Predrag Lucić znao se smijati i sebi i svijetu oko sebe, što njegov opsežan satiričarski opus ilustrativno dokazuje. Umješnost u više žanrova i medija dokazivao je baveći se novinarstvom, kazalištem i književnošću, uvijek na inovativan način i sa sebi svojstvenim, prepoznatljivim stilom koji je osvojio mnoge čitatelje.”
Gornje rečenice preuzete su iz telegrama što ga je povodom smrti Predraga Lucića, u siječnju 2018., isporučila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. U nastavku autorica konstatira da je Lucić dao značajan doprinos hrvatskoj kulturi “novim pogledima i perspektivama, lucidnošću i kreativnošću”. Osim gospođe ministrice, istim su se povodom brzojavno oglasili i drugi važni autoriteti. Premijer Andrej Plenković, na primjer, napomenuo je da je pokojnik “ostavio duboki trag” u novinarstvu, književnosti i kazališnoj umjetnosti, te također istaknuo njegov nenadoknadiv “doprinos kulturi”. Predsjednik Sabora Njonjo Jandroković, pak, ustvrdio je da će Lucić “ostati upamćen” kao istaknuti hrvatski novinar i književnik, preciznije: “Njegova djela ostat će trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi.”
Zašto danas na to podsjećamo?
Zato što je ovih dana, uoči šeste godišnjice smrti Predraga Lucića, stigla uvjerljiva potvrda – takoreći materijalni dokaz – da su sva ta brzojavna slinjenja, sve te zanosne lamentacije o kapitalnom “doprinosu hrvatskoj kulturi”, o “dubokim tragovima” i “upamćenosti”, o “umješnosti”, “inovativnom načinu” i “prepoznatljivom stilu”, o “novim pogledima i perspektivama”, o “lucidnosti i kreativnosti”… što su ih ministrica kulture i njena politička bratija dijelili šakom i kapom, predstavljali nešto poput svečana podrigivanja nad odrom. Dakle gole vulgarizme upakirane u formu odavanja počasti preminuloj književnoj gromadi.
Zar to nismo znali i ranije?
Naravno da smo znali, ali to nije razlog da zanemarimo spomenuti materijalni dokaz koji tu vulgarnost i tu hipokriziju do kraja rastvara, to jest da previdimo prizor u kojem se hrvatska kulturna vlast svojim djelima izdašno piša po svojim riječima. U takvoj relaciji između mlaza i mamlaza, uostalom, leži više-manje kompletna protočna moć vladajuće kulturne politike.
O kojem prizoru se konkretno radi?
O tome da je 12. prosinca ministrica Nina Obuljen Koržinek potpisala odluku o dodjeli potpora književnom izdavaštvu za 2024. godinu, u ukupnom iznosu od oko dva milijuna eura, a da se među projektima koji su odbijeni na javnome natječaju – jer, eto, svojom kvalitetom ne zaslužuju biti financijski poduprti sredstvima iz državnog proračuna – nalaze i dvije knjige poezije Predraga Lucića. To znači da su od rečene sume različite iznose dobile 73 izdavačke kuće, dok je među onima čiji su projekti odbijeni i riječki Ex libris, koji je na natječaj prijavio jedino sabranu poeziju Lucićevu – i to onu ozbiljnu, nesatiričnu – ukoričenu u dvije knjige, “Južno dvorište I” i “Južno dvorište II”. Drugim riječima: od dva milijuna eura što će sljedeće godine biti uložena u hrvatsku književnu produkciju, Predragovo pjesništvo ne zavrjeđuje ni jedan jedini cent!
Nije li to u nepodnošljivome nesporazumu s onim uzvišenim frazama o “doprinosu hrvatskoj kulturi”, o “lucidnosti i kreativnosti”, o “novim pogledima i perspektivama”, kakvima je gospođa Obuljen Koržinek častila Lucića kad je umro?
Dakako da jest, međutim, nema razloga toj gesti pripisivati naročitu originalnost. Janusovski nastup omiljena je figura državnog nasilništva u polju kulture, ili – da ne okolišamo previše – hrvatskoga kulturnog fašizma. U slučaju Predraga Lucića manifestira se tako da uvaženom pokojniku jednom rukom (lijevom?) kačiš na grudi verbalna odlikovanja – nastojeći usput prigrabiti za sebe nešto od njegova ugleda i veličine – dok mu drugom (desnom?) probijaš truplo glogovim kolcem, ako treba i šest godina kasnije. Pokušaj postmortalne likvidacije, doduše, nema nikakva izgleda za uspjeh, no to ne umanjuje strasnu predanost poslu samoproglašenih lovaca na književne vampire: nepoželjne autore čije djelo pokazuje tendenciju da ih nadživi.
A kako je gospođa Obuljen Koržinek obrazložila tu svoju odluku?
Gospođa to nije obrazložila nikako, jer Ministarstvo kulture ne smatra shodnim davati objašnjenja za svoje ukaze. Zainteresirani tako na web-stranici dotične institucije mogu pronaći samo dva štura dokumenta – na jednome je popis izdavača uz iznose financijskih potpora što su im odobrene, a na drugome lista nakladnika čiji su natječajni projekti odbijeni. I šlus. Ni kako, ni zašto, a bogami ni – što.
Znači li to onda da ne možemo znati ni naslove više stotina književnih djela koja su ocijenjena kvalitetnijim od Lucićeve poezije, te će kao doprinosi hrvatskoj kulturi biti financirana iz državnog budžeta, a Predragove pjesme neće?
Znači. Štoviše, iz predočenih dokumenata zainteresirani promatrači uopće ne mogu razabrati da je Ministarstvo kulture odbilo dodijeliti financijski poticaj za knjige najvećeg parodičara koji je ikada hodao ovim prostorima i jednog od najvažnijih ovdašnjih pjesnika. Samo je stjecaj okolnosti htio da ovaj potpisnik bude član uredničkog tima koji priprema Izabrana djela Predraga Lucića – što ih Ex libris kroz naredne godine kani objaviti – pa mu je poznato i što je riječki nakladnik prijavio na natječaj: dvije knjige sabranih stihova našeg druga, koje je priredio i uredio Damir Šodan, i gdje će, uzgred budi rečeno, mnoge pjesme biti prvi put tiskane, jer su pronađene u Predragovim bilježnicama, dnevnicima i kompjutorskim fajlovima. Da ta građa u estetskom i književnom pogledu za šezdeset i šest kopalja nadmašuje devedeset posto knjiga čije će izdavanje dogodine poduprijeti Ministarstvo kulture, novcem poreznih obveznika, u to je ovaj potpisnik više nego siguran.
Otkud tolika sigurnost, kada već Ministarstvo u svom izvještaju o rezultatima natječaja uspješno zameće tragove?
Sigurnost je plod iskustva. Sponzorirani segment hrvatske kulture odavno se kroji po mjeri mediokriteta, uz pridržavanje normi što ih nameću nacionalistička ideologija i (još više) praktična korupcija. Nakladničkoj kući Verbum, recimo, odobrena je svota od 60 tisuća eura (nekoliko puta veća nego što je Ex libris tražio), iako nakladnička kuća Verbum već dugi niz godina objavljuje isključivo katoličko-šovinistički bofl, pa će to činiti i dogodine. Takve kriterije strpljivo utvrđuje Nina Obuljen Koržinek, ali u isto vrijeme lukavo gradi i odstupnicu od njih, tako da u svakome trenutku može reći kako oni nisu djelo raspištoljene hadezeovske komesarke, već su to kriteriji “struke”.
Na koji način to postiže?
Preko pomno uvezanog ljudstva, preko raznoraznih komisija, vijeća, povjerenstava, žirija, savjeta… tijelȃ koja funkcioniraju kao redarstveni uredi hrvatske kulture. U ovom slučaju ključna je poluga Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost. U njemu sjede lica koja se zovu Marko Gregur, Iva Grgić Maroević, Dorta Jagić, Katica Matković Mikulčić i Evelina Rudan Kapec. Formalno, Vijeće donosi preporuku, a ministrica tu preporuku potpisuje i pretvara u odluku.
Znači li to da su članovi spomenuta Vijeća – pobrojimo ih još jednom: Marko Gregur, Iva Grgić Maroević, Dorta Jagić, Katica Matković Mikulčić i Evelina Rudan Kapec – zauzeli stav da od dva milijuna eura što će biti uložena u hrvatsku književnost, poezija Predraga Lucića ne zavrjeđuje ni centa?
Ako ga kojim slučajem i nisu zauzeli, u najmanju ruku su ga legitimirali. Jesu li članovi Vijeća izravno provodili direktivu gospođe Obuljen Koržinek ili su tu direktivu pogađali, te je proveli u djelo prije nego što je izrečena, ne možemo pouzdano znati, ali da se u svojoj odluci nisu rukovodili estetskim i književnim kriterijima, to je savršeno jasno.
Koji su onda kriteriji u igri?
Isti oni zbog kojih “Filosofija palanke” Radomira Konstantinovića nije mogla prodrijeti u hrvatske biblioteke, niti je roman Semezdina Mehmedinovića mogao doći u ruke školske omladine. Dakle ideološki, dakle nacionalistički, dakle neknjiževni. Samo što u toj konstelaciji Konstantinović i Mehmedinović predstavljaju proklete strance, dok je Lucić prokleti domaći izdajnik. Napokon, dvije članice Vijeća koje je otpisalo Lucića – Grgić Maroević i Matković Mikulčić – radile su i na odluci da Konstantinovićevo remek-djelo ne dospije u knjižnice, čime je, kako smo na ovim stranicama već ustvrdili, kulturni fašizam palanke odbacio knjigu u kojoj je ispisana njegova dijagnoza.
Kakva je, prema tome, stvarna funkcija tog arbitražnog tijela?
To je funkcija sistemskoga vodonoše koji jamči alibije. Ono je zaduženo za to da komesarijatu lociranom u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici osigurava pseudostručnu ambalažu, tako da se ovaj, dok u polju kulture zavodi politički red, može razmetati svojom “apolitičnošću”. Budući da su članovi Vijeća u pravilu reprezentanti književne prosječnosti – ili, još češće, ispodprosječnosti – nije im naročiti problem svojim stručnim kvalifikacijama dati žandarmerijsku namjenu.
Nije li to dostatan razlog za pobunu takozvane kulturne javnosti, jer farsa s tretmanom Lucićeve književnosti ima sve elemente sramotna skandala?
Ta je javnost, avaj, dosta krotko prihvatila model kartela na kojemu se zasniva vladajuća kulturna politika. Stvaraoci u filmskoj, književnoj, glazbenoj i bilo kojoj drugoj sferi uglavnom su upućeni na sredstva iz državnog budžeta, a to ima svoju cijenu, mahom takvu da je autonomija izjednačena sa salutiranjem i odzivom na komandu. Ukratko, gospođa Nina Obuljen Koržinek disciplinira umjetnike i kulturne radnike ucjenjujući ih novcem hrvatskih građana, točnije – obustavom dotoka tih para u slučaju da iskažu neposluh. Tako će i službena presuda da knjige Predraga Lucića ne zavrjeđuju ni cent od dva milijuna eura namijenjenih hrvatskoj književnosti, ne računajući ovaj tekst, vjerojatno biti popraćena skrušenom šutnjom.
Što to znači za samoga pjesnika?
Izuzev gubitka poneke iluzije kod ponekog od njegovih poštovalaca, doslovno ništa. Predrag je i za života nastupao iz autsajderske pozicije – nikada Ministarstvo kulture nije otkupljivalo njegove knjige za biblioteke, uključujući one što ih je potpisivao kao urednik – pa će s time nastaviti i nakon smrti, a da njegovo djelo živi i ima sve veću težinu.
Zašto smo onda ovoj temi posvetili toliko prostora?
Hadezeovski kulturni zločini, koje u ovoj historijskoj rundi koordinira Nina Obuljen Koržinek, kroz dogledno vrijeme možda i neće biti zaustavljeni, ali bi bila nesaglediva šteta da ostanu neopisani.
