U veljači 1884. engleski slikar, kritičar umjetnosti i polihistor John Ruskin je u Londonskom meteorološkom institutu držao predavanja o vremenu, u kojima je iznio svoju inicijativu nazvanu ‘Olujni oblak devetnaestog stoljeća’, usmjerenu protiv ‘vjetra tame’ i ‘oblaka kuge’ koji su, prema njegovoj procjeni, posljednjih godina devetnaestog stoljeća počeli obavijati viktorijanske gradove.
Skeptičnoj publici objašnjavao je svoja – kako ih je opisao – pomna meteorološka mjerenja i iznosio žestoko protivljenje industrijalizaciji i zagađenjima koja ona donosi, prvenstveno zbog ‘gorčine i zlobe koju donose nova vremena’ i, što je isticao kao još važnije, strastveno je govorio o tome kako te meteorološke promjene uzrokuju psihičke probleme pojedinaca i društvenu ‘moralnu tamu’ koju sa sobom donosi suvremeni tehnološki i industrijski razvoj.
Oblaci kuge nad ljudskim umom
Tada, prije 140 godina, bilo je (a možda je i danas) sve te navodne ‘vjetrove tame’ lako proglasiti buncanjem mentalno oboljele osobe. Uostalom, dvije godine potom, Ruskin je 1886. zaista doživio psihički slom dok je držao govor na Sveučilištu Oxford, pa ga je do kraja života većina javnosti zaista smatrala ludim. Njegovo brbljanje o industrijom ugroženoj meteorologiji i posljedično izmijenjenim ljudskim duhu nije baš bilo prihvaćeno s istom ozbiljnošću kao njegove popularne knjige i eseji o umjetnosti.
Jer – reći će većina razumnih ljudi – oblaci su ipak samo oblaci: čak i da ti ‘kužni’ Ruskinovi oblaci jesu postojali, bilo bi prilično i nategnuto zamisliti da su u bilo kakvoj vezi s ljudskom psihom. Kao što je 2019. u The Paris Review pisao Brian Dillon, teško je bilo odrediti gdje kod Ruskina završava ‘kužno vrijeme’, a gdje počinje njegova vlastita depresija. Ali, za Ruskina oblaci ipak nisu bili ‘samo oblaci’: bili su natopljeni ‘gustom proizvodnom maglom’, kako je zabilježio u jednom dnevničkom zapisu. Oblaci kuge utjelovili su miazmu, zao zrak industrijske revolucije, moralnu tamu koja je proizašla iz tadašnjih brzih društvenih i ekoloških promjena.
Ruskinovo doba doživjelo je nemilosrdnu transformaciju pastoralnih krajolika u industrijska središta. Sve je mirisalo na sumpor, ugljenu prašinu i ljudsku patnju. Čađavi zrak, kemijski i ljudski otpad, buka strojeva – sve to je bilo daleko više od puke fizičke smetnje: bili su to napadi na osjetila, na oblikovanje raspoloženja i ponašanja uzrokovanih utjecajima koji u to doba još nisu bili u potpunosti shvaćeni, govorio je Ruskin. On je vjerovao da nemilosrdni tempo industrijalizacije sa svojom kakofonijom strojeva, umnoženih tvornica i uništavanja okoliša potkopava psihološko blagostanje ljudi; da je umu, slično kao i tijelu, potrebno zdravo društveno i fizičko okruženje kako bi mogao napredovati.
To je u 1880-im godinama zapravo bila inovativna ideja: tek je 1893. godine Isaac Ray, osnivač Američke psihijatrijske udruge, definirao pojam ‘mentalne higijene‘, preteče mentalnog zdravlja. Nestabilnost u ljudskom okruženju, za Ruskina, imala je za posljedicu nestabilnost u ljudskom umu.
Slabije učenje i tučnjave na terenu
Danas, skoro stoljeće i pol kasnije, kada se jedva nosimo s novim naletom značajnih promjena okoliša, ‘oblaci kuge’ postaju mračno doslovni pojam. Globalne prosječne temperature su od predindustrijske ere do danas porasle za oko 1.1°C, a većina tog zagrijavanja dogodila se u posljednjih 40 godina. Polarni led se topi, razine oceana i mora rastu; superćelijske oluje su – … ma, već i sami znate nastaviti ovu priču! Pa ipak, još uvijek priče o klimatskim promjenama najčešće smatramo pričama o iznimkama, meteorološkim ekstremima i gubitku bioraznolikosti. A je li možda potrebno i tog ludog Ruskina shvatiti ozbiljno? Što je s onim našim unutarnjim, mentalnim oblacima?
Dok klimatska kriza mijenja vrijeme, zakiseljuje oceane i ruši temperaturne rekorde zastrašujućom upornošću, čovjek zaista dolazi u iskušenje da se zapita: mijenjaju li se na isti način i naši umovi?
Nećemo okolišati, nego odmah uzvratiti izravnim odgovorom: da, mijenjaju se! Kao argument toj tvrdnji nabrojat ćemo nekoliko provjerenih, dokazanih podataka i činjenica, sveudilj s linkovima na istraživanja koja to dokazuju:
– u toplijim danima je manje vjerojatno da će imigracijski suci presuditi u korist tražitelja azila
– u takvim danima studenti ostvaruju statistički lošije ispitne rezultate nego u dane s umjerenom temperaturom
– što su dani topliji, u većoj su korelaciji s kraćim vremenom provedenim u učenju
– visoka dnevna temperatura predviđa povećanu učestalost internetskog govora mržnje
– nasilje u obitelji raste s toplijim vremenom
– isto vrijedi i za stopu samoubojstava
Vjerojatno i nije potrebno iznositi tolike statističke dokaze i potvrde: pa svi znamo da smo zlovoljniji na vrućini! Neki od nas se na suncu u vrućim danima osjećaju malo… kako bismo se izrazili… sporije u glavi; teže nam usredotočiti se, a lakše djelovati impulzivno. O istraživanjima iz područja kognitivne neuroznanosti i bihevioralne ekonomije koja podupiru navedene tvrdnje ispisana su brda znanstvenih članaka.
U redu, treba priznati da ipak nije sve tako strašno kao suicidalnost ili obiteljsko nasilje. Postoje i istraživanja koja pokazuju da vozači češće trube (i dulje se naslanjaju na automobilsku sirenu) pri višim temperaturama, a vrućina je i u statističkoj korelaciji s agresivnijim ponašanjem i kaznama u sportu: u nogometu i bejzbolu je tijekom vrućih dana vjerojatnije da će se igrači potući (čak i sa suigračima iz vlastitog tima), a suci će na utakmicama lakše posegnuti sa žutim i crvenim kartonima ako im je tog dana prevruće na terenu. Drugim riječima: čini se da su Ruskinovi oblaci kuge zaista i u nama: kako se klima mijenja, mijenjamo se i mi.
Parkinson, Alzheimer, Lou Gehrig i ostatak ekipe
Ruskinov Londonski meteorološki institut zatvoren je 1912. godine, pa tko se danas želi pobuniti protiv nepovoljnih interakcija između zagađenog okoliša i našeg uma, preostaje mu da objavi svoj znanstveni rad u nekom od priznatih i poznatih znanstvenih časopisa, primjerice u The Lancetu. A to je upravo ono što su 24 klinička neurologa učinila u svibnju 2024., ustvrdivši da ‘…učestalost, prevalencija i ozbiljnost mnogih stanja živčanog sustava‘ mogu biti pod utjecajem globalnog zagrijavanja. Za ove istraživače, koje predvodi Sanjay Sisodiya, profesor neurologije na Sveučilišnom koledžu u Londonu, priča o klimi zaista jeste priča o našim unutarnjim oblacima. U svom istraživanju u kojem su usporedili rezultate čak 332 znanstvene studije, Sisodiya i njegovi kolege pokazuju da se klimatski utjecaj proteže sve do duboko u brazde u kori našeg mozga. Čini se da brojni uzročni aspekti i simptomi migrene, moždanog udara, napadaja i multiple skleroze ovise o temperaturi.
U Tajvanu, pišu autori, rizik od hospitalizacije zbog shizofrenije raste sa povećanjem raspona dnevne temperature. U Kaliforniji s većim dnevnim promjenama temperature raste „…broj prijema u bolnice zbog različitih poremećaja mentalnog zdravlja, samoozljeđivanja, namjernog ozljeđivanja druge osobe ili ubojstava“. U Švicarskoj se hospitalizacije zbog psihijatrijskih poremećaja povećavaju s rastom temperature, a rizik je posebno izražen kod osoba s poremećajima u razvoju i shizofrenijom. Klimatske promjene proširuju staništa vektora (prenositelja) bolesti kao što su krpelji, komarci i šišmiši, zbog čega znanstvenici predviđaju povećanu učestalost vektorskih i zoonotskih bolesti mozga poput žute groznice, zike i cerebralne malarije.
Čak i kad ne govorimo o bolničkim prijemima i pacijentima, promjenjivo temperaturno okruženje utječe na senzorne sustave i percepciju, degradirajući i senzorne informacije i biološke alate koje koristimo za njihovu obradu. Povrh svega, zagrijavanje slatke vode ima za posljedicu povećanu učestalost razmnožavanja (“cvjetanja”) cijanobakterija, čiji metabolizam oslobađa neurotoksine koji povećavaju rizik od neurodegenerativnih bolesti kao što je amiotrofična lateralna skleroza (ALS, također poznata kao Lou Gehrigova bolest).
Novije studije sugeriraju da bi klimatske promjene mogle pogoršati ionako značajan postotak neurodegenerativnih poremećaja, poput Parkinsonove i Alzheimerove bolesti. U zemljama s klimom toplijom od prosjeka intenzivnije je zagrijavanje povezano s većim porastom slučajeva Parkinsonove bolesti, a čak i kratkotrajna izloženost visokim temperaturama povećava broj posjeta hitnoj službi od strane pacijenata s Alzheimerovom bolešću. A zagađeni zrak koji udišemo ima dodatnu ulogu: u Mexico Cityju, na primjer, gdje su stanovnici još od mladosti izloženi visokim razinama finih čestica i ozona, autopsije su otkrile početne promjene tipične za progresivnu Alzheimerovu bolest kod čak 99 posto osoba mlađih od 30 godina!
Zagrijavanje dorzolateralnog prefrontalnog korteksa
Rizici nisu ograničeni samo na nas koji sada živimo, već i na one koji tek dolaze za nama. Na primjer, epidemiološka studija iz 2022. godine je pokazala kako je izlaganje toplini tijekom rane trudnoće povezano sa značajno povećanim rizikom od razvoja shizofrenije, anoreksije i drugih neuropsihijatrijskih stanja kod djece, a već je od ranije poznato da visoke temperature tijekom gestacije usporavaju neurorazvoj i dovode do poremećaja u formiranju živčanog sustava.
Ukratko studija za studijom i istraživanje za istraživanjem, sve jasnije se nameće da je naš mozak jedna od regija koje su najosjetljivije na klimatske promjene, ponajviše na zatopljavanje. Dapače, sve je jasnije o kojem specifičnom dijelu mozga je riječ: pod utjecajem visoke temperature, neuronske mreže u mozgu koje normalno funkcioniraju kroz uzajamnu koordinaciju različitih moždanih regija, gube svoju sposobnost skladnog funkcioniranja i počinju se ponašati nekoordinirano, randomizirano. Robert M. Sapolsky, neuroendokrinolog sa Sveučilišta Stanford, objašnjava da je to posljedica poremećaja u aktivnosti moždane regije nazvane dorzolateralni prefrontalni korteks (dlPFC), za koju se smatra da je glavna regija za racionalno usklađivanje višestrukih moždanih aktivnosti. Normalno funkcionalni dlPFC smanjuje impulsivnost, povećava racionalnost, logično odlučivanje i smirenost u donošenju odluka. Izloženost visokim temperaturama umanjuje funkcionalnost dlPFC-a: više topline = manje racionalnosti i smirenosti u ponašanju, manje pritiskanja automobilske sirene i manje žutih kartona na nogometnim terenima.
Ali ne može se sva krivica svaliti samo na toplinske promjene u dorzolateralnom korteksu: utjecaja topline na mozak prelazi razinu dlPFC-a i obuhvaća još nekoliko neurofizioloških razina. Primjerice, dokazano je da toplinski stres kod akvarijskih ribica smanjuje ekspresiju proteina važnih za izgradnju sinapsi i normalno oslobađanje neurotransmitera. Kod miševa toplina izaziva upalu u hipokampusu, području mozga neophodnom za formiranje i pohranjivanje pamćenja. I kod ljudi je hipertermija (prekomjerno zagrijavanje organizma) povezana sa smanjenim protokom krvi u hipokampusu.
Rakovi, glavonošci i akvarijske ribice
U kontekstu takvih otkrića, dugogodišnja opažanja psihologa o slabljenju kognitivnih funkcija i porastu sklonosti agresiji na višim temperaturama sve više dobivaju znanstvenu potporu i temelj. Zaklada Kavli u Los Angelesu je prošle godine uputila poziv znanstvenicima da apliciraju projekte u kojima istražuju kako neuronski sustavi reagiraju na ekološke poremećaje. S početnim kapitalom od 5 milijuna dolara, zaklada ima za cilj rasvijetliti kako promjene staništa i temperature, svjetlosno onečišćenje i drugi poremećaji okoliša mogu utjecati na molekularne, stanične i kemijske reakcije na razini ljudskog mozga i živčanih sustava drugih životinjskih vrsta.
U prosincu 2023. se američka Nacionalna zaklada za znanost priključila inicijativi koju je pokrenuo Kavli, pozivajući znanstvenike da prijave istraživanja koja proučavaju „…homeostatske, adaptivne i evolucijske mehanizme neurofizioloških odgovora na utjecaj okoliša“.
Prvi val istraživača je već prihvatio taj izazov. Wolfgang Stein sa Sveučilišta Illinois i Steffen Harzsch sa Sveučilišta Greifswald fokusiraju se na proučavanje živčanog sustava rakova, nastojeći razumjeti kako se njihovi neuralni toplinski regulatori nose s rastućim temperaturama u plitkim i dubokim vodama. Druga skupina cilja na mozgove glavonožaca, čija bi sposobnost uređivanja RNK mogla biti ključna za njihovu sposobnost toleriranja pada razine kisika u sve zagušenijim vodenim staništima. Treću skupinu koju sufinancira Kavli predvodi Florence Kermen sa Sveučilišta u Kopenhagenu, a predmet proučavanja su akvarijske zebrice izložene visokim temperaturama vode, odnosno njihove neuronske stanice kod kojih se proučavaju molekularne promjene koje tim ribicama omogućuju preživljavanje i normalno neurološko funkcioniranje čak i kada se njihov vodeni svijet ekstremno zagrijava.
Mozak, to spužvasto, vlažno zapovjedno središte smješteno na vrhu naše leđne moždine, oduvijek je bio svojevrsna crna kutija. Kako klimatska kriza steže svoj stisak, a ekološko tlo pod našim nogama postaje sve nesigurnije, imperativ da ju otvorimo i zavirimo unutra postaje svakim danom sve hitniji. Već smo počeli nazirati obrise nove neuronske kartografije koju su skicirali istraživači poput Sisodija i njegovih kolega. Danas znamo da je mozak nije statična nakupina samoregulirajućeg tkiva nego dinamičan, živi krajolik oblikovan konturama našeg okoliša. Baš kao što se grenlandski ledeni pokrivač dinamički mijenja pod utjecajem klime, tako se i naše moždane sinapse i neuroni pokušavaju prilagoditi promjenama dok se živa u termometru sporo ali neumitno diže.
(izvornik – Aeon, C.P. Aldern, The Melting Brain)
