Dirljivo je prošlog tjedna bilo pratiti titanske napore hrvatskih novina, portala i televizija da izvještavajući o slučaju trovanja u Rijeci nekako, bilo kako, izbjegnu imenovati proizvođača vode iz čije je bočice nesretnik u riječkom kafiću otpio gutljaj i kašljući krv završio u bolnici.
Brzinom širokopojasnog interneta Hrvatskom se proširila vijest o tome, društvene su mreže danima živjele samo od riječkog slučaja, svaki korisnik koji drži do sebe čuo se sa zaovom čija je susjeda direktorica higijenskog kojoj kolegica s fakulteta radi u Rijeci i koja mu je – među nama – dojavila da se tip otrovao bočicom vode Te i Te kompanije i da niti u ludilu više ne pije Ta i Ta pića. Ili je poznavao duboko grlo u ministarstvu koje mu je dojavilo sasvim pouzdanu informaciju da će sutra ujutro proizvodi Te i Te kompanije biti povučeni iz prodaje i da upozori djecu da ih nipošto ne piju. Ili je barem imao nećaka čiji krizmani kum u Toj i Toj punionici radi na traci i koji mu je u povjerenju rekao da je do trovanja došlo zbog neodržavanja pogona, da je prilikom redovnog čišćenja u cijevima ostala kiselina i da on sam, a vi ostali kako hoćete, u životu više neće popiti niti jedno piće Te i Te kompanije.
I prije nego što je u medijima uopće objavljena prva oprezna vijest iz Rijeke, cijela je mobilizirana nacija već odavno imala sve specijalističke, infektološke i gastroenterološke nalaze otrovanog nesretnika, detaljni izvještaj inspekcijske i kriminalističke istrage, ime spornog branda, redni broj kontaminirane serije, lokaciju punionice i puni naziv krovne kompanije s točnom adresom sjedišta i poreznim brojem.
A onda je počelo. Najprije se javio jedan iz Zagreba kojemu je glave umalo došla – kola. Kako kola? Tako što Ta i Ta kompanija proizvodi i kolu. Pa se javio jedan iz Varaždina, pa jedan iz Splita, pa još jedan iz Karlovca, i uskoro je polovica Hrvatske stajala u redu pred bolnicama, a druga polovica pred odvjetničkim uredima s nalazima iz bolnice i bočicama iz pogone Te i Te kompanije, kako kole tako i vode ili sokova.
Vijesti onih, kako se zovu, mainstream medija za to su vrijeme, međutim, izgledale poput krimića Agathe Christie ili klasičnih whodunnit krimića, u kojima se ni nakon dvjesto stranica ne zna tko je ubojica iz punionice. Cijela nacija do posljednjeg Hrvata znala je o kojoj koli je riječ, baš svi osim tragično neobaviještenih hrvatskih novinara, koji su se siroti živi polomili javljati kako se osnovano sumnja na proizvode “jedne renomirane kompanije”, ili preciznije napitke iz asortimana “stanovite multinacionalne korporacije”, konkretno vodu, sokove i kole punjene u hrvatskim pogonima “jednog od vodećih svjetskih proizvođača bezalkoholnih napitaka”.
Koja to, međutim, kompanija truje ljude po Hrvatskoj, koja je to točno voda, koji sok, koja kola?
Koja kola? Kako koja. Da je, recimo, bila neka manje renomirana, multinacionalna i vodeća – da je bila bilo koja kola, a ne Ta i Ta – vjerojatno bismo znali. Ovako je bila samo Kako Koja. Cijela Hrvatska znala je Kako Kola pouzdana priča o otrovnim napitcima Kako Koje kompanije, svi su govorili o trovačima iz Kako Koje, samo su hrvatski mainstream mediji hodali po jajima.
Kakva kola, koja kola? Nemamo pojma.
Sve dok se naposljetku standardnim priopćenjem o poštivanju svih svojih visokih standarda nije javila i sama renomirana multinacionalna korporacija, jedan od vodećih svjetskih proizvođača bezalkoholnih napitaka, a hrvatski mediji konačno objavili ono što smo odavno već znali: da nije, naime, riječ o bilo Kojoj Koli i nekoj tamo Kako Kojoj kompaniji, već o samoj Koka Koloj.
Da, ispričavam se, Coca-Coli.
I kad se najzad analizom otkrilo da je u kontaminiranoj bočici Coca-Coline izvorske vode Romerquelle s početka priče bila riječ o lužini koja se u Coca-Colinim pogonima uopće ne koristi, i da su jednake simptome trovanja prijavljivali ljudi koji su pili tu vodu, punjenu u Austriji, kao i oni koji su pili Coca-Colu punjenu u Hrvatskoj – kad je dakle postalo jasno da za trovanja nije odgovorna neodgovorna kompanija, nego slavni Nepoznati Počinitelj – nije se znalo je li više laknulo menadžerima iz upravnog odbora Coca-Cole ili urednicima hrvatskih medija.
Da ne znamo kako je riječ o svetom novinarskom kanonu, koji zabranjuje objavljivati neprovjerene glasine i otkrivati identitet počinitelja prije punomoćne sudske presude – čak i kad Počinitelj nije onaj slavni Nepoznati, već upravo vrlo Poznat, pače Renomiran i Vodeći Svjetski, i kad bi bombastična ekskluziva o trovačima iz Coca-Cole rasprodala novine i detonirala gledanost – bogami bi čovjek pomislio kako novinari i urednici po tipkovnicama kucaju kao po jajima ustravljeni od moćne multinacionalne kompanije vrijedne dvjesto pedeset milijardi dolara, čiji odvjetnici iz svojih ureda s četiri komplicirana prezimena kao kopci kruže nad trafikama i samo čekaju da netko pritisne slovo “c”.
Što ti je odgovorno novinarstvo!
Fantastičan je to bio napredak žutih i senzacionalističkih hrvatskih medija, komercijalnih televizija, tabloida i portala koji se do jučer, kako znamo, nisu pretjerano skanjivali objaviti niti identitet žrtve, a kamoli počinitelja. Štoviše, puni identitet – ono famozno prvo W iz novinarskog ustava tko, što, kada, gdje i zašto, dakle tko – novinarima, urednicima i vlasnicima hrvatskih medija bio je totem i svetinja.
Nisu se tako hrvatski mediji onomad, recimo, polomili sakriti identitet glavne junakinje uzbudljive istraživačke priče “Romkinja četrdeset dva dana prisiljavana na seks!”, uzorno potkrijepljene punim identitetom žrtve i bogato ilustrirane fotografijama nesretne žene. Nisu se svojedobno skanjivali otkriti čak ni puni identitet malog junaka senzacionalne priče “Živjet će još samo deset godina!”, sve po kanonima zanata navodeći ime, prezime, adresu, dijagnozu i fotografiju nesretnog dječaka.
Kad su u pitanju mali i nezaštićeni – gubitnici s društvene margine, pripadnici manjinskih skupina, žrtve tuđih iskušenja i vlastite loše sreće, maloljetna djeca ili jednostavno samo žene – hrvatski mediji, kako vidimo, nisu do sada gajili običaj kucanja po jajima. Nisu tako oprezno kucali po jajima ni kad su u vrijeme pandemije koronavirusa objavljivali identitete zaraženih učenika jedne čakovečke škole, ni kad su u crnoj kronici objavljivali identitete dvije splitske prostitutke koje su u samoobrani napale nasilnog klijenta, ni kad je jedan, samo posljednji strašni primjer, na naslovnici objavio ime, prezime i fotografiju četrnaestogodišnje djevojčice koju su grupno silovala sedmorica pavijana.
Nije se bogami tada pisalo o “izvjesnoj pripadnici nacionalne manjine”, “jednom nesretnom djetetu”, “stanovitim prostitutkama” ili “maloljetnoj djevojčici iz jednog hrvatskog grada”: nesmiljeni rat za nakladu, gledanost i klikove izgledao je baš kao da je, hm, rat. A barem Hrvati dobro znaju: u ratu se, gospodo, objavljuju imena, prezimena, nacionalnosti, vjeroispovijesti, seksualne orijentacije, telefonski brojevi i pune adrese.
Kada se, međutim, na uredničkom stolu umjesto običnih ekskluzivnih ručnih bombi, poput silovane djevojčice, romske žene, prostitutke, homoseksualca ili žrtve pedofilije, našla prava ekskluzivna nuklearna bomba od stotinu megatona – “Coca-Cola truje Hrvate!!!” – kad se dakle na stol stiglo zaštićeno ime i prezime, registered trade mark vrijedan deset hrvatskih proračuna, odjednom su se stisli šupci kroz koje se do sad veselo i razuzdano pisalo, pa se iznenada profesionalno čekalo da institucije odrade posao: odjednom se, eto, otkrilo da je poštovati standarde odgovornog novinarstva lakše nego što je do jučer izgledalo.
Kako lako?
Kako-tako.
