Ostatak života posvetit ću domovini – svečano kaže Branko Roglić, vlasnik Orbico grupe i “jedan od najbogatijih Hrvata”, u Večernjem listu. “Nemoj, molim te!” panično kaže Domovina u prvome pasusu ovoga teksta.
Samo što ovaj potpisnik, jasna stvar, ne raspolaže dovoljnom količinom mašte da Domovinu spasi od ljubavi kojom je Branko Roglić namjerava obasuti. Prema najavi, zagrlit će je toliko snažno da bi joj mogao zgužvati pluća, skrckati rebra i destruirati ključne dijelove kralježnice. Jedina nada za Domovinu leži u činjenici da je “jedan od najbogatijih Hrvata” već čovjek u ozbiljnim godinama, pa “ostatak života” kroz koji bi trebala trpjeti izljeve njegovih emocija možda neće trajati fatalno dugo.
Poduzetnik je svoj zavjet isporučio prilikom najave projekta dovitljiva naziva SNOVI (Sučeljavanje, Naobrazba, Ovladavanje, Vrednovanje, Identitet), kroz koji će financirati četrdeset i osam hrvatskih historičara, a ovi će svojim istraživanjima i publiciranim radovima stvarati “sintezu o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća”. “Dosta je bilo laži”, entuzijastično poručuje mecena, treba iskorijeniti pogubno “binarno sagledavanje” nacionalne historije, njegova garda eksperata objavljivat će samo ono “sto posto provjereno”. “Prošlošću za budućnost!” glasi parola na mrežnoj stranici projekta.
Ukratko, SNOVI će nam donijeti hrvatsku povijesnu realnost; SNOVI će osigurati stvarnu sliku novije nacionalne prošlosti, lišavajući nas halucinacija, buncanja i noćnih mora koje su isključivo lijevoga porijekla, tvrdi dobročinitelj. Stoga je okupio garnituru renomiranih desničara i konzervativaca, u rasponu od Ante Nazora do Vladimira Geigera, od Davora Marijana do Marija Jareba, kao jamstvo da će se odvažno kročiti ideološkom stazom što je utrta još početkom devedesetih, onim slavnim rušenjem više od tri tisuće partizanskih spomenika i usplamtjelom antikomunističkom strašću koja do danas karakterizira njihovu stručnost. “Nećemo dopustiti da nam prošlost kroje ostaci prošlosti!” – ne glasi parola na mrežnoj stranici projekta SNOVI, ali se podrazumijeva.
Učini li vam se da je stvar u konceptualnom smislu prilično debilna, bit ćete u pravu. Tim više što mobilizirana ekspertna trupa ionako već uvelike proizvodi službenu verziju povijesti, zauzimajući pritom najvažnije pozicije na fakultetima, u institutima i na stranicama školskih udžbenika. Jurica Pavičić u Jutarnjem listu ispravno zaključuje da “ljudi koje će Roglić dodatno financirati već jesu hrvatska historiografija”, da “svi ti ljudi već primaju plaću za posao koji im Roglić plaća” i da će, shodno tome, preko njegova ingenioznog projekta “službena akademska zajednica, država i krupni poduzetnik udružiti snage ne bi li dvostruko blindirali novu Istinu”.
Zato je korisnije usmjeriti pažnju na motivaciju dobrotvora. “Nadam se da ćemo ovim znanstvenim pristupom pridonijeti čišćenju od komunističkih i svih laži koje opterećuju odnose među ljudima”, kaže Branko Roglić za Slobodnu Dalmaciju, a da se ne bi pomislilo kako su “sve laži” jednako pogubne kao i one “komunističke”, odmah se nadopunjuje: “Komunizam je iza sebe ostavio strašne laži, imao je strašnu propagandu koju je stvarao kao da će vječno ostati na vlasti. Komunizam i komunističke laži umnogome su zamrsile odnose među narodima.”
I sada će SNOVI, dakako, te odnose razmrsiti, rasteretit će ljude i narode, jer je omiljeni hrvatski bogataš odlučio svoj životni preostatak i nešto sredstava s bankovnog računa “posvetiti domovini”. Lijepo. Trideset i pet godina nakon kraha komunističkog režima, društveno odgovorni poduzetnik spašava Hrvatsku od komunističke pošasti. Čovjek se, logično, pita: ako je komunizam crknuo prije tri i pol decenije, nije li možda Branko Roglić taj koji ga – upuštajući se u sveti rat protiv utvare – “vječno ostavlja na vlasti”? I ako jest, zašto to radi? Zbog čega “jedan od najbogatijih Hrvata” svoj predsmrtni život posvećuje borbi protiv posmrtnog djelovanja komunizma?
Zbog domovine, glasi službeni odgovor. Njegovi istupi upućuju tek na to da je dekomunizacija Hrvatske na historiografskom planu zadaća od povijesne važnosti. Takvi su to SNOVI: dominira predodžba domovine kao cvjetnog polja, šarene livade pod čijom se humusnom površinom nalazi bezbroj nagaznih mina što ih je iza sebe ostavio bivši zločinački režim, pa su Roglić i njegova hrabra povjesničarska brigada odlučili prionuti čišćenju terena. Svako toliko netko će pogrešno zakoračiti i odletjeti u pizdu materinu zbog detonacije komunističkog zla, ali što se može, valja neustrašivo gurati naprijed, do konačne pobjede.
Prva garnitura barjaktara postkomunističkog antikomunizma tako je, za određenu svotu živog novca, proširila članstvo, mada se i dosad te časne čeljadi namnožilo preko svake mjere, od Ivana Aralice u ranijoj do Mirjane Kasapović u poznijoj fazi hrvatske državotvorne tralalajke. Ne uspjevši se probiti snagom intelekta ili akademskim statusom, Roglić je naposljetku platio ulaznicu, iako je već duže vrijeme odan križarskoj borbi, upražnjavajući logički neizdrživi, ali unutar kluba obvezujući misaoni manevar – da davno propali poredak osuđuje za sve trenutačne nevolje i društvene devijacije.
Prije neku godinu, na primjer, u televizijskoj emisiji Aleksandra Stankovića fenomen raširene korupcije objasnio je ovako: “Od malih nogu treba učiti djecu poštenju. Kod nas to nije bio slučaj, jer smo imali socijalizam. On je potpuno izopačio razmišljanja ljudi.” Istom prilikom dodao je da su glavni akteri pljačkaške privatizacije “bili ljudi sa socijalističkim mindsetom“.
Premda ga žustro olajava kada pokušava objasniti kako će funkcionirati SNOVI, donator desničarske historiografije prakticira “binarno sagledavanje” tekuće zbilje: postoji organska veza između socijalizma i nemorala, za razliku od kapitalizma, s kojim stvari stoje obrnuto; nepoštenje je dakle socijalistički proizvod, dok su kapitalizam i slobodno tržište valjda generatori čestitosti; svaka kapitalistička svinjarija utoliko ima jasno socijalističko izvorište… To što je socijalizam pretvoren u razvaline prije punih trideset i pet godina, Roglića ne opterećuje, jer on njeguje arheološki pristup analizi sadašnjosti.
A onda je na red došla prošlost, pod geslom “prošlošću za budućnost”, odnosno za Domovinu, kojoj će “jedan od najbogatijih Hrvata” pokloniti svoju starost i očistiti je od “komunističkih laži”. Domovinu nitko ne pita za mišljenje dok stenje u zagrljaju ambicioznog zaštitnika. Pa evo, dajmo joj ovdje priliku:
“Poštovani gospodine Rogliću,
najljepše vas molim da ostatak svoga života – za koji želim da potraje što duže – posvetite nečemu drugom, a ne meni. Preporučujem vezenje ili filateliju.
Još bih vam i oprostila prepotentnu gestu kojom mi udjeljujete svoje cijenjeno skrbništvo, smatrajući da bih ja trebala biti nekakav antikomunistički brlog dizajniran po vašoj mjeri. Čim hrvatski kapitalist i trgovački špekulant vašega profila objavi da radi u interesu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine, uhvati me gorki smijeh. Kakva lakrdija!
Svaki vaš potplaćeni radnik, svaka izraubovana čistačica u vašim uredima, svaki vozač dizalice u vašem skladištu, važniji mi je od stotinu gnjavatora poput vas, gospodine Rogliću, jer takvi za mene čine neusporedivo više od onih koji ih sistematski cijede, a pritom smatraju kako im broj nula na bankovnome kontu daje pravo da se proglašavaju prorocima i uzimaju me u lažnu zaštitu.
Sve bih to ipak zanemarila, kažem, ali jednu vam stvar ne mogu oprostiti: nakupili ste toliko godina u kostima, a još niste naučili da postoji razlika između patriotskog i idiotskog.
Zauvijek vaša,
Domovina”
