Imenovati neizrecivo – umijeće Jasne Šamić

Ali kako nazvati to što čini danas Izrael nad civilima Gaze? Teror? Kršenje ljudskih prava, zločin protiv čovječnosti? Na Zapadu niko neće, i ne smije to tako imenovati. To se naziva odbrana; francuski advokati i francuski mediji tako nazivaju rat koji vodi Natanyahu, za Zapad to nisu ljudi koji ginu, to nisu djeca, to su samo kolateralne žrtve.

Pred nama je jedna odgovorna i nadasve nužna knjiga – reakcija kakva se očekuje od intelektualaca, kada su u pitanju događaji i izazovi ljudskom umu i budućnosti svijeta, kao što su strašni događaji kojima već mjesecima svjedočimo u Gazi i Palestini (Istočni Jeruzalem, gradovi na Zapadnoj obali, palestinski izbjeglički kampovi) – napadani iz neba i sa zemlje, iz oružja i medija, iz usta političara, novinara i (plaćenih) mrzitelja svih vrsta.

Na tu se reakciju odlučila Jasna Šamić, u najboljoj maniri autora koji ne može iznevjeriti sebe, koja mišlju i osjećajem duboko proživljava tragediju Palestinaca i Jevreja, uhvaćenih u mrežu političkih i ekonomskih interesa, za koje su njihove žrtve i strašna patnja tek – kolaterala! Kolaterala je jedna od najstrašnijih riječi modernog doba, kojom su sve strahote i nepravde, užasi, jednostavno – opravdani. Kao da su interesi koji do tih žrtava i patnji dovode neka viša sila, neprikosnovena, pa stoga često i opravdavani, pred nama otkrivajući jednu novu ideologiju – ratnu teleologiju. Ili, riječima autorice:

Ali kako nazvati to što čini danas Izrael nad civilima Gaze? Teror? Kršenje ljudskih prava, zločin protiv čovječnosti? Na Zapadu niko neće, i ne smije to tako imenovati. To se naziva odbrana; francuski advokati i francuski mediji tako nazivaju rat koji vodi Natanyahu, za Zapad to nisu ljudi koji ginu, to nisu djeca, to su samo kolateralne žrtve.

Plamen u pijesku je kratki historijski pregled odnosa Židova i muslimana, kao i kršćana u Maloj Aziji, na nevelikom prostoru Palestine, gdje su ponikle monoteističke religije, njihovi mitski junaci i njihove mistične pripovijesti. Pa, ako se i pokušalo dokazati tezu kako su monoteističke religije nikle na tlu stoljetnih sukoba plemena i naroda iz davnina, e da bi se nadišlo često besmislene podjele i razlike i uspostavilo barem idejno (duhovno, ideološko) jedinstvo, vjerom u Jedno(g), najnoviji ciklus ratova pokazuje začudnu žilavost plemenskog gena koji je u stanju progutati, obuhvatiti i samljeti u sebi univerzalnu poruku i pouku o Jednosti, o Jednom, jedinstvu svih bića i svega postojećeg. I više od toga – uz pomoć religijskog, predstaviti samo sebe kao tu univerzalnost.

Stoga ne čudi ekspresija autorice u ovoj knjizi, kada ona poseže za biblijskim usporedbama i vokabularom.

Ovaj politički esej nije samo etički impuls, reakcija na teror u Palestini, nego se radi i o pokušaju da prenese sasvim realističnu prijetnju jednog svjetskog i sveopćeg rata (bellum omnia contra omnes). A da se radi o fenomenu upravo takvih razmjera argumentira sa svoje strane slovenski pisac i humanist Tomaž Mastnak, upravo izašlom knjigom pod naslovom Novi sveti rat (Sanje, Ljubljana 2024.), u kojem analizira mržnju zapada kao temelj križarskih pohoda, ‘sveti rat’ svojim zagovornicima omogućuje djelovanje mimo svih zakona, pa i politiku genocida kao „politiku mira“…

Plamen u pijesku odvija se na dva nivoa – onom ‘metafizičkom’, izraženom usporedbom s biblijskim slikama, gdje autorica npr. kaže:

… I gle, otvoriše se vrata na nebu… i u tom času nasta strašan zemljotres, sunce pocrni kao kostrijet, mjesec bi kao krv, a zvijezde s neba padoše na zemlju, kao kad smokvino stablo potreseno jakim vjetrom zbaci svoje lišće. Nebo se smota kao knjiga koja se urola; sve planine i sva ostrva se pomjeriše s mjesta. Kraljevi zemaljski, vojskovođe, bogati, moćni, svi robovi i slobodni, sakriše se u pećine i u stijene planina.

I začuh zvonak glas iz hrama upućen sedmorici anđela: – Idite i izlijte sedam čaša gnjeva Božjeg na zemlju. (…) I ogroman gràd veličine stijena zapljušta s neba na ljude i ljudi huliše na Boga zbog tog bombardovanja, jer pošast bijaše ogromna.(po sv.Ivanu).

Isto tako nastavljaju se ovi biblijski, ‘onostrani’ prizori u drugom dijelu knjige, koji se sastoji iz nekoliko iznimno ekspresivnih pjesama, a u poeziji je Jasna Šamić izrazito snažan glas, kao na primjer u IV pjesmi „Apokalipse“:

Kraljevi, velikaši, vojni zapovjednici, bogati, moćnici, svi robovi i slobodni ljudi, u špilje se sakriše i stijenje planina. I govorili su planinama i stijenama: Padnite na nas i sakrijte nas pred licem Onoga što na prijestolju sjedi, i pred gnjevom Janjeta;

Jer došao je veliki dan njegova gnjeva, i ko može tome odoliti?

Prvi i drugi nivo teksta povezuje više rečenica poput ove: Ne, sad je mnogo gore nego što je Sveti Ivan vidio. On nije mogao ni zamisliti kakav je čovjek jad

Još i više, iznad svega, stoje riječi iz Biblije:

„Jao zemlji i nebu“

*

Drugi nivo eseja je onaj socijalno-politički, gdje autorica, oslanjajući se na činjenice i druge autore i izvore, nastoji dati objektivnu sliku Izraelsko-Palestinskih odnosa, u svom poznatom stilu – ne mareći za mišljenja i eventualne napade, nego jedino nastojeći se približiti što objektivnijoj i istinitijoj slici toga delikatnog i teškog odnosa. Jer, o braći se radi – od Ibrahima-Abrahama. A nema krvavije borbe nego kad se braća uhvate u koštac, u historijski kovitlac; kada se gubi sam pojam bratstva.

U knjizi je iznimno snažna kritika stava Zapada prema ubijanju civila u Gazi i politici izraelske države prema Palestincima, gdje se odbrana žrtava odmah proglašava antisemitizmom. Pri tome nam autorica lucidno daje naslutiti kako će Židovi tek u budućnosti (i to bliskoj) osjetiti posljedice onoga što njihova vojska sada poduzima protiv civila:

Režiser Chouraqui, koji za teror kolonista prema Palestincima (sad ih je više od stotinu ubijenih u Cisjordaniji) kaže da su to sitna huškanja; istovremeno tvrdi da su na zabranjene manifestacije u Francuskoj nedavno izašli svi oni koji su protiv Jevreja, i sve ono negativno što je odavno postojalo, a sad postalo vidljivo. I manifestacije 500000 ljudi Londona su bile obilježene kao antisemtiske. Tako i za sve druge propalestinske manifestacije u svijetu, naročito propalestinske manifestcije studenata na američkim univerzitetima. Po mišljenju zvaničnih medija Francuske, dakle, izgleda da na Zapadu nema ljudi koji su samo humani, mada su mnogi – ponavljam! – osudili najoštrije barbarizam Hamasa nad nevinim stanovništvom Izraela. (Barbarizam inače Bosancima nije stran, desio se devedesetih…).

Nadalje, Šamić izlaže genezu odnosa i pregovora Izrael-Palestina od 1948.g., iz koje je jasno vidljivo kako su figure na tom historijskom prostoru od početka oštro suprotstavljene, nepomirljivih stavova i očekivanja, što se zadržalo do danas, kada je Izrael izgleda krenuo u odlučujuće rješenje, a koje vidimo kako izgleda. Međutim, pozicija Zapada je takva da političkim nečinjenjem podržava ovakav razvoj događaja:

Francuska je, prisjetimo se, u bliskoj prošlosti bila i te kako antisemitska, danas je više ksenofobna, ali postaje sve više i antisemitska i ksenofobna, s razvijanjem totalnog rata u Gazi. Političari koji brane Izrael, a do juče su bili antisemiti, brane ga jer su protiv muslimana u Francuskoj, i Arapa općenito, a ne zato što vole Jevreje. Boj se Danajaca i kad ti darove donose. (Kažu da je takav slučaj i sa zvanično europskom Hrvatskom).

Jasna Šamić nema običaj „držati lekcije“, nego radije veoma precizno iznosi činjenice i usporedbe, iza kojih svako logično razmišljanje može izvesti strogi zaključak. Takvim postupkom iznijet će pred nas sumnjivu, upitnu i duboko nejasnu i licemjernu politiku Zapada:

Zapad nikad nije nametnuo sankcije Izraelu kao Putinu, niti će to ikada učiniti. Prvo Njemačka, zatim Francuska, i ne samo te zemlje Evrope, grcaju u griži savjesti zbog zločina koje su počinile nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. A Holocaust i antisemitizam su dvije čarobne riječi kojima se odmah začepe sva usta, i izazivaju užasne griže savjesti u svakom Zapadnjaku. Unatoč tome, zapadna «bezrezervna podrška» Izraelu djeluje i dalje sumnjivo i teško se oteti dojmu da ti isti humanisti neće za tili čas iz jedne krajnosti preći u drugu i pretvoriti se u fašiste, naciste, pronaciste. Svaka od tih zemalja naliči na Lady Macbeth koja uzalud pere ruke da ispere krv od zločina. Jedan od problema je, dakle, (i) u licemjerju Evrope, i griži savjesti, koju ona pokušava oprati već decenijama…

Možda nije moguće u analitičkom postupku doći do riječi ili slike koja objašnjava, koja ‘govori sve’- ali u stihovima autorica uspijeva dosegnuti te slike, kao na primjer u pjesmi koja se nalazi u drugom dijelu eseja („Apokalipsa IV“):

Nakon toga, vidjeh deset anđela sletješe da odnesu djecu

Golu i krvavu žrtvovanu brojnim sotonama i njihovim šegrtima

Rasutim po prostranstvu zemaljskom

S uperenim puškama ka golim muškarcima koji kleče

Anđeli na svojim krilima nosiše vreće plamenih vjetrova i bisere iz školjki

Da nahrane djecu s krilima

Nepomičnim

Koja nisu znala letjeti

*

No, u isto vrijeme autorica ostavlja u tekstu jedan prolaz, zraku nade, koja uspijeva da se probije kroz gusti dim eksplozija u Gazi. Ona se poziva i citira pismo koje je francuski Nobelovac za književnost, pisac i veliki humanista J.M.G. Le Clézio uputio francuskom predsjedniku, pozivajući ga da intervenira za prestanak napada na civile i uspostavu primirja u Gazi/Palestini.

Dodali bismo ovoj zraci više svjetla, spominjući mirovne grupe u Izraelu i po svijetu, marševe Izraelki i Palestinki koji će sigurno biti nastavljeni kada utihnu oružja, mlade u Izraelu i Palestini koji žele sigurniju i ljepšu budućnost…

Gospode,

U koga ne vjerujem,

Što radiš tu a ništa ne činiš?

Gdje su ti bijeli konji da ponesu djecu

Daleko od ovog vrištećeg praha

Ka očaravajućem svitanju?

U ovom je očajničkom činu obraćanja ipak posijana jedna luda nada.

Potresan je i doživljaj i način iskazivanja emocija i stavova u ovom eseju, koji ne ostavljaju čitaoca mirnim – nemoguće je ne oćutiti ogroman val emocija u koje nas baca ovaj tekst, prije svega zbog načina na koji Šamić predočava tragediju žrtava u Gazi i Palestini – metafizički/ etički/ ljudski i činjenički/ analitički. Nema greške u njenoj prosudbi, čijim tragom idući dolazimo do zaključka kako će ovaj ogromni protu-ljudski udar decenijama pogađati i Palestince i Izraelce, kao i sve nas.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Šuhreta Dumanić

Šuhreta Dumanić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Odmah se mora naglasiti, jer se to rijetko spominje, da nije dovoljno biti rođen kao pripadnik neke „božije“ nacije ili naroda, da ne kažem plemena...
PEN klub Francuske već duže vrijeme organizuje različite poetske događaje, među kojima i onaj pod nazivom Parloir des poètes — mjesto susreta i razmjene misli...
Je li utorak svima nesretan dan kao što je meni? Ne, naravno da nije. Ne znam zašto ga nikada nisam voljela. Kod nas je petak...
Sjećaš li se da si napisala knjigu, nastavlja Glas, dok je rat bjesnio na Balkanu, knjigu pod nazivom Pariški ratni dnevnik?...