U ratnom i poslijeratnom periodu 90ih otvoreno je pitanje državnosti Bosne i Hercegovine i razni nacionalizmi okupili su se oko parčanja ovog teritorija sa idejom pripajanja dijelova BiH okolnim matičnim republikama. Isto tako stvarali su se narativi kako BiH izvorno pripada jednom, drugom ili trećem nacionalizmu. Nacionalno pitanje počelo se shvatati apstraktno, van konkretnih društveno-političkih odnosa i istorije. Iako se danas obilježava ZAVNOBiH kao ključni temelj državnosti BiH, često se zaboravlja njegova politička, ideološka i socijalna pozadina. Šta je ZAVNOBiH? Koja je njegova ideja?
U uvodu knjige ”ZAVNOBiH i izgradnja bosansko-hercegovačke državnosti” (1970) autora Nikole Babića i Dušana Otaševića stoji da je u narodno-oslobodilačkom ratu i revoluciji ostvareno i nacionalno oslobođenje jer je stvorena socijalistička zajednica ravnopravnih naroda Jugoslavije. Zajedno sa razbijanjem fašizma razbijen je i sistem tržišne anarhije, a time i dotadašnji politički birokratizam. Ovi slojevi političko-ekonomske elite kroz Drugi svjetski rat, rukovodeći najcrnjim hordama nacionalističkog i fašističkog terora, više nisu mogli da dijele narod putem svoje nazadne ideologije. Ideja osnivajna Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine došla je sa ciljem da se riješi političko pitanje heterogene nacionalne i vjerske strukture geografskog područja BiH. Ovo političko pitanje do sada su u svojim rukama držale nacionalne stranke, a najveće pretenzije za svojatanjem BiH teritorija imale su nacionalističke srpske i hrvatske političko-ekonomske elite. Partizanski pokret i KPJ htjeli su, a i uspjeli, da razbiju uskonacionalne i eksploatatorske interese nacionalista, zbijajući redove radnog naroda različitih etničkih pripadnosti pod jedan interes – radničko upravljanje u cilju ostvarenja opštih društvenih interesa za život svih.
Ideja hrvatskih nacionalista bila je da putem ustaškog terora i NDH očisti sve prostore BiH od Srba, Jevreja, Roma, komunista itd. Tako ustaški ministar Artuković poziva i Bošnjake (tada Muslimane) da za sva ta njihova (Srpska, Jevrejska, komunistička itd.) ”nedjela Hrvatski narod ih mora kazniti i to će učiniti krvavom rukom, jer oni budući su na tuđoj zemlji treba da služe zemljogospodara, bilo milom ili silom.” Sa druge strane, kao reakcija na ovaj nacionalizam, rađa se srpski nacionalizam i on se već počeo sprovoditi u jesen 1941. godine vođen Dragoljubom ”Dražom” Mihailovićem. U pismu od 20. decembra 1941. godine Mihailović pod tačkom 2 ističe da treba stvoriti ”veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata i Bačke”, te da, pod tačkom 5, treba stvoriti ”neposredne zajedničke granice između Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa”.
Komunisti su bili svjesni da je ovo bio govor sukobljenih političko-ekonomskih elita domaćih nacionalista koji su pod svaku cijenu htjeli da sačuvaju svoje privilegije, imovinu i vlast od potencijalne konkurencije, kao i od radnih masa, bacajući vlastiti narod u krvave i besmislene sukobe. Otuda ideja za socijalističkom revolucijom kroz odbrambeni rat. A pošto su nacionalisti vijekovima krvili naše naroda, otvorilo se pitanje kako ujediniti bosansko-hercegovačke proletere i zauvijek sahraniti nacionalistički teror tuđih interesa na prostoru BiH.
U rezoluciji Pete pokrajinske konferencije KPJ za Bosnu i Hercegovinu održane krajem jula 1940. godine stoji da je ”narodna autonomija Bosne i Hercegovine jedino pravilno rješenje koje je zajednički interes muslimanskih, srpskih i hrvatskih masa. Narodnu autonomiju Bosne i Hercegovine srpske i hrvatske mase mogu izvojevati samo u zajedničkoj borbi na čelu sa radničkom klasom.” Pozitivan ideološki, politički i socijalni rad komunista u partizanskom pokretu rezultirao je time da se u prvim mjesecima oružanog ustanka u samopštenju Vrhovnog štaba NOPOJ o Savjetovanju u Stolcima 1941. godine nađe informacija da je propao pokušaj nacionalista i okupatora da raspiruju nacionalnu mržnju, te da ”Srpsko stanovništvo sve više uviđa da mu nije neprijatelj muslimansko i hrvatsko stanovništvo, već ustaške Pavelićeve bande. (…) Sve više muslimana i Hrvata svakodnevno dolazi u oslobodilačke partizanske odrede.”
Nakon Prvog zasjedanja AVNOJ-a započela su osnivanja nacionalnih antifašističih vijeća narodnog oslobođenja i ona su predstavljala najviša politička tijela NOP-a. Partizanski pokret u BiH imao je 23 brigade, a ujedinjeni srpski, hrvatski i bošnjački narod aktivno se borio protiv nacionalističkih hordi četnika, ustaša i hrandžar divizije. Tako je u ljeto 1943. godine PK KPJ za BiH pokrenuo inicijativu za osnivanje političkog predstavničkog tijela NOP-a u BiH. U pismu Oblasnom komitetu KPJ od 14. septembra iste godine stoji: ”U okviru opštih demokratskih zahtjeva dolazi zahtjev autonomije Bosne i Hercegovine. Parolu slobodne i izmirene Bosne i Hercegovine treba odmah popularisati, naročito među srpskim masama. Ideja autonomije bliska je muslimanskim masama, iako naše shvatanje autonomije nema ništa zajedničkog s parolom autonomije Bosanskog begovata.” Komunisti su se ogradili od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalizma, kao i srpskog i hrvatskog, time što su BiH vidjeli kao zajedničku socijalističku i radničku republiku pod radničkom upravom i jednim društvenim interesom. Tamo gdje nema privilegija birokratije i političko-ekonomske elite kapitalizma nije moguće imati plodan prostor za razvoj nacionalizma. Ova Bosna je radnička. Tako je započelo pripremanje ZAVNOBiHa.
Prvo zasjedanje održano je u Mrkonjić-Gradu i prisustvovalo je 247 delegata. Na Osnivačkoj skupštini izabrana su 173 vijećnika, kao i Prezidijum od 31 člana u čije Predsjedništvo su izabrani dr Vojislav Kecmanović, Avdo Humo, Aleksandar Preka, Đuro Pucar Stari i Hasan Brkić. U dokumentu zasjedanja, tj. Rezoluciji ZAVNOBiH-a, zakljkučeno je da ”Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije”. Dalje u rezoluciji stoji da ”Prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine javlja se oslobodilački pokret koji se oslanja na najnaprednije snage svijeta. Narodno-oslobodilački pokret, organizovan i rukovođen od Komunističke partije Jugoslavije ,ujedinio je u sebi najbolje sinove Bosne i Hercegovine, bez obzira na narodnost, vjeru i političko ubjeđenje. Na svojoj zastavi on je ispisao bratstvo naših naroda. On to bratstvo ne samo propovijeda; ono se ostvaruje u plamenu oružane borbe Srba, muslimana i Hrvata protiv okupatora i njegovih pomagača. To oružano bratstvo je najčvršće jamstvo da Bosna i Hercegovina neće nikda više biti tuđa sluškinja, a njena djeca tuđi najamnici. Ona će biti svoja, tj. i srpska, i muslimanska, i hrvatska. Ona će biti u velikoj demokratskoj federativnoj zajednici naroda Jugoslavije ravnopravan član sa ostalim zemljama Jugoslavije. Niko više neće pljačkati njena bogastva; ona će pripasti narodu da on pomoću njih podiže svoje blagostanje i kulturu.”
U decembru 1943. godine izdat je poseban proglas Muslimanima BiH koji se još nisu priključili partizanima u kom stoji: ”Pravi Musliman je onaj koji danas s puškom u ruci sa svojom srpskom i hrvatskom braćom brani jednako muslimanske, srpske i hrvatske domove od zajedničkog neprijatelja.”
Drugo zasjedanje AVNOJ-a koje se održalo 29. novembra 1943. godine utvrdilo je pravne temelje socijalističke Jugoslavije, a odmah nakon njega uslijedilo je drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Ono se održalo u Sanskom Mostu 1944. godine. Hasan Brkić je izjavio da na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a treba da se konstituiše zakonodavna vlast Bosne i Hercegovine, a time da ZAVNOBiH postane prvi parlament BiH. U referatu o privrednim zadacima BiH Dušan Ivezić je objasnio da je zadatak narodne vlasti da što prije i što čvršće poveže svu teritoriju BiH, te da na njoj djeluje planski i jedinstveno u obnavljanju privrede. Tako su se prvi put pojavila državotvorna dokumenta jedne zemlje na temeljima revolucionarnih ideja.
”Sva vlast u federalnoj Bosni i Hercegovini pripada narodu koji predstavljaju narodno-oslobodilački odbori, narodno-oslobodilačke skupštine i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.”
Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a donijelo je Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine koja je bila jedan od najznačajnijih dokumenata koji je prethodio prvom bosanskohercegovačkom Ustavu. Temeljni stav Deklaracije bio je: ”Narodi Bosne i Hercegovine, u borbenom bratstvu sa ostalim narodima Jugoslavije, izvojevali su u slavnoj i krvavoj borbi protiv fašističkih okupatora i njegovih pomagača narodnu demokratsku vlast.”
Nakon ovih borbi, političkih i socijalnih, uslijedio je period socijalističkog razvoja Bosne i Hercegovine kroz koji smo mogli vidjeti civilizacijski skok u napretku naših naroda. Samoupravna privreda i radničko upravljanje opismenili su naše narode, razvili privredu, a kroz nju radničke stanove, škole, institute i univerzitete. Tako će ostati sve do kraja 80ih godina, a početkom rata zapravo se dešava kontrarevolucionarni obrt. Nacionalističke elite razbijaju samoupravljanje i radničku vlast, rehabilituju ideje kapitalizma i nacionalizma i ponovo pokušavaju da dijele Bosnu. Ova podjela Bosne došla je kroz zločine nacionalističkog terora, etnička čišćenja i genocid. Političko-ekonomske elite predstavili su svoje pojedinačne interese kao opšte, a narod jasno gurnuli u duboku političku, ekonomsku i duhovnu bijedu. One probleme koje su komunisti naglašavali prije i tokom Drugog svjetskog rata od strane domaćih nacionalista ostvarili su se 90ih godina.
Iako je BiH cjelovita zemlja ona se sastoji od dva entiteta, jednog distrikta i deset kantona. Ona je po formi cjelovita, ali je po sadržaju razbijena na nacionalističke parčiće, a svaka političko-ekonomska elita teži vlastitim interesima putem zajedničke pljačke svih naroda u BiH. ZAVOBiH je, počev od vlastitih temelja koji su revolucionarni, ostvario osnovnu parolu socijalizma ”Proleteri svih zemalja ujedinite se!” i on nam služi kao podsjetnik da naši narodi mogu živjeti i raditi zajedno, te da su kroz ovaj zajednički rad i egzistenciju doživjeli najveći civilizacijski standard u vlastitoj istoriji. Isto tako ova istorija nas uči da je trenutna sadašnjost van interesa naših naroda, da je utemeljena u pljački, kao i da služi uskom krugu privilegovanih. Istorija ZAVNOBiH-a i crna sadašnjost nacionalistički pocijepane BiH uče nas da je potrebno boriti se za budućnost koja će opet da ujedini naše narode, da od Bosne napravi jedinstvenu multietničku razvijenu radničku republiku koja će oko sebe zbijati redove i drugih naroda. Bosna može, mora i hoće postati primjer prostora gdje će nacionalizam još jedanput polomiti zube, kao i mjesto gdje će se pokazati i dokazati da su jednonacionalne države stvar prošlosti.
