Te godine smo, nakon završene srednje škole, morali na odsluženje vojnog roka u JNA. I svi smo dobili pozive za prve dane oktobra. Krajem septembra pravili smo „oproštajne večeri“, u zavisnosti od dana odlaska od kuće. Imali smo po 18 godina uglavnom, još uvijek mladi, razigrani, razmaženi…
A negdje početkom septembra te 1981. godine, u sarajevskim kinima je počelo prikazivanje filma „Sjećaš li se Dolly Bell“, režisera Emira Kusturice i scenariste Abdulaha Sidrana. I naravno, čekali smo satima u redu za karte da vidimo taj film o kojem se uveliko pričalo, a posebno Mirsada Zulića zvanog Campo, komšiju sa Marijin dvora, koji je imao zapaženu ulogu Šintora.
Kako to obično bude, roditelji onoga koji pravi „oproštajno“ namire sve sa hranom, a mi tajno poduplamo količinu alkohola i krene pjesma. Naš drug Senad je prvi pravio „oproštajno“ i nakon solidne količine alkohola, sjetili smo se da je u filmu, koji smo prije par dana gledali, bila jedna pjesma, kojoj nismo upamtili tekst, osim početka u kojem Kliker pjeva – Na morskome plavom žalu…i krenuo je dijalog, nas, koji ćemo za sedmicu dana već biti u uniformama, daleko od kuće, roditelja, braće, sestara i prijatelja.
- Ne mogu da se sjetim ničega osim onog – Na morskome plavom žalu…
- A ni ja, a mislio sam da sam upamtio sve.
- Ma meni se u glavi vrti samo ona „Kvatro mile baći“…
I onda je nekome pala na pamet suluda ideja:
- Znate šta, hajmo mi nazvati Abdulaha Sidrana, on je pisao scenario, mora znati tekst pjesme.
- Otkud nam broj?
- Pa pitaćemo informacije, ba!
I tako i bi. Dobili smo na infomacijama Sidranov broj i sad je ostalo samo da se dogovorimo ko će ga nazvati.
- Ma, hajde ja ću. – rekoh. – Nemamo šta izgubiti, može me samo poslati u neku stvar, jer je već deset sati uveče.
I nazovem. Javi se Avdo.
- Dobro veče, molim vas izvinite što ovako kasno zovemo, ali mi za par dana idemo u JNA, imamo neki dernek i svi želimo da pjevamo pjesmu iz filma, ali ne možemo da se sjetimo riječi pjesme.
- Dobro veče, hajde neka vam bude, ali koja je pjesma u pitanju?
- Ma ona – Na morskome plavom žalu…
- Aha, sad ću vam ja dati moju kćerku Mirandu, neka vam ona izdiktira tekst i sretno vam bilo u JNA.
- Jaoooo, hvala vam puno druže Abdulah ( tada smo još bili drugovi umjesto gospode).
I javila se. Ja sam ponovio iste rečenice koje sam rekao Abdulahu, a ona me pitala:
- Imate li olovku da zapišete?
- Naravno da imam, pripremio sam sve.
- Evo tekst ide ovako – Na morskome plavom žalu, gdje ćarlija vjetrić mio….
Zapisao sam cijelu pjesmu.
- Hvala vam puno.
- Nema na čemu i sretno vam.
Tu večer a i sve sljedeće, slomili smo se pjevajući tu pjesmu, vjerovatno maštajući o tom žalu, bajnoj plavuši, vjetriću, usnama koje drhte i zagrljaju. Pjevao sam je i narednih 345 dana u Batajnici, hvaleći se ostalim vojnicima kako sam iz istog kvarta kao i Campo (Šintor) i „kako sam dobar“ sa scenaristom Abdulahom (iako smo razgovarali možda 32 sekunde na telefon). Pa smo, mi Sarajlije, često znali imitirati Campu i reći:
- Škembe, daj raji piće! Ili – Ćoro briši!
A kad god bi došli u neki konflikt, omiljene rečenice su bile:
- A ti si Dino? E pa nećemo tako. Nećemo, nećemo.
I siguran sam da u našem gradu nema čovjeka, koji nije bar jednom rekao rečenicu koju je izgovorio Slobodan Aligrudić:
- Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba?
Ili onu jednako čuvenu sa Muzaferom (Pavle Vujisić) i kupanjem…
***
Tada nisam mogao ni sanjati da će, nekih četrdesetak godina kasnije, postojati društvene mreže i da će mi poziv za prijateljstvo poslati Abdulah Sidran i to sa oba prifila koja je imao. Ne sjećam se prvih riječi koje smo razmijenili, jer uvijek mi je teško čitati poruke sa ljudima koji nisu više sa nama, ali znam da mi je rekao da bi volio popiti kafu sa mnom.
I tako smo jednog ljetnog dana dogovorili kafu u bašti picerije blizu mosta Čobanija. Ponio sam prvu knjigu da mu poklonim i moram priznati da sam malo imao tremu od tog susreta. Došli smo skoro u isto vrijeme i sjeli za stol u hladovini. Krenula je priča oko našeg Marijin dvora, jer on je nekada stanovao u ulici Valtera Perića u blizini moje tadašnje Brankove. Pa oko politike, pa oko raje, kafića i kafana… a najveća tema našeg razgovora bilo je Sarajevo, u koje smo obojica na neki način bili zaljubljeni.
Vodio sam računa da ne pogriješim neku riječ jer mi je ostalo urezano u sjećanju kako je Gorana Bregovića ispravio u onom poslijeratnom linku Beograda i Sarajeva, u kojem je s jedne strane bio Brega, a s druge Davorin Popović i Sidran. Tada je Brega rekao nešto u vezi spavanja i upotrijebio izraz „zaspem“, a Avdo mu objasnio da se kaže „zaspim“, a kad zaspeš, onda lopatom zasipaš pijesak ili neki drugi materijal. I Brega je uz osmijeh prihvatio kritiku. Pričali smo o svemu, a Avdo me pažljivo slušao, s vremena na vrijeme pomjerajući svoj kačket.
Iako smo sjedili u ulici koja nije tako prometna, svaki čas nam je neko prilazio da se slika sa Avdom, da progovori koju sa njim, a on je beskrajnim strpljenjem komunicirao sa ljudma, koji su se već isti dan hvalili slikom sa Avdom na društvenim mrežama.
U jednom momentu, nakon više sati sjedenja i priče, rekao je:
- Moramo se, bolan, ti i ja slikati. Da znamo kad smo bili na kafi. Ova tehnologija bolje pamti od nas.
I slikali smo se. Avdo je objavio sliku, a ja prenio sa njegovog profila. U komentaru je napisao samo – Marindvorska raja.
- Meni je vrijeme da pođem kući, naljutiće se Bija na mene.
- Nema problema, mogu li te ja odbaciti ( od prvog trena je insistitao da se ne persiramo).
- Dokle ćeš ti?
- Pa ja ću kući na Grbavicu, ali nije mi ni sekunde problem da te odbacim gdje god treba.
- Hajde super, ja sam na Koševu, objasniću ti kuda ćeš.
Kad smo došli pred njegovu zgradu, on se meni zahvalio na ugodnom druženju i skoro prijetećim glasom mi rekao:
- Nemoj sada da ovo naše druženje ostane na jednoj kafi.
- Neće, obećavam.
Nastavili smo se družiti preko Facebooka, inboxa, često smo komentarisali iste stvari i ama baš nikada nismo došli u bilo kakav konflikt.
Sljedeći put smo se sreli u uredu gradonačelnika Sarajeva, koji je pozvao nekolicinu ljudi, koji su trebali učestvovati u stvaranju monografije grada. Vidio sam oko sebe poznata lica, od umjetnika, arhitekata, slikara… Gradonačelnik je otvorio sastanak i dao riječ akademiku Sidranu da nastavi.
Avdo je samo rekao:
- Volio bih da uvodnu riječ dobije naš drug Zvonimir Nikolić. Siguran sam da ima šta reći.
Moram priznati da su mi se noge odsjekle, jer kud baš ja prvi da pričam. Tek poslije sam shvatio kakvu mi je čast Abdulah ukazao.
Nakon nekoliko mjeseci, iz štampe je izašla moja druga knjiga „Most“ pa smo dogovorili kafu na Ciglanama. Bio je neobično topao februar, potrefio se i moj rođendan. Sjedili smo u bašti jednog kafića u društvu zajedničke prijateljice Senade i Nune Arnautalića. Razmijenili smo knjige. Ja sam njemu dao moju novu knjigu „Most“, a on meni poklonio svoju „ A Nurija veli“.
Odjednom je Avdo izvadio kesu ispod stola i rekao mi – Snimaj sad ovo!
Uključio sam kameru na telefonu, a Avdo je iz kese izvadio flašu vina i, kako je samo on znao, reče da je čuo da je to neko dobro vino. Održao prikladan govor i čestitao mi rođendan. Možda bi i duže sjedili, ali smo bili izloženi prolaznicima, od kojih je skoro svako želio da se uslika i progovori koju sa Avdom.
Nažalost, nakon toga je došlo vrijeme korone, koja je svojim kandžama zgrabila i Avdu. Naše druženje se nastavilo porukama u inbox, a svi smo bili sretni što je „naš Avdo“ polomio respiratore, nesposobnu vlast i odvratnu boleščinu i vratio se skoro iz mrtvih.
Ali, kako to već obično bude, kada smo se svi ponadali da je sve ok, Avdo se razbolio. Na nekoliko poruka u inbox mi je odgovorio, a nekoliko je ostalo nepročitano sa njegove strane. Shvatio sam da je teško bolestan, a bilo mi je muka od ljudi koji su ga obilazili kod kuće i poslije stavljali slike po mrežama. Nadao sam se da će i ovu beštiju pobijediti kao i mnoge prije, ali ovog puta bolest je bila jača. Upskos mojoj želji da ga vidim i posjetim, nisam ga želio bolesnog maltretirati. Nisam imao ni priliku da ga pitam, šta je to i koji je razlog da je želio druženje sa mnom. Vjerovao sam da je to što smo imali iste stavove po pitanju Bosne i Hercegovine i jednaku ljubav prema rodnom gradu.
Dženaza je bila ogromna. Sjatilo se pola grada. Društvene mreže su „grmile“ od slika sa Avdom. Nema ko nije objavio svoju i Avdinu sliku.
Prošlo je četiri mjeseca od smrti velikog pjesnika i književnika Abdulaha Sidrana. Njegove i svoje slike više niko ne objavljuje, a rijetko vidim da ga neko i spomene. Nije to ništa čudno, oduvijek smo više cijenili „tuđe“, nego svoje. Nekako je ovaj grad najmanje cijenio one koji su ga na neki način proslavili.
A eto, taj Avdo je u mom životu ostavio veliki trag. Svjestan da nikada neću umjeti napisati knjigu kao Avdo, da nemam taj kapacitet koji je on imao, da ne poznajem ljudi koliko je on poznavao, ostaće mi zauvijek u sjećanju i on i njegova posveta koju mi je napisao u svojoj knjizi: Poštovanom gospodinu i velikom drugu Zvonimiru, Abdulah Sidran.
