foto: Pixsell
Nekidan je u hrvatskom političkom ali i širemu javnom prostoru, je li, odjeknula poput bombe s osiromašenim nuklearnim punjenjem vijest da je CRO premijer Andrej Plenković nazvao telefonom predsjednika Zorana Milanovića radi dogovora o zajedničkomu, službenom stajalištu RH na hitnom summitu čelnika 27 zemalja članica EU-a u Bruxellesu o projektu ubrznog naoružavanja Europe „zbog ugroze/opasnosti s Istoka“ te nastavku vojne pomoći Ukrajini nakon što je nova administracija SAD-a okrenula leđa i Kijevu i Bruxellesu. Znači li Plenkovićev poziv, kojim se smjesta pohvalio medijima kao „mojom inicijativom“, da je bio prihvatio Milanovićevu pruženu ruku za suradnjom, što je ovaj javno ponudio već u svomu inaugurativnom slovu na predsjedničkoj prisezi, koju je pak Plenković bojkotirao zajedno sa svim HDZ-ovim dužnosnicima?
Ako da, i ako će se ta praksa nastaviti u korist dobrobiti zemlje, svaka čast: pamet je svladala oba ovnovska ega. Nakon što je novi/stari stanar Ovalnog ureda Bijele kuće okrenuo ćurak te za 180 stupnjeva promijenio Bidenovu politiku tzv. prave strane povijesti u odnosu na Ukrajinu, Uniju i svih 32 zemlje članice NATO-a, Stara dama se našla u nebranom grožđu, i RH s njom, pa više nema nijednog razloga da dvojica državnih lidera soliraju na način da sabotiraju jedan drugoga. „Ako ne želite povećati izdvajanja za obranu na najmanje pet posto svog BDP-a, SAD vas neće braniti, još ću i nagovoriti Ruse da vas napadnu“, arogantna je Trumpova poruka, a Stari se kontinent preko noći obreo u s(r)tanju kakvom se nisu baš nadali ni najveći pesimisti.
A Hrvatska je mlada zapadnobalkanska tzv. demokratska država, mala, siromašna, samonedostatna u svakom smislu, polit-ideološki posvađana i podijeljena, izjedena korupcijom i dnevnim kriminalnim aferama od kojih zastaje dah, pa je pitanje nad pitanjima treba li i čiju zauzimati stranu. O tomu ne mogu odlučivati samostalno ni Banski dvori niti Pantovčak, jer nije prvi put u povijesti kako pogrešna svrstavanja znače veliku tragediju. Svijet se upravo našao na prekretnici, gdje će vrijediti ona da se – bogati i moćni najprije za sebe pobrinu. U više no izazovnim vremenima, koja će jamačno biti još nezamislivo izazovnija, krajnje je vrijeme da predsjednik i premijer takorekuć dnevno komuniciraju i – najmanje telefonom.
Epiteti nesnošljivosti
Istina, štono reče predsjednik Milanović medijima za obilježavanja 25. obljetnice ustrojavanja Počasno-zaštitne bojne, „premijer Andrej Plenković i ja se ne moramo voljeti, ali moramo razgovarati i surađivati“. Na to su otkriće tople vode godinama upozoravali ama baš svi njihovi sugrađani s makar dva zrna soli u glavi, listom i sva politička oporba, a neizravno i međunarodni čimbenici. Međutim, ovnovska ega iz Banskih dvora i s Pantovčaka nisu se dali ne samo privesti makar tzv. tvrdoj kohabitaciji nego ni pridržavanju temeljnih normi boljega kućnog odgoja. Epiteti kojima su častili jedan drugoga i mržnja što im je neskriveno bila sijevala iz očiju nanosili su nevjerojatnu štetu Hrvatskoj i kod kuće i vani.
U prošlih su pet godina ostavljene trnju i korovu ustavne obligacije o obaveznom predsjedničko-premijerskom sukreiranju vanjske politike RH, usklađeno djelovanje radi stabilnosti vlasti, obrane neovisnosti/integriteta države, suradnja u nizu ključnih pitanja djelovanja tajnih služba i razvoja Oružanih snaga (kojima je predsjednik RH vrhovni zapovjednik), ali i predsjednikovo zastupanje i predstavljanje RH u zemlji i inozemstvu. Kad je o vojsci riječ, dok traje mir, ministar obrane je odgovoran predsjedniku RH za provedbu zapovijedi i provedbene aktivnosti, ne premijeru, svom šefu u vladi, kao što se događalo. U ratnim uvjetima predsjednik RH kao vrhovni zapovjednik OSRH izravno izdaje zapovijedi načelniku Glavnog stožera i može donositi uredbe sa zakonskom snagom. Tako kaže Ustav RH, ali Banski su se dvori prečesto pravili nepismenima.
Puno toga nije poštovano u prošlih pet godina izostanka bilo kakve, ne samo tzv. tvrde kohabitacije dvaju državnih brda. Hrvatska je služila za međunarodni podsmijeh kao neozbiljan i nezreo vilajet u kojem premijer zagovara jedno, predsjednik drugo. Plenković bezuvjetnu pokornost i iritantnu poniznost tzv. europskoj obitelji predstavljenoj likovima par, je li, najvidljivijih EU-činovnika. Milanović, pak, evidentno suverenističkoga garda, odbacuje s indignacijom pokornost što zanemaruje nacionalni interes. Tvrdi da Uniju vode najnesposobniji političari u njezinoj povijesti te da su ratnohuškačkim odnosom prema Ukrajini – umjesto zalaganjem za mir i mirno rješenje spora s Ruskom Federacijom – na tzv. pogrešnoj strani povijesti.
A sada je očito i u Banskim dvorima postalo više no razvidno da nitko drugi, osim nas samih, kakvi smo, takvi smo – ponajmanje Bruxelles ili Washington, ova ili ona tzv. međunarodna obitelj – neće jamčiti tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj nikakav životnostandardni boljitak, sigurnost i izgledniju budućnost. Nejedinstvo u vodstvu i nepovjerenje put su u poraz, pa je stoga itekako Plenkovićevo prihvaćanje pružene ruke dočekano u političkoj i široj društvenoj CRO javnosti kao dobar znak. Jest da hrvatsko diplomatsko stajalište uopće nije bilo presudno za bruxelleske zaključke niti ikomu osobito važno, međutim lijepo se vidi da RH ne vode dva slijepa ovna na brvnu dok oko njih grmi i sijevaju munje.
Budući da nije bilo nikakvih negativnih reagiranja s Pantovčaka, vjerovati je kako se CRO premijer ponašao na summitu u Bruxellesu manje-više u skladu s dogovorom s predsjednikom svoje države i da je sve što je tamo govorio, za što je dignuo ruku i možebitno potpisao zajedničko stajalište službene hrvatske vanjske politike. E sad, je li ispravno ili nije, drugi je par rukava, stvar procjene državnog vrha o poželjnoj poziciji i smjeru RH u međunarodnim odnosima koji se mijenjaju gotovo iz sata u sad, a kamoli iz dana u dan. Tu je teško biti vidovit, ali bez pameti u glavu ne ide.
„Predsjednik Milanović smatra kako je razgovor s predsjednikom Vlade tek početak ispunjavanja ustavne obveze o zajedničkom oblikovanju i provođenju vanjske politike RH te je pozvao predsjednika Vlade na nastavak razgovora o stavovima RH o vanjskopolitičkim temama“, bilo je objavljeno na službenoj stranici predsjednika Milanovića o razgovoru s premijerom Plenkovićem neposredno uoči njegova odlaska na izvanredni sastanak Europskog vijeća o ratu u Ukrajini i jačanju europske obrane. „Isto tako, predsjednik Milanović je podsjetio predsjednika Vlade na potrebu žurnog sazivanja Vijeća za obranu te predložio sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost upravo na temu rata u Ukrajini i promijenjene sigurnosne i geopolitičke situacije u Europi i svijetu.
Što se tiče zauzimanja stavova RH na sastanku Europskog vijeća, predsjednik Milanović je u razgovoru s predsjednikom Vlade istaknuo sljedeće: 1. Postizanje mira u Ukrajini je u interesu RH i stoga treba prihvatiti svaku inicijativu koja tome pridonosi. 2. Hrvatski vojnici neće sudjelovati ni u kakvim aktivnostima na teritoriju Ukrajine. 3. Pomoć Ukrajini ne smije biti na štetu održavanja i razvoja sposobnosti Hrvatske vojske. 4. Niti jedna financijska odluka ne smije štetiti standardu građana RH, što se odnosi i na odluke o sankcijama. 5. Kod bilo kakve rasprave o jačanju europske vojne industrije i povećanju vojnog proračuna treba se osigurati da u tome sudjeluje i hrvatska industrija.“
Vlada je također izvijestila javnost o razgovoru dvojice državnih lidera te istaknula kako je „postizanje pravednog mira u Ukrajini u sigurnosnom i ekonomskom interesu RH“ te kako je vlada „povećanjem izdvajanja za obranu i ulaganjem u modernizaciju Oružanih snaga već učinila ključne iskorake te da će u budućnosti nastaviti snažno podupirati Hrvatsku vojsku“. Uz to, Plenković je podsjetio Milanovića na prijedlog Ministarstva vanjskih i europskih poslova o osnivanju novih diplomatskih konzularnih ureda i misija, koji mu je poslao na očitovanje. S obzirom na prihvaćenu Milanovićevu ruku u Banskim dvorima, nije realno očekivati kako se šef države neće složiti s tom diplomatskom inicijativom. Možebitno uz neke korekcije, prihvatljive objema stranama?
Pametna vaga
U svakom slučaju, s državnog sljemena su u globalno nedoba – krcato izazovima temeljite promjene svjetskoga geopolitičkoga/geostrateškog reljefa – zapuhali topliji, javno prihvatljiviji vjetrovi no u prošlih pet godina. Nema većeg optimizma no nadati se kako je pamet u krizno doba ipak snažnija od osobnih animoziteta i naopake logike tipa „nek’ susjedu s drugoga državnog brda crkne krava“. I da nije bilo prevrtljivog Donalda Trumpa, koji je nebuloznim izjavama dignuo na noge cijeli svijet, valjda je napokon i samima Plenkoviću i Milanoviću jednom već morao puknuti film besmislenoga višegodišnjeg šaketanja, pa su odlučili zakopati ratne sjekire i prionuti zajedničkom poslu u interesu, je li, još neiseljenih nešto manje od 3,9 milijuna deprimiranih sugrađana na rubu siromaštva.
„Sve treba pametno izvagati, ne povoditi se za najglasnijima koji su često histerični u Europi, jer naše pozicije ne moraju biti identične“, tvrdi CRO predsjednik u svojoj izjavi medijima na obljetnici Počasno-zaštitne bojne. „Trebamo biti solidarni, lojalni, ne raditi nikomu iza leđa, a i da ćemo automatski dizati ruku za nešto što je osmislio odjel u Europskoj komisiji ili vanjskoj službi, to ne dolazi u obzir. Ponavljam, vanjsku politiku vlada tehnički provodi, ali kreiraju je zajedno predsjednik Republike i premijer, to jasno piše u Ustavu. Onaj tko se toga ne drži, nije na dobrom putu.“
Je li premijer Plenković istog stajališta kad je prihvatio pruženu ruku CRO predsjednika Milanovića, čitaju li dvojica diplomiranih pravnika jednako isti ustavni tekst, pokazat će vrijeme i sljedeći globalni izazovi maloj, siromašnoj i uglavnom globalno neutjecajnoj zapadnobalkanskoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Narod očekuje sinergiju i slogu dvaju državnih brda. Ruka ruku mije, a obraz obadvije, kaže mudar puk.
