Milorad Dodik ne posustaje u svom prepoznatljivom „stilu” kojim već godinama obnaša visoke političke funkcije. Zadnji put je suvislo govorio 2007. kad je, kao premijer Republike Srpske, rekao: “Ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici”. Cjelokupan njegov opus nakon toga sustavno je obesmišljavanje države Bosne i Hercegovine i njenih institucija kršenjem zakona te podcjenjivanjem i omalovažavanjem građana. Ne podsmijava se samo stanovnicima Federacije, jednako mu je malo stalo i do građana Republike Srpske. Po svemu sudeći doživljava ih tek kao glasačku mašineriju za provođenje vlastitih privatnih interesa. Tri prsta, koja voli podići ne bi li prenaglasio svoje srpstvo, reprezentiraju temeljne točke njegovog političkog programa: red prijetnji odcjepljenjem Republike Srpske, red dodvoravanja pretpostavljenim saveznicima poput Vladimira Putina ili Aleksandra Lukašenka, red negiranja genocida.
Potvrdio je to i svojim recentnim djelovanjem kad je u januaru svečano odlikovao predsjednika Ruske Federacije „za naročitu patriotsku brigu i ljubav prema Republici Srpskoj”, ne propustivši obezvrijediti Bosnu i Hercegovinu lažnim nazivanjem manjeg bosanskohercegovačkog entiteta državom: „Predsjednik Putin je zaslužan za razvijanje i učvršćivanje suradnje i političkih odnosa između prijateljskih država Republike Srpske i Ruske Federacije”. Poltronsko dodvoravanje takozvanim saveznicima ponovilo se i mjesec dana kasnije, kad je na konferenciji za medije Europsku uniju usporedio s bordelom.
Njegove prijetnje odcjepljenjem toliko su puta ponovljene da više nemaju gotovo nikakav učinak, više nikoga ozbiljno ne uznemiruju. „Pas koji laje, ne ujeda”, kaže narodna izreka. Po stoti put ih je ponovio i prošlog mjeseca, na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve zločina u Jasenovcu, rekavši da će Srbija i Republika Srpska jednog dana biti jedna država.
Kad je, pak, riječ o najbesramnijem od svih sramotnih postupaka njegovog repertoara, negiranju genocida u Srebrenici, iskoristit će svaku povoljnu priliku, a to znači gotovo svako javno obraćanje da ga ponovi. Na već spomenutom obilježavanju Dana sjećanja na žrtve zločina u Jasenovcu prošlog mjeseca još je jednom naglasio kako nije moguće izjednačiti „zločin u Srebrenici” s genocidom u Jasenovcu, optužujući pritom Europu i Ameriku za prešućivanje genocida nad srpskim narodom. Tome je prethodilo negiranje genocida na konferenciji za medije 21. februara. „Tamo se nije desio genocid i svi to znaju. Po onome što je definicija genocida, a što je čitava ekipa i utvrdila da tu nije bilo genocida, i onda se nađe potomak onih koji su počinili najstravičniji genocid u Drugom svjetskom ratu da nama određuju šta je vrijednost u tom pogledu, da oni nešto intervenišu”, rekao je.
Temeljni problem u vezi Dodikovog negiranja genocida u Srebrenici je nefunkcionalnost države u provođenju zakona. Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko na samom kraju svog mandata, u julu 2021. intervenirao je u bosanskohercegovačko zakonodavstvo donoseći odluku o dopunama Krivičnog zakona BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Tako je u članku 145. zapriječena zatvorska kazna u trajanju od šest mjeseci do pet godina za javno odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje i pokušaj opravdavanja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenog pravomoćnom presudom.
U odnosu na primjenu ove zakonske odredbe državni dužnosnici nemaju imunitet, podliježu zapriječenim sankcijama kao i svaki drugi građanin. No, „ujeo vuk magare”. Dodik je tu odluku, odmah po njenom donošenju, na konferenciji za novinare prokomentirao tako da je učinio upravo ono što zakonska odredba zabranjuje. Izravno je negirao genocid i uz to, po tko zna koji put, obezvrijedio Bosnu i Hercegovinu: „Genocid se nije desio u Srebrenici… Mi ne smijemo prihvatiti lažne istine. BiH nema smisla. Ona nikad nije imala smisla”.
Nakon toga je Narodna skupština Republike Srpske usvojila Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstavnika. Pa iako je taj zakon Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, politički dužnosnici RS nastavili su sustavno i nekažnjeno negirati genocid, a prije svih „prvi među jednakima” Milorad Dodik. „Bio je zločin i nikakva politička kvalifikacija genocida ne može se upotrijebiti za ono što se tamo desilo”, rekao je.
Pa iako je početkom ovog marta Tužilaštvo BiH potvrdilo da je formiran predmet protiv Milorada Dodika zbog negiranja genocida, nejasno je zašto još uvijek, ni tri mjeseca kasnije, postupajući tužitelj nije podigao optužnicu. Dodik, naime, ne skriva svoja uvjerenja, prije bismo rekli da se s njima hvali, pa istraga ne bi trebala trajati dugo. Ostaje samo nada da prijave, kao i tridesetak ranije podnesenih, neće biti odbačene.
Bi li i u kojoj uređenoj pravnoj državi bilo moguće da visokopozicioniran državni dužnosnik, bez ikakvih posljedica, krši zakone zemlje koju predstavlja? Bi li bilo moguće da uz to izjavi kako neće provoditi zakonske odluke Visokog predstavnika? Valja spomenuti i to da je Narodna skupština RS otišla i korak dalje te izglasala izmjene vlastitog Kaznenog zakona. Prema njima, zatvorom do čak petnaest godina, kažnjava se nazivanje Republike Srpske ili njenog naroda genocidnim.
Tako država ne može funkcionirati. Uzalud i najbolji zakoni ako se njihova provedba ne nadzire, a kršenje ne kažnjava. Iz toga što u ove dvije godine niti jedna jedina osoba nije osuđena za javno odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje i pokušaj opravdavanja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenog pravomoćnom presudom, ne možemo zaključiti ništa drugo doli da državno tužilaštvo čine nesposobni i/ili potkupljivi zaposlenici i da nikome nije stalo do funkcioniranja pravne države.
Čemu uopće postoje institucije ako ne vrše svoj posao? Ili je upravo neprovođenje zakona bio uvjet za imenovanje tužitelja i sudaca? Odgovor na ova pitanja zahtijeva tek malo strpljenja. Daju ga sami dužnosnici čim iz pravosuđa pređu na pozicije savjetnika onih koje su za mandata trebali tužiti i/ili suditi.
