Nermin Bise: Velež je dokaz da fudbal može biti identitet jednog podneblja

Nermina Bisu poznajem od djetinstva. Igrali smo uglavnom jedan protiv drugog na turnirima, on za Vidoštak a ja za Lastu. Kad bi se vraćali iz škole, kondukter u lokalnom autobusu, Efendija Haračić, davao bi Nerminu mikrofon da improvizira prenos neke fudbalske utakmice, a Bise bi najčešće prenosio Velež protiv Hajduka, što je majstorski radio i uveseljavao raju u busu. Već u tim dječačkim godinama vidjelo se da su fudbal i novinarstvo njegov život, a na 102. godišnjicu od osnivanja Veleža, premijerno će biti prikazan njegov dokumentarni film Sve nas ista ljubav spaja.

Ustupljena fotografija

Nermine, tvoj dokumentarni film Sve nas ista ljubav spaja biće premijerno prikazan na 102. godišnjicu od osnivanja FK Velež, u srijedu 26. juna, u velikoj sali Narodnog pozorišta u Mostaru. Kako je i zbog čega nastao film i šta očekuješ od premijere?

Ideja o filmu stara je deset godina. Prvo sam razmišljao o tome da napišem knjigu i da je studiozno pripremim i objavim na okruglu, stotu godišnjicu, dakle 2022. Na ideju o filmu me ponukao kolega Armin Čolaković autor filmova, između ostalih, Zubandan i Posljednji Farukov penal. Čola me tako preusmjerio da razmišljam o filmu i odustao sam od knjige. Plan je bio opet da gotov film imam na 100.godišnjicu, međutim, taj se naum iz ovog ili onog razloga tada nije realizovao i imamo film sada na 102.rođendan FK Velež.

Od premijere očekujem da film dođe do gledaoca, da možda probudi neku emociju u njemu. Na koncu, svi autori žele takav efekt publike.

Režiser i producent je Armin Čolaković, ko su sagovornici u filmu i je li Velež neiscrpna inspiracija i priča koja iznova tjera više na propitivanje emocija nego razuma?

Da, već sam spomenuo Čolu koji me razdrmao i uvjerio da trebam uraditi taj film. On ima svoju ND produkciju i stavio mi se na raspolaganje. Imam više od 20 sagovornika u filmu i mahom su to nekadašnji igrači Veleža, većina njih iz generacija od ratne 1994. godine, a poneki i iz prijeratnog Veleža. Izdvojio bih jedno ime – Enes Vukotić, hroničar Veleža. On mi je prepričao period 1922. – 1992., ostali sagovornici ovaj period poslije. Ovaj potonji period je ustvari i težište radnje filma. Već rekoh nešto o emocijama, a racionalno propitivanje kroz razgovor s akterima filma me nekako vodilo od početka do kraja priče.

Naziv film je izvučen iz teksta Veležove himne, nastale nakon osvajanja Kupa maršala Tita 1986, a koju su pisali Mišo Marić i Kemal Monteno, pjevao je Želja Samardžić – šta je po tebi to što spaja Velež i njegove navijače – Rođene?

Neopisiva je to povezanost. Ja to sve vidim negdje u gradu ispod Vezuva i povezujem s  južnjačkim vrelim temperamentom kao što to Napulj koji voli i živi svoj klub Napoli. Slično je s Veležom i Mostarom, s Veležovom Crvenom armijom. Velež je dokaz da fudbal može biti identitet jednog podneblja.

Preživio si rat na jugu, povratak i sve one livade na kojima smo često gledali Veleža. I ako ima mitskih klubova na ovim prostorima, onda je to Velež, ne samo zbog titula koliko zbog poistovjećivanja ljudi s našeg podneblja s tim klubom. Kako gledaš na činjenicu da su ljudi od Konjica do Stoca svoj opstanak i bitisanje na ovom području nerijetko gledali i kroz opstanak Veleža kao ideje?

Pokojni profesor Grebo je to sjajno rekao. Imam tu njegovu izjavu u filmu. Sjećaš se vjerovatno te sada već kultne izjave. Ako bi se mene nešto pitalo, ja bih uveo obavezu da bi nama u Hercegovini uz obaveznu CIPS potvrdu trebalo priložiti i člansku iskaznicu FK Velež. Međutim, ako se Mostar podrazumijeva, Stolac, Čapljina, Jablanica, Prozor, Konjic isto se podrazumijevaju, šta onda reći za Ilidžu, Donji Vakuf, Živinice, Gračanicu, Kalesiju, Goražde, Brčko…ili Pirot, Novi Sad, Skopje, Beograd, Ljubljana. U svim tim gradovima Velež ima navijače, simpatizere. Duboke su korijene Rođeni u ove 102 godine ostavili širom bivše Jugoslavije.

Je li po tebi ona pobjeda na penale u Ateni, ili možda finale Kupa BiH protiv Sarajeva kada je Velež osvojio taj trofej, znak da je prkos i ljubav prema tom klubu pobijedila svu mržnju koja se sručila na njega i ljude koji su stajali iza njega i vrijednosti koje Velež predstavlja?

Jeste. I to finale Kupa u Zenici i ta čarobna atinska noć. Plakali smo zajedno najmlađi mi sin Vedad i ja kad je Zvonić dao taj penal u Atini, a Bogdanović odbranio Arauju. Isto je bilo i s penalima u finalu Kupa BiH u Zenici kada je Brandao taj odlučujući penal. U tim trenucima kroz glavu su se pomiješale misli i emocije. Kosmička pravda je stvari vratila u ravnotežu. I sve ono što se sručilo na Velež o čemu film govori kao da je nestalo. Kao da je pravda zadovoljena.

Koju ti utakmicu Veleža posebno pamtiš od prije rata, je li ono kada je Semir Tuce pogodio prečku protiv Borussije Dortmund (kažu da se ona još trese pod Bijelim brijegom) ili kada je nezaboravan dan imao mladi Nenad Bijedić protiv Ćirinog Dinama u finalu Kupa 1986?

Mnogo je tih utakmica, među njima i te dvije. Pamtim i kad je Baka Slišković u dresu Hajduka sa stajanja fasovao patlidžan. Pa sudije Kravića iz Tuzle koji je gurao Hajduk do pobjede Pod Bijelim brijegom golom Štefa Deverića iz ofsajda. Bilo je tih utakmica, i kad smo preko radio prenosa iz Belenensesa pratili izvođenje penala. Naš Stočanin Zijad Repak Babun je tada dao gol za Veležov prolaz dalje.

Kako vidiš budućnost Veleža, ima li mladih igrača? Jasno da je koncept nekadašnje omladinske škole teško ponoviti, ali može li napraviti model stvaranja igrača, kako je to nekada bilo i praviti baza iz čitave Hercegovine, pa kombinovati s onim što diktira tržište, ili vidiš da se budućnost može graditi na nekim novim osnovama?

Po ovom pitanju sam umjereni skeptik. Velež je nekad bio spreman regrutovati talente iz cijele Hercegovine. Sad je situacija drastično drugačija. Tu su Igman, Zrinjski, Široki, Posušje, GOŠK. Svi u eliti našeg klupskog takmičenja. Tako da je vrlo teško nekog draguljčića pokupiti u Hercegovini. Treba više pažnje i truda uložiti u sopstvene mlade snage koji korake započinju u Veležu.

Nekada smo zajedno igrali po mahalskim i školskim turnirima. Koliko nedostaje ta kultura igranja među djecom i mladim ljudima?

Nedostaje jako. Mobiteli i kladionice su ugasili mahale i loptu u mahalama. Nažalost.

Traje Evropsko prvenstvo u fudbalu, nekada su se skupljale sličice, za ex yu ligu, pa za ova važnija prvenstva, sjećaš li se tih vremena i govorimo li malo s viškom nostalgije o tom vremenu?

Kako ne? Za Platinija i Giressa ili Guulita i van Bastena davao se skoro popunjen album. Bila su to neka vremena ostala u nostalgičnom sjećanju.

Sigurno pratiš Euro, znam da pamtiš i Marca van Bastena i kako nas je Francuska dobila ’84. kada je Platini dao tri gola bivšoj Jugi, ko je po tebi najveći evropski igrač?

Tada je to bio Platini, pa i van Basten, sjećam se i Paola Rossija, Altobellija, Sciree, Collovatija i Zoffa sa SP-a u Španiji početkom osamdesetih. Kasnije će doći Matthäus, Brehme, Klinsmann…

Ko je danas najveći igrač na EP?

Mbappé.

Šta misliš ko će osvojiti ovaj Euro?

Francuska (Španija).

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati. Ljudi kojima ne možeš lagati. Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa....
Da nije bilo krika dječaka, žrtve u Narodom pozorištu u Sarajevu, Moamer Kasumović, presuđeni seksualni nasilnik koji je otkupio svoju slobodu, i dalje bi bio...
Profesor mediavelistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije tipičan primjer ovdašnjeg obrazovnog establišmenta. Iako pripada mlađoj generaciji, njegova promišljanja i profesionalizam odudaraju od površnog nacional-romantičarskog...
Đokovićevi navijači najčešće izvrnu tu tezu da, pošto je Novak iz Srbije, nikada neće biti voljen i obožavan kao Nadal ili Federer. Radi se o...