati rez na lijevoj obrvi, kao što ga je imao Šiljo, moj najdraži lik serije, i da sam se porezao toliko da me otac morao odvesti na šivanje. Ono najluđe te večeri bilo je da nas je na Hitnoj bilo troje s istim problemom. Šiljo je bio duboko kompleksan lik u kojem sam se našao već kod prve serije, što zbog problematičnog odnosa s ocem, što zbog načina na koji sam htio biti predstavljen svijetu. Tih, samozatajan, opasan. Sve to bio je Šiljo i mnogo, mnogo više. Žarko Laušević bio je u toj ulozi arhetip našeg vremena. Žarko Laušević bio je naš James Dean, arhaičan u toj mjeri da smo ga svi nastojali oponašati. Serija je uskoro postala kult, svojevrsna kritika društva koje ne mari mnogo za likove s margine, a ja sam zavolio Šilju koji će kasnije, puno kasnije ponovo ući u moj život s potpuno novom ulogom.
Kraj ljeta 1987. dočekao sam u Puli kod rodbine. Pula me podsjećala na moj Split i brzo sam se snašao među svojom generacijom koja je navečer cugala pod mjesečinom Verudele i svirala Azru. Izgledao sam tada kao tipičan primjerak huligana sa sjeverne tribine Poljuda, duge „fudbalerke“ i savršeno se uklopio u sve osim u standarde moje familije koja nije očekivala da im se gost toliko gubi iz vidokruga, no savršeni i kozmopolitski, kakvi već jesu, pustili su mladost da bude to što jest i ja sam im bio neizmjerno zahvalan zbog toga. Kako je u Puli festival filma u kasno ljeto sve, tako smo besplatno odgledali skoro sve projekcije naslonjeni na ogradu amfiteatra na kojoj je kao redar dežurao jedan od naših. Kada je krenuo “Oficir s ružom“ prvo što sam pomislio bilo je kako mi se Šiljo promijenio, a nakon pola sata filma već sam bio zaljubljen do ušiju u Kseniju Pajić, glavnu protagonisticu filma koja je između ostalog smotala mog Šilju koji nije ličio na sebe. Žarko Laušević sjedio je na metar od nas i mi smo mu pokazivali rukama što mislimo o njegovoj ulozi izgubljenog Karamazova razapetog između strasti i dužnosti, a Žarko se samo nasmijao. Tu noć sjedio je s nama neko vrijeme i pio na ulazu u Arenu jeftino vino, a ja sam shvatio da moj Šiljo nije doživotni lik iz narodnog epa i usmene predaje već vrhunski glumac i dobar čovjek. Toliko jednostavan da se nije libio sjediti malo s djecom i odgovarati na njihova glupa pitanja o smislu života i ulogama koje postanu veće od tog života pa ih moraš nadići i odbaciti.
Te večeri shvatio sam da je Žarko Laušević, Šiljo iz Sivog doma i oficir s ružom, beskrajno talentiran čovjek i isto toliko dobar. To će mi kasnije potvrditi i sama Ksenija Pajić koja će putovati mojim trajektom na Brač govoreći o Žarku kao o Prometeju našeg vremena. Nisam je, naravno, razumio o čemu priča jer s bogovima se nije šaliti. Posebno kada si talentiran kao Žarko pa barem jedan od njih postane ljubomoran na tvoj talent i napakosti ti u tolikoj mjeri da te zaveže za stijenu i pusti orlove da ti kljucaju jetru. Kao Prometeju koji se zamjerio Zeusu kada je ljudima otkrio vatru, tako se i Žarku zamjerilo što je nama malim budalašima otkrio umjetnost, pa je poput Camusovog Mersaulta odjednom postao stranac za cijelo društvo koje ga je osudilo i odbacilo. U apsurdu života, Žarko Laušević postao je Šiljo u stvarnosti ubivši iz svog pištolja CZ99 Dragora Pejovića i Radovana Vučinića koji su tu kobnu večer maltretirali njega i brata mu Branimira. Poput Mersaulta nakon presude Žarko je osjetio poriv za životom koji će pretočiti u možda najbolje zapise iz tamnice koji su ikada napisani. Žarko nije krivio ni bogove ni ljude za svoju sudbinu. Žarko je samo patio za svojom slobodom pa će zapisati kako čovjek koji je ubio nikada više neće biti slobodan. “Sloboda više nikada neće biti moja reč”, zapisao je u dnevniku robije koju ću ostaviti pored uzglavlja kao jedno od najdražih štiva. I kao opomenu i kao uspomenu na mog Šilju. „Godina prođe, dan nikad“ – preklopila se nad Camusevim „Strancem“ u kojem će glavni lik Mersault zapisati kako mu preostaje samo nada da će mu na dan pogubljenja biti prisutno mnoštvo ljudi koji će ga ispratiti s urlicima gnušanja samo kako bi se osjećao manje usamljen.
Da je Šiljo usamljen znali smo svi, kao i da je kriv, no nitko od Šilje nije očekivao da bude drugačije osim mene. Mene koji sam Šilju upoznao kao razapetog oficira s ružom koji pati zbog ljubavi i Šilju koji falšira uz gitaru na stihove Azre. Takvog Šilju nisam mogao zamisliti u tamnici, no bogovima, kao i uvijek, nije bilo dosta pa su mu onako okovanom na stijeni poslali još i orlove da mu do smrti iskljuju jetru. Vijest da je preminuo Šiljo dočekao sam kao i tisuće ljudi diljem bivše Jugoslavije kojima je Šiljo bio u srcu kao, uostalom, i to lijepo i nevino vrijeme kada su bogovi bili milostivi i dijelili ljudima talente šakom i kapom. Mom Šilji bilo je, izgleda, dano previše. Previše u toj mjeri da je počelo da im smeta pa su ga poput Prometeja našeg doba okovali i ostavili lešinarima da mu kljuju jetru. Smetalo im je što su u jednom tako malom vremenskom prostoru, na takvoj jednoj maloj stijeni na Balkanu dozvolili toliko talenta, toliko kvalitete i toliko dobrote da je i za njihove standarde bilo previše. Nismo tada znali da će sve dobro uskoro zamijeniti lošima, da će sve talentirano dati netalentiranima, a sve ljudsko, veliko dati u ruke ništarijama. Oni najbolji od nas, oni zadnji iz tog vremena ruža, ostali su razapeti između stijena čekajući lešinare. Između godina i dana koji nikako da prođu i između svijeta koji su bogovi promijenili u toj mjeri da je postalo nemoguće da stvaraju i žive. I nadam se čvrsto da će mu na sprovodu zbilja biti dovoljno onih koji će sve ove dane kada žalimo za njim urlati od gnijeva kako patimo za jednim običnim ubojicom. Nadam se čvrsto da će ispratiti povicima i psovkama, da se barem na tom zadnjem putu prema vječnosti moj Šiljo osjeti manje usamljenim.
