Svaki put kad dođemo blizu 14. februara, dana oslobođenja Mostara od fašizma, scenarij je toliko poznat da čovjeku jedino kroz glavu prolazi ona poznata nabrajalica u izvođenju Ramba Amadeusa, koji dugo i neprestano, uz monotonu ritam-mašinu, ponavlja: “Te jedno te isto, te jedno te isto”.
Kad sam dakle prije par dana pročitao kako policija opet ne dopušta šetnju građana do Partizanskog groblja, nego praktično naređuje da dođu organizirano autobusima, doista sam prvo pomislio da je netko na društvene mreže pustio identičnu vijest i posljedičnu reakciju udruženja antifašista iz prošle godine i to je bilo prvo što sam išao provjeriti.
Kad sam potom, dva dana nakon toga, pročitao reakciju gradonačelnika Marija Kordića o antifašistima kao sijačima mržnje i podjela, opet je prva pomisao bila da je netko podmetnuo prošlogodišnju vijest i opet sam bio u krivu. Jer sve je bilo isto, samo što je datum novi.
Pa onda red reakcije iz Katoličke crkve i HDZ-a pa odgovor iz udruženja antifašista, pa omanji skandal u regionalnim medijima i veliki skandal u sarajevskim i za dva dana kao da se ništa nije dogodilo, čekamo nastavak sljedeće godine. Sve se to još jednom izvrtilo, čak su mi i uspomene na facebooku izbacile prošlogodišnji tekst koji sam o istoj temi pisao za Oslobođenje, a jedina novost je, barem za sada, ta da nismo vidjeli nikakvu novu diverziju mrzitelja na samom Partizanskom groblju.
Valjda i oni računaju da su ga nepovratno razbili, jer obnova uporno stoji, s izuzetkom ograde koja će se ipak postaviti prema ulici i barem spriječiti da ulaz na groblje nastavi biti besplatni parking u centru grada. Prije nego pređem na glavno, što se tiče samog dolaska na Partizansko, posve razumijem potrebu i da se organizatori ponašaju kao legalisti i da prijave skup i da izvedu po hiljaditi put policiju na čistac i uvjere se da su njeni potezi itekako politički motivirani.
No, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg se ljudi, bez da to od ikoga traže ili najavljuju ne bi slobodno prošetali do Partizanskog. Uostalom, svake godine osobno upravo to i napravim, a definitivno nisam jedini koji to radi.
Sad malo o Kordiću, crkvi i HDZ-u. Da ti ljudi žele išta naučiti iz vlastite prošlosti ili čak da žele naprosto primijeniti logiku ili pak da imaju barem elementarno razvijen osjećaj srama, mogli bi prvo shvatiti da se ne može istovremeno, i to zaista s pravom, zamjerati socijalističkim vlastima, tj. komunistima, to što su diktirali propisano sjećanje, zabranjivali nacionalne klubove i simbole, šutjeli o zločinima u Širokom i o ubijenim fratrima u Mostaru i čitavu jednu regiju dobrih dvadeset godina promatrali kao neprijateljsku teritoriju, a onda se ponašati identično kao komunisti.
Jer što HDZ i crkva rade? Pa brane antifašistima da se slobodno sjećaju poginulih partizana, sve partizane gledaju kao zločince, žele uspostaviti monopol na kulturu sjećanja, čitav jedan grad, a Mostar jeste bio suštinski partizanski grad gledaju kao na neprijateljski teritorij, zabranjivali bi simbole koji nekome nekome nešto znače, u ovom slučaju zastavu Jugoslavije, a bome bi najradije ugasili i nogometni klub čiju simboliku ne mogu podnijeti, što su na kraju krajeva i pokušali. I sve dok je stanje svijesti među tim ljudima upravo ovakvo i potpuno nespremno da u najmanju ruku svima prizna pravo na vlastite simbole i kulturu sjećanja, imat ćemo verbalno-ideološki rat svakog 14. februara.
Da stvari budu gore, idemo sad malo do logike, neodrživo je nazivati nedopustivim mahanje jugoslavenskom zastavom jer su pod njom ubijeni fratri, a istovremeno pola grad kititi zastavama Herceg-Bosne, pod kojom su ljudi odvođeni u logore i etnički očišćeni iz tog istog dijela grada.
I evo na nas na koncu do osjećaja srama. Samo ljudi koji nemaju razvijen osjećaj srama mogu tako uzvišeno moralizirati o zlim totalitarnim zločincima komunistima, a niti riječ progovoriti o spomenutim zločinima koji su se u njihovo ime radili čitavom jednom narodu. Sve je ovo toliko očito, banalno, samorazumljivo i već viđeno, da je zapravo nevjerovatno kako im više ne dosadi uvijek iznova isto. I baš zbog toga mi je žao što redatelju predviđene predstave o 14. februaru 1945. nije bilo jasno koliko je u Mostaru važno međusobno iskreno porazgovarati baš i za početak isključivo o tom datumu, i ni o čemu drugom, da bismo uopće mogli doći do sljedećih pitanja. U gradu smo kojem kronično fali međusobnog razgovora, što realno nakon svega i nije lako, ali smo ujedno i u gradu u kojem oni koji imaju realnu političku i društvenu moć nisu stigli niti do razine da kažu: Ajmo svi poštovati svoje i mahati svojim zastavama i pustimo jedni druge barem na miru da obilježavamo datume do kojih nam je stalo.
A što se samog 14. februara tiče, da imam vremeplov, volio bi se naći na gradskim ulicama tog dana i dočekati partizane, onako kako ih je moja baka skojevka dočekala, ne sklopivši čitavu noć oka od uzbuđenja zbog slobode koja je konačno stigla.
