– Što se događa kada u nezgodnom trenutku pukne prezervativ?
– Događa se curenje informacija!
Cinični ljubitelj vladajućeg poretka na taj bi način, ne bez naslade, mogao prikazati osnovu za hapšenje i montažu sudskoga procesa protiv Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa. U optužbama dviju Šveđanki kondom se pokazuje ključnim argumentom – u jednome slučaju Assangeu je tokom snošaja prezervativ navodno pukao, pa se saučesnica u spolnome činu smatra „silovanom“, dok je u drugoj prilici svojeglavi Australac kondom navodno odbio navući, premda je njegova privremena partnerica to navodno izričito tražila, i to u više navrata, te se također osjeća „silovanom“.
Cinični protivnik vladajućeg poretka, s druge strane, iz tih bi iskaza predočio stvarni karakter optužbi koje se stavljaju na teret zloglasnome cyber-teroristu: one su, kao što se vidi, goli kurac.
Frapantni manjak „sadržaja“ u Assangeovu seksualnom deliktu, međutim, nije razlog da ga se ne drži zatočenim. Oko tog fakta bez sumnje bi se složili i cinični ljubitelj i cinični protivnik vladajućeg poretka, samo što bi prvi bio nešto tiši. Britanski sud je, do donošenja odluke o izručenju švedskom pravosuđu (a kasnije vjerojatno i onom američkom), odbio okrivljenome omogućiti da se uz plaćenu kauciju brani sa slobode, iako je svima jasno da nespretni rukovatelj kondomom nije nikakav silovatelj, a uz to nije ni bježao od „ruke pravde“, nego se dobrovoljno prijavio odmah po primljenome sudskom pozivu.
Tako biva očigledno da je osnovni cilj Assangea lišiti slobode, a tek onda osmisliti i pribaviti razloge koji će taj postupak legitimirati. Isporuka kazne – koordiniranim djelovanjem pravnih država utemeljenih na zapadnom poimanju demokracije – prethodi utvrđivanju grijeha zbog kojeg se kazna može izreći. Assange nije nevin dok mu se ne dokaže krivnja, kao što bi to trebao biti prema kanonima iz svetih spisa liberalnog dijela svijeta, već je kriv dok ne dokaže svoju nevinost. No, budući da njegova zbiljska krivnja ni na koji način nije povezana s onim za što ga se u postupku formalno tereti, on svoju nevinost ne može ni dokazati u sklopu tekuće pravne procedure.
Svi, naime, znaju da je potpuno svejedno zbog kakve će optužnice Assange biti uhapšen, jer je namjera oduzeti mu slobodu kako bi prestao ugrožavati vladajući demokratski poredak. Suočen sa svojim neprijateljima, vladajući demokratski poredak pokazuje se ponajprije kao vladajući, a tek zatim – panično, i najčešće bezuspješno – traga za elementima kojima će opravdati pridjev „demokratski“.
Ova državno-pravna tehnologija – pomoću koje će se nelojalni pojedinci strpati u zatvor, a nakon toga iznaći zakonska uporišta za njihovo utamničenje, i to na osnovu izmišljenih ili podmetnutih optužbi – usavršila se u vrijeme staljinističkih čistki, kada se na suprotnoj strani globusa i uvriježio termin „montirani politički procesi“. Bitna je razlika u tome što sustav koji danas poduzima takve mjere zaštite naziva sebe „demokratskim“ i, na razini proklamacija, njeguje strogu razdvojenost između političke i sudske vlasti.
Tako je dobivena rastezljiva navlaka od čistog cinizma: vladajući demokratski poredak može obraniti svoje demokratske vrijednosti samo ako odustane od demokratskih principa. Demokracija može opstati jedino ako usvoji totalitarna svojstva. Slobodan protok informacija zajamčen je dok god nas netko ne izloži slobodnome protoku informacija.
Jedno od ozbiljnijih postignuća WikiLeaksa jest to što je inače nevidljivo nasilje „demokratski“ ustrojenih režima učinio vidljivim i što je već prvom posljedicom skandala, ne računajući dekoraciju, izbrisana smislena razlika između tradicionalnih tiranija i suvremenih sustava za uzgoj slobode: hapšenjem Juliana Assangea potvrđeno je ono što su vlasti, uz pomoć vodećih medija, pripisivale njegovoj „paranoji“. Prikladan simbolički ukras takvim nagnućima upravo je prezervativ, pomagalo pod kojim se kriju najslavnije liberalne tekovine.
Paradoksalno je da se „sadržaj“ optužnice protiv Assangea na stanoviti način podudara sa „sadržajem“ otkrića distribuiranih preko WikiLeaksa. Velika većina supertajnih dokumenata što su ih američki špijuni-diplomati sastavljali i slali Centralnome komitetu u Washingtonu, a sada su postali javno dobro, djeluju kao da su prepisani iz bulevarske štampe – seksualne navade Silvija Berlusconija, psihološki profil Angele Merkel, medicinska sestra s halterima i visokim štiklama koja opslužuje Muammara al-Gaddafija… sve su to „novosti“ tek utoliko što im američki diplomatski špiclovi pridaju presudnu važnost. Čak i dokazi o evidentnim političkim gadostima – poput prisluškivanja činovnika UN-a ili prisiljavanja Slovenije da primi zatvorenike iz Guantanama – imaju aromu puke potvrde onoga što je otprije poznato.
Međutim, sav je učinak u činu. Operacija WikiLeaks razornija je zbog svoje metode, nego zbog diskreditirajuće faktografije koja je njome izašla na vidjelo. Naime:
– Što se događa kada čuvaru tajni poručiš da tajna više nije moguća?
– Događa se curenje moći!
Nije, prema tome, mudro nasjedati na floskulu da je informacija moć, naprotiv – prava moć temelji se na uskrati informacije, pogotovo one koja realno ne predstavlja novost, na mogućnosti da se informacija – koliko god ona bila trivijalna – učini tajnom, jer tajna postoji samo zbog toga da bi nam njen sadržaj bio zabranjen.
Čuvar tajne još je efektnije razgolićen kada se pokaže da je njegova tajna banalna jučerašnja vijest, da je ona općepoznata, da je to prazna tajna – kako ju je definirao Simmel – budući da je upravo na vlasništvu nad tajnom on osovio svoju silu i prateće naoružanje.
Subverzija je u tom smislu također neopterećena sadržajem i postaje pitanje čiste forme. Sada čuvar tajni postaje čuvar nečega što ne može čuvati, i još slađe od toga – nečega što s razumskog stajališta uopće ne treba biti čuvano. Konfiguracija moći propisno će se zatresti tek nakon otkrivanja besmisla na kojem je bazirana.
Julian Assange zbog toga čami u zatvoru, uz sramotnu šutnju ili odobravanje većega dijela kolaborantski raspoloženog novinarskog ceha. Vlasnik WikiLeaksa prouzročio je curenje informacija u nedopuštenom snošaju. Međutim, nije uistinu važno kakve su tajne informacije procurile prema vani, nego kakav se pogled kroz rupu u zaštitnoj navlaci pruža prema unutra.
Unutra su, razumije se, sakralni ustavni paragrafi, sudbinske vrijednosti i uzvišeni ideali zbog kojih se savez zemalja demokratskog kapitalizma za tili čas pretvara u globalni totalitarni stroj. Kondom je bio ukrašen s nekoliko renomiranih brendova – „liberalizam“, „demokracija“, „sloboda“, „ljudska prava“ – a ispod toga: goli kurac.
