foto: Dženat Dreković
U nedavnoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje (Zašto Nato neće riješiti probleme u BiH, 11.06.2021.) ruski ambasador u Bosni i Hercegovini iznio je niz “argumenata” zbog kojih država u kojoj predstavlja interese Ruske Federacije ne treba postati članica NATO-a.
Na stranu jedva prikriveni cinizam Ambasadorovog “dokaznog postupka”, ali nije loše da se u našoj javnosti eventualno pridruživanje zemlje zapadnoj vojno-političkoj alijansi obogati kvalitetnim raspravama, debatama, komentarima… iz različitih političkih, sigurnosnih i ideoloških pozicija. Radi se o pitanju strateške naravi koje nikako ne smije ostati samo u rukama domaćih političkih reprezenata, niti da se stekne dojam kako o ulasku BiH u NATO najveću brigu vodi zvanična Moskva, s neskrivenim ciljem da spriječi putovanje ove kilave države u savez koji Kremlj smatra neprijateljskim. A upravo se stiče takav dojam: izostanak bilo kakve suvisle javne, demokratske debate o jednom od najvažnijih strateških pitanja za Bosnu i Hercegovinu više upućuje na rusku zainteresiranost da se to ne desi nego na odlučnost Sarajeva da se to desi.
Potvrđuje to i tekst njegove ekselencije Igora Kalabuhova u koji je uložen ozbiljan trud da ga konzumenti prime kao razložan argument zašto ima smisla ne ići u NATO i ne bih se iznenadio da čitaoci koji samo primaju informacije ili tek ovlaš čitaju bez dubljeg uvida u meritum (a takvih nije malo), pomisle kako ova ruska protunatovska argumentacija ima smisla. Elem, za sve što ne valja u Evropi i postjugoslovenskom prostoru kriv je NATO, čak i ako nema nikakve veze sa problemima za koje je, po ruskom ambasadoru, kriv. Takav nivo posvećenosti zaustavljanju širenja NATO-a i na tri preostale balkanske zemlje (Kosovo, Srbija, Bosna i Hercegovina) koje su institucionalno još uvijek izvan NATO-a brine, jer implicira nakanu Moskve da, prije svega Bosna i Hercegovina, bude ona geopolitička zona u kojoj će se zaustavljati daljnje širenje Saveza.
Biti za stolom
Zašto je to Rusiji toliko važno, ostaje otvoreno pitanje, budući da je, sa stanovišta ruskih geostrateških interesa, bilo puno važnije da su ovakav antinatovski angažman iskazali kada su države najbližeg ruskog inozemstva (npr. baltičke zemlje) ulazile u zapadni vojno-politički savez. Takav angažman je tada, krajem dvadesetog i početkom ovog stoljeća, izostao, pa čak i ako to pripišemo ruskim postsovjetskim slabostima, ovoliki interes da mala, potkapacitirana Bosna i Hercegovina (kao potencijalno naredna država sa članstvom u Savezu) ne postane članica NATO alijanse, objektivno je iznad ruskih geostrateških potreba. To vodi ka zaključku da je Bosna i Hercegovina, sa neupravljivom unutrašnjom strukturom, izabrana kao zona geopolitičke trgovine kako bi Rusija sada, kada to već nije mogla prije dvije-tri decenije, ostvarila velike strateške benefite u svom susjedstvu, kroz popuštanje Zapada Kremlju (Ukrajina, Krim, Gruzija…), što bi Moskva platila odustajanjem od sprječavanja vesternizacije Bosne, budući da je javno saopćeni cilj transatlantske alijanse da cijeli Balkan postane dio zapadnog političkog, sigurnosnog, ekonomskog i kulturno-civilizacijskog kruga. U takvom razvoju događaja Srbija bi mogla izvisiti i njena proruska agenda biti dovedena u pitanje. Sebično gledajući, ovo ne bi bio loš scenario za Bosnu, jer ako u narednih nekoliko godina Bosna i Hercegovina ne postane dio demokratskog svijeta procedura i kakve-takve zakonitosti, trajno ćemo ostati u prikrivenom vlasništvu orijentalno-sibirskih despotija, obilježenih autoritarizmom, negacijom ljudskih prava, opresijom nacionalnih manjina i drugih ugroženih skupina, zabranom slobodnog udruživanja aktera građanskog društva, zatvaranjem slobodnomislećih ljudi…
Istovremeno, konačna integracija u Zapad, još uvijek nije garancija da će taj ispravni strateški potez donijeti značajne benefite, jer Zapad danas nije ona velika oaza liberalne demokracije zbog koje je i postao metafora slobode za ponižene građane neliberalnog svijeta, već se opasno nagnuo ka iliberalnoj demokraciji u kojoj neke druge vrijednosti (nacionalizam, suverenizam, antikosmopolitizam, šovinizam, antisemitizam, islamofobija i rasizam) dobijaju na značaju i u političkom smislu jačaju. Kakav bi NATO bio savez ako bi se na čelu zemalja članica istovremeno nalazili, primjera radi, Orban, Kaczynski, Janša, Salvini, Wilders, Marine Le Pen, Zeman, Trump…? Da li bi to bila alijansa slobode koja brani liberalnu demokraciju ili alijansa nacionalizma, antiliberalizma, izgona drugog iz zapadnog svijeta? Ništa nije nemoguće, život nas je naučio da uvijek može biti gore nego što očekujemo, ali uzdam se u snagu zapadnih demokracija, njihovu otpornost na postfašističke izazove i sposobnost da artikuliraju srednji put koji reducira mogućnost trijumfa mraka. Negdje naprosto slutim, uz sve prigovore povampirenju zapadnih demokracija, da sunce već dugo izlazi na Zapadu i da je dobro biti za stolom za kojim se odlučuje i o Bosni. Bolje biti u sali, nego izvan sale.
Šta su to vrjednije Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Slovenija i Crna Gora, kao dijelovi prethodnog zajedničkog jugoslovenskog kosmosa, pa da budu za stolom, a Bosna da ne bude? Što se tiče Srbije, teško je to razumjeti, to igranje na više stolica, kao da je cijeli svijet leglo papana koje će Vučić preveslati, a zaboravljaju srpski “vizionari” da mogu varati cijeli svijet jedno vrijeme, ali baš sve vrijeme – pa to objektivno nije moguće, što će Beograd iskusiti ili kroz neočekivanu izdaju Moskve ili kroz zapadni ultimatum, jer što je previše, previše je. Možemo (Mi, Zapad) glumiti slabost neko vrijeme (kao sad), ali samo jaki mogu glumiti slabost i udariti neočekivano u pleksus, baš kada si povjerovao da si prevario i Moskvu i Peking i Washington i Berlin i Brussels. Ta snaga koja se odlaže ostaje kao nada za Zapadni Balkan i za Bosnu i Hercegovinu.
Novi plan protiv visokog predstavnika
Pored ubacivanja klipova u transatlantski put Bosne i Hercegovine, sa nedvosmislenim ciljem da se svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima Bosna ne upiše u registar NATO saveza kao nova članica, šta Rusija još čini kako bi spriječila zemlju sa “dva entiteta i tri konstitutivna naroda” da postane dio transatlantskog svijeta?
Indikativno je da se komplementarno tekstu ruskog ambasadora u Sarajevu, u medijima ukazala i izjava ruskog ambasadora u Srbiji, prevejanog Aleksandra Bocan-Harčenka, bivšeg ruskog veleposlanika u Bosni i Hercegovini. U toj izjavi kojom se obrušio na Kancelariju visokog predstavnika i samog Incka, otvoreno mu spočitavajući da laže, ovaj doajen ruske imperijalne diplomatije, u potpunosti se ogolio kao suvereni vladar bh. entiteta Republika Srpska jer je bez pardona i suvišnih eufemizama, baš kao da je prvi čovjek tog entiteta, izjavio da “kancelarija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini nema nikakvu ulogu i nikakav značaj za Republiku Srpsku”, dodajući, onako gubernatorski da je to i “zvaničan stav srpskog člana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika koji godinama traži zatvaranje te kancelarije”. Također je naglasio da Rusija ne priznaje novog visokog predstavnika i “ako Zapad ne odustane od novog predstavnika, uprkos tome što se Rusija protivi, onda će ova situacija dovesti do dodatne napetosti. Ali, ne mogu da kažem da će se desiti nešto vanredno – oni će smatrati (Zapad, op.a.) da je visoki predstavnik postavljen, Republika Srpska će smatrati da je on nelegitiman i da ne postoji i neće biti nikakve suradnje s njim”.
Ovako se gradi negacionistička, antibosanskohercegovačka politika. Čuj, neće se desiti ništa vanredno, a u samoj izjavi upisana je nova vanredna situacija – namjera Rusije da onemogući bilo kakvo djelovanje visokog predstavnika svodeći ga na praznu ljušturu, prazniju i od, barem časnog, Inckovog izražavanja zabrinutosti. Umjesto izražavanja zabrinutosti, suočit ćemo se sa pokušajem onemogućavanja djelovanja međunarodne uprave i to je ono što Rusija želi: uspostaviti novi kriterij negacije (Republika Srpska odnosit će se, po naputku Rusije, prema OHR-u kao praznoj praznini, pa će onda međunarodni gremi moliti Rusiju da to ne bude tako, pa će doći do negativnog konsenzusa koji će afirmirati poziciju Rusije i Republike Srpske, pa će OHR biti zadovoljan što može djelovati, iako će to biti nedjelovanje, dakle baš ono što Rusija želi i nova faza međunarodne uprave mogla bi rastočiti Bosnu na nesastavne dijelove. Cilj je da se nastavi misija međunarodne zajednice u BiH na način koji je ništavan, bezvrijedan, koji ne pomaže izgradnju države, a samim tim ni instrumentarija koji bi bio kadar, bez institucionalnih i vaninstitucionalnih klipova, uvesti državu u transatlantski savez. Tako dolazimo do simbioze dva djelovanja dva ruska ambasadora u dvije zemlje preko kojih Moskva nastoji zaustaviti ulazak NATO-a i u zapadnobalkanski rukavac.
Crnogorski scenario za Bosnu?
I Srbija i Bosna i Hercegovina opterećene su ovim strateškim ruskim zahtjevom: Srbija kao još uvijek prijateljska zemlja ruskog pogleda na svijet, a Bosna i Hercegovina kao prostor uklinjavanja ruske moći u područje naročitog institucionalnog angažmana zapadne međunarodne zajednice. Pobijedi li Rusija Zapad na njihovom terenu (u zemlji koja je premrežena zapadnim institucijama na naročit način i u naročitom kapacitetu) bit će to znak da je otpočeo “sumrak Zapada”.
Šta će to biti ruska pobjeda? Pa ako novi visoki predstavnik ne bude donosio odluke. Ili, ako ih bude donosio samo za Federaciju. Ako bude radio baš ono što Rusija želi.
Ne bude li snažno djelovao na integracijskim kriterijima duha i slova Dejtonskog mirovnog ugovora, a to znači potpunu i djelatnu posvećenost izgradnji države u Bosni i Hercegovini, Bosna i Hercegovina neće moći ući ni u NATO ni u Evropsku Uniju. Baš ono što Rusija želi. Zar to nije dovoljan razlog da se samoproizvedena slabost međunarodne uprave u Bosni konačno transformira u snagu!
Destrukcija ulaska Bosne i Hercegovine u NATO zauzima visoko mjesto u balkanskom strateškom registru Rusije, što upućuje na mogućnost da se u kritičnoj fazi procesa priključivanja Bosne i Hercegovine NATO alijansi, upotrijebi scenario relativno sličan onom kojim je Kremlj nastojao zaustaviti ulazak Crne Gore u zapadnu sigurnosnu družinu, s tim što treba imati u vidu da je zbog rasutog institucionalnog dizajna Bosne i Hercegovine, to zaustavljanje dejtonske države na putu u NATO izvedivije nego u Monte Negru. U BiH ruski proxy agenti ne moraju nužno doći sa strane, oni su tu kao dio političkog sistema BiH i unutar sistema posreduju protiv Bosne i Hercegovine.
Upravo će njih Kremlj upotrijebiti kao svoju “crnu ruku”, ne bude li Zapad ojačao unutrašnje političke i sigurnosne dionice Bosne i Hercegovine. To je imperativ. Jer, kao što je spasio Bosnu i Hercegovinu, istovremeno ju je i unakazio. Zapade, znaš li svoj dug!?
Tekst je prvobitno objavljen 14.6.2021.
