Sve je prolazno osim njih ili dok nas smrt ne rastavi

Od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine do danas, planeta Zemlja se okrenula oko svoje ose 10.221 put. Internet i društvene mreže postale su sastavni dio života, NASA je u procesu testiranja tehnologije sigurnog slijetanja ljudi na Mars, a likovi bh. političara poput Halida Genjca, Željka Komšića, Dragana Čovića ili Nikole Špirića postali su sastavni dio kolektivne memorije. Psihološke posljedice izloženosti generacija rođenih nakon rata djelovanju bh. političara još uvijek nisu dovoljno istražene.

Foto: Armin Durgut/Pixsell

I dok se i desetu godinu od njegovog ulaska u Predsjedništvo BiH raspravlja da li je Željko Komšić legitiman Hrvat ili ne, da li su ga birali Bošnjaci ili ko već, građani ove države zaboravili su da je Komšić već deceniju na vlasti i spada među političare koji su najduže na vlasti.

Željko Komšić na čelu je države, u dva je mandata bio član Predsjedništva BiH, a sada troši i treći mandat, što će biti ukupno 12 godina.

Njegovo dosadašnje obnašanje vlasti ogleda se uglavnom u prijetnjama domaćim i susjednim političarima. Prijetio je Miloradu Dodiku, Kolindi Grabar Kitarović, Aleksandru Vučiću…

Jedne je izbore dobio na “otkinut ću prste predsjedniku Srbije jer dira u moju Bosnu”, ali takav populizam, dobro je shvatio Komšić, dobar je za dobijanje glasova na izborima.

Sarajevska novinarka Rubina Čengić navodi kako je upravo on bio jedan od političara koji je ulijevao nadu javnosti, koji je predstavljao sve ono što BiH jeste, koji je bio na strani onih koji su se branili; hrabar, mlad i obrazovan.

“Međutim još kao ambasador BiH u Srbiji Komšić je napravio prvi gaf kada je svoju ostavku, umjesto Predsjedništvu BiH, uputio svom stranačkom šefu Zlatku Lagumdžiji”, prisjeća se Rubina.

Ona smatra kako je upravo Komšić od najveće nade došao do najvećeg razočarenja bh. javnosti, jer nije za deset godina mandata u Predsjedništvu uradio ništa vrijedno pažnje.

“Znamo mi kako stvari funkcionišu, ali izađi i javno reci: ‘Ja sam predložio ovo, a druga su me dva člana blokirala’. Mogao je to uraditi da je imao viziju i ideju šta želi, osim da ima osiguran posao, dobro plaćen, koji donosi moć”, smatra Rubina.

Foto: Željko Komšić/Pixsell

I u trećem mandatu Komšić se oslanja na populizam. Svjestan da naredne godine nema priliku da se kandiduje, on je tokom govora povodom Dana nezavisnosti BiH kroz šalu najavio da ima u planu jednu osobu.

“Ostalo je dvije i po godine do izbora i mislim da sam pronašao pogodnu osobu. Ostaje mi samo da tu osobu ubijedim da krene u tom pravcu jer mislim da može da pobijedi”, poručio je tada Komšić.

Iako je prošla medijski nezapaženo, ova izjava pokazatelj je odnosa političara prema državnim institucijama, koje manje-više gledaju kao privatnu svojinu, jer kako drugačije objasniti ovu Komšićevu najavu?

Među političarima koji su najduže na vlasti svakako je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, koji je više od tri decenije neprekidno na vlasti. Tu je i predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko, koji ima najduži državnički staž među aktuelnim evropskim šefovima država i vlada. Lukašenko je na toj funkciji još od jula 1994. godine.

Da bi mogao biti predsjednik više od dva puta, Lukašenko je 2004. godine organizovao referendum, na kojem je oko 80% bjeloruskih birača glasalo za ukidanje ograničenja u broju predsjedničkih mandata.

Broj dva na listi najdugovječnijih evropskih državnika suvereno drži predsjednik Rusije Vladimir Putin, koji je na vlasti duže od bilo kog lidera Rusije poslije sovjetskog diktatora Josifa Staljina.

Putin vlada zemljom, kao premijer ili predsjednik, neprekidno od kraja 1999. godine, kada ga je, na iznenađenje mnogih, tadašnji šef ruske države Boris Jeljcin imenovao za premijera.

Slično kao i Lukašenko, Putin je inicirao najprije promjenu Ustava, a zatim i donošenje zakona koji mu otvara vrata da potencijalno još dva puta bude izabran za predsjednika Rusije.

Foto: Milo Đukanović/Pixsell

I donedavno predsjednik Crne Gore Milo Đukanović na vlasti je od 1991. godine, kada je izabran za premijera ove države. Tada je imao samo 29 godina. Nakon toga još šest puta bio je na čelu crnogorske vlade, a u svoju političku biografiju upisao je i dva mandata na funkciji predsjednika Crne Gore.

Među političarima koji imaju dugogodišnji rad u vlasti jesu i predsjednik Republike srpske Milorad Dodik i premijer Mađarske Viktor Orban, kojima je zajedničko to što su nakon dolaska na vlast jedan period proveli i u opoziciji.

Dodik je neprekidno na vlasti od 2006. godine, od kada je po dva puta bio premijer i predsjednik manjeg od dva bosanskohercegovačka entiteta.

Za njima ne zaostaje ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je na jednu od dvije najviše funkcije u državi, tada premijersku, prvi put izabran u martu 2014. godine.

Halid mjesto Halida

Još prije nekoliko godina, nakon ne znam kojih po redu izbora i sastava domova Parlamentarne skupštine BiH, jedan sarajevski novinar, kojeg neću imenovati, našalio se “da je sve promjenjivo, pa i Dejtonski sporazum, osim Halida Genjca”.

Kako i biva u sarajevskoj mahali, sutradan se šale niko nije sjećao, a kamoli o njoj malo više razmišljao.

I baš tako, Halid Genjac, trenutni generalni sekretar Stranke demokratske akcije, najveće stranke u Bošnjaka, u parlamentarne je klupe ušetao 1996. godine. Na prvim poslijeratnim izborima u BiH 1996. godine izabran je u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, a do 2000. godine bio je i član rukovodstva ovog doma.

Prema sjećanjima Rubine Čengić, dugogodišnje novinarke, koja je pratila između ostalog i rad Parlamenta BiH, Genjac je bio poprilično nedostupan prema predstavnicima medija, osim nekoliko njih koji su bili produžena ruka SDA.

“Odjećom držanjem je uglavnom držao distancu i ja nisam imala baš otvorena vrata kod njega, jer sam radila za nezavisne medije”, sjeća se Rubina.

Za 26 godina, koliko je Genjac u skupštinskim klupama, uglavnom se nije isticao nekim prijedlozima ili proaktivnošću, već glasanjem za ono što i kako stranka naloži. Ostaće upamćen kao neko ko je uglavnom kao parlamentarac pisao pisma međunarodnim zvaničnicima.

Foto: Halid Genjac/Pixsell

Novinari su i tada zastupali stav da stranke koje su bile učesnice u ratu ne bi trebale biti dio vlasti i nositi procese pomirenja među etnički zaraćenim stranama.

“Ne sjećam se ja da je on bio neko ko je ulijevao nadu, da je bio perspektivan, ali tada nam je bilo bitno da su političari za BiH i očuvanje mira, to je tih 1996/97-ih godina bilo jedino bitno”, kaže Čengić.

Iz tog perioda Rubina se kao najaktivnijeg sjeća zastupnika, univerzitetskog profesora, predsjednika SDP-a BiH tada, Nijaza Durakovića, koji je u međuvremenu preminuo.

“Tada su te sjednice trajale satima, raspravljalo se o svemu, baš je izgledalo kao predstava i sjećam se da su predstavnici Hrvata insistirali na hrvaštini, a potom bi Duraković izlazio na binu i komentarisao da li će se govoriti ‘okolotrbušni pantolodržač’ ili kajiš. Znalo je biti i duhovito”, sjeća se Rubina.

Halid Genjac dobio je podršku građana BiH za samo jedan mandat i to onaj davne 1996. godine. Tri je puta osvajao kompenzacijski mandat, a četiri puta bio je delegiran u Dom naroda BiH.

Inače, postojanje kompenzacijskih lista jedno je od kontroverznijih pitanja izbornog sistema u BiH, koje otvara teme i same demokratičnosti i legitimiteta mnogih zastupnika koji bivaju izabrani u Državni i entitetske parlamente.

Naime, kompenzacijski mandati omogućavaju da kandidati koji nisu dobili dovoljnu podršku građana na kraju ipak uđu u parlament zahvaljujući tome što ih je stranka “pripazila” na kompenzacijskim listama. Neki su parlamentarci tako u više ciklusa uspijevali postati parlamentarci, a da nisu dobivali povjerenje građana.

“Jednom sam s Genjcom razgovarala oko zastupljenosti žena u parlamentima i on mi je, to nikada neću zaboraviti, rekao kao da je njihov posao zahtjevan, da poslije sjednica imaju mnoštvo sastanaka do dugo u noć te da to žene ne mogu, jer moraju kućama, pa je za primjer naveo svoju ženu, govoreći kako ona ima previše obaveza samo dok njega spremi, a kamoli još sve ostalo”, priča Rubina.

Jedan od dugogodišnjih Genjcovih drugara iz skupštinskih klupa jeste i Nikola Špirić, sadašnji dopredsjedavajući Doma naroda PS BIH. On je u PS BiH došao 1999. godine, kao zastupnik, a 2000. godine izabran je za zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH te je 2007. postao predsjedavajući Vijeća ministara BiH.

Rubina Čengić kaže kako se ne sjeća u kojoj je stranci Špirić bio kada je došao u Parlament BiH jer je često mijenjao stranke.

“Njega se slabo sjećam, uglavnom je šutio na početku”, kaže Čengić.

Ali kada se nakupilo godina iskustva, Špirić će, iako bez nekih velikih i bitnih inicijativa u državnom parlamentu, ostati upamćen kao zastupnik koji je tokom sjednice izjavio da je “BiH država koja se samo može podnijeti na lakim drogama”.

Otkad znam za sebe, znam i za Halida

Za razliku od Rubine, Dina, mlada kolegica novinarka, rođena je 1996. godine, kada je Genjac postao parlamentarac. Kaže kako za njega, naravno – preko priče roditelja koji su slušali vijesti i dnevnike, zna odavno, ali da ga je profesionalno srela tek 2017. godine.

“Za Genjca znam otkad i za sebe, roditelji su često komentarisali vijesti dok gledaju, pa se to ime često ponavljalo, tako da sam ga zapamtila”, kaže Dina.

Iako je rasla u postkonfliktnom društvu, Dina ni kao novinarka ni kao osoba nema povjerenja u političare.

“To su obični budžetski uhljebi, koji nemaju dodirnih tačaka s građanima čije bi interese  trebalo da zastupaju”, navodi ona te dodaje da se radi o političarima koji samo popunjavaju kvotu u zastupničkim i parlamentarnim stolicama.

Iako se lideri političkih stranaka u BiH često pozivaju na to da su podmladili stranke, da mladi trebaju preuzeti sve procese, realnost je nešto drugačija. Broj zastupnika koji bi trebali uživati sa unučićima približan je broju zastupnika koji imaju do 40 godina.

“Sramno je da se dozvoljava konstatno istim političarima da iz mandata u mandat bivaju izabrani kao zastupnici, parlamentarci itd., bez ikakvih postignuća u prethodnom mandatu. Nažalost, za to niko ne mari i nije ni čudno što su samo ime na dugoj listi političara koji su tu da se pojave na sjednici, a da kasnije iz budžeta, koji pune građani BiH, uzmu pozamašnu svotu novca za svoj (ne)rad”, navodi Dina.

Foto: Pixsell

Najstariji zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH ujedno je i zamjenik predsjedavajućeg ovog doma, a riječ je o Nebojši Radmanoviću, jednom od najviših kadrova SNSD-a koji je obnašao i funkciju člana Predsjedništva BiH. Rođen je 1949. godine. U lagodnim penzionerskim danima trebali bi biti Amor Mašović (SDA), rođen 1955. godine, i dugogodišnji SDP-ov gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović (1957). Još jedan dugogodišnji lokalni lider Obren Petrović (SNSD), koji je godinama upravljao Dobojem, ima više od 65 godina.

Kao i u Predstavničkom domu, i u Domu su naroda uglavnom dobro poznata politička lica, uz par osvježenja, bar fizionomijom.

Najstariji delegat u Domu naroda jeste SNSD-ov Sredoje Nović, koji je rođen prije 76 godina. Delegati Dragan Čović i Nikola Špirić članovi su rukovodstva Doma naroda PSBiH, a ujedno i vršnjaci. Obojica su rođeni 1956. godine, dok je godinu mlađi nekadašnji član Predsjedništva BiH, SDA-ov kadar, Šefik Džaferović.

Svi oni godinama obnašaju neku od funkcija u Parlamentarnoj skupštini BiH. Prema podacima iz baze Centra za istraživačko novinarstvo, plata Halida Genjca kao parlamentarca 2000. iznosila je 2.400 KM, dok je u posljednjem mandatu mjesečno iz budžeta naplaćivao skoro 6.000 KM.

Slično Genjcu i Špirić je na desetine hiljada maraka budžetskog novca stavio u svoj džep. Za aktualni angažman u Domu naroda Špiriću je plata više od 7.500 KM.

Penzija na dan samo za bh. političare

Desetljeća vladavine i nezasluženog nagrađivanja političara u BiH učinili su te ljude neosjetljivim na društvo u kojem žive. Bh. parlamentarci uspostavili su zakonsku normu, prema kojoj nakon dobijanja rješenja o penzionisanju i ogromnih otpremnina nastavljaju radni odnos kao zastupnici (EPA).

Tako su predsjednik SDA Bakir Izetbegović, predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, potpredsjednik SNSD-a Nikola Špirić te donedavni predsjednik SDS-a Mirko Šarović tokom 2021. godine proslavili 65. rođendane i “silom zakona” poslani u penzije.

Oni su kao parlamentarci stekli pravo na isplatu otpremnine u visini šest prosječno isplaćenih plata, što iznosi oko 30.000 KM ili 15.000 eura.

Foto: Nikola Špirić i Dragan Čović/Pixsell

No to im nije bilo dovoljno, pa su uspostavili i zakonsku normu, prema kojoj se zastupnici otpremnina ne mogu odreći, ali i da nakon isplate otpremnina i dobijanja rješenja o penzionisanju nastavljaju radni odnos kao parlamentarni zastupnici.

Tako su otišli u penziju na jedan dan, uzeli otpremnine, a sada, uz plate od nekih 2.500–3.000 eura primaju i penzije kao “stečeno pravo koje im se ne može ograničiti ili oduzeti”.

Prije njih to su uradili također zastupnici Dušanka Majkić, Sredoje Nović, Nebojša Radmanović i Živko Marjanac.

Psihopatske odlike

Rubina Čengić kaže kako nema objašnjenje zašto bh. političari toliko žude da budu dio vlasti bez obzira na sve.

“Razumijem da je jedan od motiva novac, ali ne znam šta ih toliko motiviše da se stalno jedni te isti kandiduju, to možda psihozi da objasne”, navodi ona.

A psihologinja Nermina Vehabović Rudež kaže kako postoje dva pravca kojima se političari vode: jedan je novac, a drugi moć.

“Moć je psihološka potreba, koja donosi osjećaj da ste iznad drugih i da možete sve i to donekle objašnjava poteze pojedinih političara da zađu u kriminalne vode”, objašnjava prihologinja.

Prema istraživanjima psihologa, koje se naravno ne odnosi na sve, većina rukovodilaca u firmama, ali i među političarima spada u psihopate.

Foto: Pixsell

“Te psihopatske strukture se manifestuju tako da smo neosjetljivi na tuđu patnju, da gledamo samo sopstveni interes i da naša ponašanja izgledaju zapravo manipulativna, možemo se pretvarati da smo ljubazni ili grubi, a sve kako bi sebi priskrbili korist”, kaže Vehabović‑Rudež te dodaje da osoba koja se tolike godine održava u vlasti mora biti neko ko je neosjetljiv na komentare ljudi.

Za nju je zanimljiv i psihološki profil ljudi koji godinama glasaju za iste face s plakata. Izgovori poput “on je krao, ali i nama je dao” ili “na njega smo navikli, ko zna kakav je ovaj”, najčešći su među ljudima kada odlučuju kome će dati glas na izborima.

“Strah od promjene, strah od toga šta bi sljedeći mladi čovjek eventualno donio ili predložio, pa tako ostajemo u začaranom krugu i jedni bez drugih ne možemo”, kaže ona.

Bosanskohercegovako društvo, koliko god da je napredovalo, još uvijek je patrijarhalno. Dodajući tome da je etnički i nacionalno još uvijek duboko podijeljeno, birači u ovoj državi svedeni su na nacionalne i etničke okvire. Kritička masa postoji, ali je mala i nedovoljna da utiče na širu populaciju, kojoj najčešće i nije jasno o čemu se govori.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Selma Boračić Mršo

Selma Boračić Mršo

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Milorad Dodik je šire elaborirao ono što je Informer kratko i jasno izložio na vlastitom billboardu: „Trampe Srbine“, na kojem nije bilo potrebe da se...
Agencija za bankarstvo FBIH prošle godine izdvojila je 1.7 miliona KM (bez PDV-a) za kupovinu poslovnog prostora u Mostaru. Prema informacijama portala Tačno.net, kupovina ovog...
Huliganski napadi postali su svakodnevnica u Mostaru. I sinoć, prvog septembarskog dana, napadnuta su dvojica mladića, nedaleko o zgrade Kantonalnog tužilaštva. Zbog izostanka rekacije vlasti...
Huliganski napad, nalik onome iz filmova, koji se dogodio u Stocu, kada su četvorica mladića presretnuta, a potom premlaćena, otvorio je pitanje koliko će dugo...