Foto: AFP
Uopće nije važno to što se CRO premijer Andrej Plenković i buljuk mu poniznih politpodanika u turizmu busaju u prsa povećanim brojem tzv. dolazaka/noćenja, uspoređuju to s “rekordnom 2019. godinom” i pričaju bajke o tomu da “više cijene moraju biti primjerene višoj kvaliteti usluge” – a nisu, iz godine u godinu, iz sezone u sezonu domaća je pohlepa za brzom/masnom zaradom po svaku cijenu sve nepodnošljivija – ali itekako jest važno što će gost, ne samo strani, koji je prioritetan na turističkom radaru, nego i domaći misliti o tzv. maloj zemlji za veliki odmor. A o tomu bitno ovisi hoćemo li ga ili više nećemo opet vidjeti i sljedeće godine.
Ova je turistička godina – solidna predsezona, ponegdje podbačaj u glavnoj i postsezonska neizvjesnost – pokazala da nemaju granica ni ručne kočnice ružna srebroljubivost i nezajažljiva pohlepa privatnih iznajmljivača kreveta (blizu 30.000 ih niče novih svake godine! – sic transit), vlasnika kampova, trgovaca, ugostitelja i inih što se na crno muvaju po turističkim odredištima, nude med i mlijeko bez pokrića, prodaju rog za svijeću etc. Takav turizam – poistovijećen s kravom muzarom (može i Butkovićevom Milovom, zašto ne) ili bankomatom napunjenim do vrha koji riga novac i bez pina – nema šansu ni u sljedećih par godina, kamoli dugoročno. To je, zapravo, omča oko vrata kritično samonedostatnoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, čiji proračun presudno ovisi o dva izvora prihoda: PDV-u i turističkom euru.
Nije se igrati s gospodarskom granom koja donosi u državnu blagajnu cca 20% prihoda, jer ne može računati na dodanu vrijednost od industrije i poljoprivrede, proizvodnje hrane za domaće potrebe i izvoz. U tzv. gospodarski normalnim zemljama turizam puni državni proračun s 12-15%. Industrija u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj gotovo više ne postoji budući da su kriminalnom pretvorbom 1990-ih godina i ratnim profiterstvom uništeni gotovo svi tzv. socijalistički mastodonti, tvornice na razini treće u Europi srednje razvijene industrije proglašene su nerentabilnim, gubitašima, prorajtane, a stotine tisuća radnika bačene na cestu bez otpremnina i zarađenih plaća. Poljoprivreda je doživjela istu sudbinu, pa Bijedna Naša, zemlja kadra prehraniti 20-25 milijuna gladnih usta, uvozi 65% hrane.
To je nama naša borba dala…
To je nama naša borba dala da nam se za državnim kormilom smjenjuje toliko nesavjesnih, nesposobnih, polit-promiskuitetnih i strancima prodanih budala. Da, je li, parafraziramo legendarnu u počast Ljubičici Bijeloj i Ljubičici Plavoj iz razdoblja kad je hrvatski tzv. socijalistički mrak uredno prehranjivao s vlastitih njiva, obora i vóda cca milijun više gladnih usta no danas, izvozio ne samo hranu već i generatore za hidrocentrale, lokomotive, najveće brodove, čak tenkove, vadio naftu u Sibiru, Angoli, Siriji…, gradio sofisticiranu infrastrukturu i industrijske pogone u SSSR-u, u Iraku i po Aziji, Africi…, bio blokovski nesvrstani vođa Trećeg svijeta i neupitan politički autoritet suprotstavljenima Istoku i Zapadu, a turistički tek “začinjavac” s malim brojem zapadnih gostiju, SR Hrvatska je već 1970-ih godina bilježila i 53 milijuna turističkih noćenja u sezoni.
Jest da je turistički obrazac “masovnoga, sindikalno organizirana odmora radničke klase” u tzv. socijalističkomu mraku bio totalno drukčiji no što je danas i da turistički prihod ni približno nije bio proračunski presudan kao u RH, međutim indikativne su usporedbe i stanovite pouke. Od tada je do danas turizam promijenio i tijelo i dušu u negativnom smislu, novac je istisnuo ljudskost i razvikanu “hrvatsku gostoljubivost”, pa će se autorska malenkost ovih redaka zgroziti jednoga obećavajućeg kolovoškog jutra u redu pred blagajnom novovinodolskom Lidlu nad “gostoljubivošću” starije domaće iznajmljivačice turističkog smještaja. “Više ne mogu dočekati kraj ljeta i da mi se gamad iseli iz apartmana”, govorila je vremešnom sumještaninu u bijeloj potkošulji i plastičnim natikačama ispred sebe. “Jedni odu, drugi dođu… Nema mira… Idu mi na živce, izvolijevaju, više su u apartmanu nego na plaži, klima radi non-stop, tuširaju se stoput na dan… Užas jedan!”
Ljutita bi gospođa iz Novoga Vinodolskog – pretrpanih kolica hrane i sanitarnih sredstava po akcijskim i najnižim cijenama – radije da joj gosti pošalju novac za oglašeni smještaj i ne dođu u apartman? Ili, u najgorem slučaju, da od praskozorja do kasne večeri ostanu na plaži i samo na par sati dođu prespavati, a da se prethodno ne istuširaju jer, “kažu liječnici”, morska je sol na koži “jako ljekovita”, pa…? Naravno da rečena ljutita žena iz novovinodolskog Lidla nije opća, karakteristična slika turističkoga Doriana Graya u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, jer ima sjajnih domaćina kod kojih godinama odsjedaju isti gosti s obiteljima i kućnim ljubimcima, ali ima i iks nesavjesnih gulikoža kojima bi trebalo zabraniti baviti se tom djelatnošću. I opomenuti samozvane turističke “stručnjake” da se ugrizu za jezik prije no što bubnu onu o opravdanosti viših cijena tzv. turističkog proizvoda koje prati viša kvaliteta, jer je praksa potvrdila iks puta da znatno višu cijenu obično prati ista ili čak niža kvaliteta, pa se ta priča u konačnici svodi na pohlepu i prevaru gostiju. Osobito stranih.
Svetost tzv. brze i masne zarade u dva-tri mjeseca ljetnjeg zvizdana na moru je betonizirala jednu od najljepših i najrazvedenijih obala na ovom dijelu Mediterana, nezgrapnom apartmanizacijom vizualno kontaminirala gradske jezgre povijesnih gradova, učinila neprepoznatljivima mnoga, je li, pitoreskna ribarska mjesta, iskrčila šume, nautička stihija učinila nered na obali i u najljepšim prirodnim uvalama na otocima…, a svakogodišnji pak požari dodatno nagrđuju okoliš i nanose štetu turističkoj ponudi.
Mediji su pak ovih dana izvijestili i o protuturističkom postupku hrvatske policije na granici s BiH, koja je od obitelji što se vraćala kući s odmora u Makarskoj zatražila dokaz da su ljetovali u RH, prijeteći turistima iz BiH visokom novčanom kaznom budući da im iznajmljivač apartmana nije dao račun za “uslugu koju smo papreno platili” niti je njihov boravak bio prijavio u sustav eVisitor, što je zakonski bio dužan učiniti. Gosti iz BiH su neugodan objavili svoj slučaj na društvenim mrežama i time dodatno učinili negativnu reklamu tzv. maloj zemlji za veliku turističku sramotu. (Da samo turističku, je li.) Nakon dugotrajnoga povuci-potegni na granici, bosanskohercegovačkoj obitelji ipak nije naplaćena kazna, ali je itekako ostao neugodan dojam unatoč činjenici da policija ima pravo provjeriti gdje su, koliko dugo i zašto neki stranci boravili u RH, osobito u ovima aktualnim okolnostima kojekakvih terorističkih prijetnji i ilegalnog prometa opijatima, oružjem, ljudima…
“Jedan od mogućih razloga za zaobilaženje zakona kod registriranih iznajmljivača (turističkog smještaja, op. a.) je paušalni porez na dohodak koji iznajmljivači plaćaju od 20 do 200 eura po krevetu godišnje”, pisao je Jutarnji list. “Ako tijekom tekuće godine iznajmljivač pruži usluge smještaja u vrijednosti većoj od 40.000 eura, automatski ulazi u sustav PDV-a, pa se brojni služe trikovima kako bi ostali ‘paušalci’. Da bi ostali izvan sustava PDV-a i uštedjeli (grubo prevarili državu i paprenu zaradu pospremili u vlastiti džep, op. a.), neki iznajmljivači namještaju rezultate zbog čega ne prijavljuju sve goste koji borave u njihovom smještaju. Ako ni sve to ne urodi željenim rezultatima, postoji još jedna caka – prenošenje rješenja o iznajmljivanju na drugu osobu koja je najčešće član obitelji.”
Pitanje je za milijun eura: hoće li makarski iznajmljivač, koji je od četveročlane obitelji iz BiH zatajio poreznicima tri člana i nije im izdao račun za plaćeni boravak, kazneno odgovarati svojoj državi? Možda hoće, a možda i neće. Ovisno o sijaset “olakšavajućih” činjenica, pa i o tomu čije je stranačke iskaznice vlasnik i koga poznaje u makarskoj vlasti. Nerijetko su te činjenice presudnije od same težine prekršaja. Da je taj slučaj nekakva iznimka u razgranatom turističkom businessu, zbog kojega godišnje niče više od 20.000 novih apartmana, puna šaka brade, ali nije. Utaje turističkog prometa više su pravilo no iznimka, pa…
Austrijanci bježe iz Hrvatske
Budući da su hrvatski iznajmljivači jedni od najaktivnijih na Mediteranu, kako tvrdi Domu&Dizajnu direktorica agencije My Luxoria Ankica Ćaleta, vlasnici su luksuznih vila i kuća za odmor na moru suočeni s novim izazovima, jer se gosti sve više odlučuju za odmor u drugim zemljama, iako inflacija i kriza u EU nisu smanjili turistička kretanja, ali jesu utjecali na odluke o tomu gdje će Europljani ljetovati i trošiti novac. Hrvatskoj su najveća konkurencija Španjolska, Grčka i Italija. “Vlasnicima luksuznih smještajnih kapaciteta su izazov nove, vrlo bogate i lusuzno opremljene, dizajnerske vile i kuće za odmor pristigle na tržište, koje udovoljavaju gotovo svim potrebama gostiju”, tvrdi Ćaleta. “Potražnja je i dalje visoka, ali nije dovoljna da bi se popunile sve vile i kuće na Jadranu, pa će biti zadovoljni/uspješni samo oni koji dobro osluškuju tržište i spremni su na prilagodbu ponude i cijena.”
No zabrinjavajući su podaci o tomu da jedni od Hrvatskoj desetljećima, je li, najvjernijih turista – Austrijanci – dižu ruke od svojih tradicionalnih odredišta zbog previsokih cijena turističkih usluga, koje rastu iz godine u godinu bez logičnog razloga, te zbog poteškoća (velikih gužvi etc.) u prometu. “Odmor u Hrvatskoj?” – javljaju austrijski mediji o razmišljanju svojih građana po povratsku s hrvatskog dijela Jadrana. “Ne više, ni po koju cijenu!” Utjecajni Krone Zeitung piše kako su Austrijanci nekada masovno i rado odlazili na odmor u Hrvatsku, trošili vrlo mnogo, a onda se u velikom broju okrenuli Španjolskoj, poručujući Hrvatima: “Ljudi, pa preskupi ste za ono što tradicionalno nudite!” Takva i slična reagiranja sasvim će sigurno doći na naplatu, ponegdje su došla već i ove sezone.
Hrvatski mediji pak prenose da Krone Zeitung piše kako je “Italija, kao druga po popularnosti destinacija Austrijancima, dugo bila skuplja, osobito u odnosu na smještaj i hranu, ali nakon uvođenja eura u RH to više nije slučaj”. I ta vrsta pohlepe u turističkoj ponudi svojevrsna je omča oko vrata i debelim razlogom za to zašto se austrijski turisti odlučjuju i za odredišta u Grčkoj i čak Turskoj. “Turska”, objavljuje Krone Zeitung, “odnosi bodove svojim omjerom cijena i cjelokupnog dojma. I Turska i Tunis nude atraktivne obiteljske all inclusive aranžmane”.
Ne ohladi li se hrvatska turistička pohlepa (npr. četiri sladoleda u “Havana baru” na Obali Petra Krešimira IV. u Novomu Vinodolskom12 eura!?) i ne zaustavi divljanje cijena u zemlji koja ni ekonomski niti politički nije bila spremna 1. siječnja 2023. zamijeniti, je li, nacionalnu kunu “našom valutom eurom”, najunosniji dio inače ruzinavoga gospodarstva za par godina više neće imati što tražiti u mediteranskomu turističkom oktogonu. Ljudi nisu blesavi, a novac nikom ne pada s neba, pa… Svojedobno razglašen turistički slogan o tzv. maloj zemlji za veliki odmor ne smije se prokazati parafrazom o tzv. maloj zemlji za veliku sramotu, dugoročno toksičnom za životni standard ljudi. Manje-više, je li, za destinacijski ugled i bogatu tradiciju tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.
