Foto: Charles McQuillan/Getty Images
Postoje priče koje su toliko užasne da se njihovi detalji ugrade u vaše tijelo i progone vas do kraja dana. Patnja žena i beba – procjenjuje se da ih je oko 170.000 – koji su bili zatvoreni i zlostavljani u praonicama rublja Magdalene i domovima za majke i bebe u kojima su bile smještene “pale žene” jedna je od takvih priča. To je skandal o kojem je teško čitati bez osjećaja neodoljivog gađenja, od svjedočanstava o zlostavljanju i prisilnom posvajanju, do masovne grobnice u bivšoj kući za majke i bebe Svete Marije u blizini Tuama, u okrugu Galway, u kojoj je bilo 796 tijela beba i djece. Časne sestre su mnoge od njih stavile u septičku jamu. Nije bilo zapisa o ukopima.
Napori preživjelih, sudionika kampanja i povjesničara da iznesu ove priče na svjetlo dana unatoč opstrukciji i ravnodušnosti bili su desetljećima rad. Irska vlada službeno se ispričala 2021. nakon izvješća pravosudne komisije. Ipak, ova priča i ljudska bijeda koju je prouzročila nije gotova: posljednji dom zatvoren je 1996. Ima živih preživjelih i ljudi koji potječu od žrtava. Ekshumacija posmrtnih ostataka djece, kako bi se po mogućnosti identificirali i adekvatno ukopali, se nastavlja. A tu je i pitanje obeštećenja.
Ovaj tjedan objavljeno je da su od osam vjerskih organizacija povezanih s irskim domovima za majke i bebe samo dvije ponudile svoj doprinos programu naknade za preživjele. Sestre iz Bon Secoursa – red koji je predsjedao masovnom grobnicom u septičkoj jami – ponudile su 12,97 milijuna eura (oko 11 milijuna funti), dok su Kćeri milosrđa svetog Vincenta de Paula predložile da doprinesu izgradnji zgrade za shemu. Treće vjersko tijelo – Sestre svetog Ivana od Boga – odbilo je dati doprinos, rekavši da nema “pravne ili moralne” osnove za to jer nije bilo “nikakvih dokaza da su se naše sestre tamo ponašale na bilo koji nedoličan način”, ali su ponudile donaciju preživjelima.
Ostalih pet – Kongregacija Naše Gospe od ljubavi Dobrog Pastira, Kongregacija Presvetog Srca Isusova i Marijina, Kongregacija Sestara milosrdnica, Marijina legija i (Anglikanska) crkva Irske – nisu dali nikakvu ponudu. Naveli su različite razloge – ili isprike, ovisno o vašem stajalištu. Irska ministrica za djecu, Norma Foley, izrazila je svoje razočaranje rekavši da su crkva i vjerske organizacije trebale učiniti više, iako je država priznala svoju ulogu u skandalu.
Dok je javno izražavanje države o svojoj krivnji bilo eksplicitno i kategorično, kajanje izraženo s vjerske strane bilo je manje jasno. Prijašnjim izjavama uključenih redova, poput “s dubokim žaljenjem… priznajemo da ima žena koje nisu doživjele naše utočište kao mjesto zaštite i brige” i “žalosno je što su domovi Magdalene uopće morali postojati” nedostaje određeni ton žaljenja, da tako kažemo. Sestre Dobrih pastira, kako su sada poznate, posebno su impresivno koristile gramatičku gimnastiku tijekom godina (“Iskreno nam je žao što su žene mogle doživjeti bol i teškoće”). Možda je najšokantnije bilo ovo: “To je bio dio sustava i kulture tog vremena.”
Nitko od časnih sestara ili Katoličke crkve nije bio ni blizu izražavanja istinskog kajanja. “Definitivna” isprika Eamona Martina, najviše crkvene osobe u Irskoj, 2021. glasila je ovako: “Prihvaćam da je crkva očito bila dio te kulture u kojoj su ljudi često bili stigmatizirani, osuđivani i odbačeni. Zbog toga, i zbog dugotrajne boli i emocionalne patnje koja je rezultirala, bezrezervno se ispričavam.”
Ipak, crkva nije bila samo dio te kulture. Bila je to kultura, koja je prožimala svaki aspekt života u Irskoj, oblikovala stavove javnosti prema ženama i njihovim bebama, poticala njihovo sramotenje i izopćenje. Neki aktivisti pozvali su na zapljenu crkvene imovine osim ako institucija ne pridonese državnoj shemi obeštećenja.
Bez istinskog priznanja boli koja je prouzročena, kako se povući s nečega tako traumatičnog? Da, bilo je memorijalnih događaja i vrtova – u Dublinu je 2022. godine otkriven kameni spomenik putovanja, a Nacionalni centar za istraživanje i sjećanje čuvat će evidenciju o institucionalnoj traumi, s muzejom i izložbenim prostorom. Kulturološki, skandal je inteligentno i osjetljivo preispitan, od novele i filma Small Things Like These do BBC-jeve drame The Woman in the Wall i prethodno neobjavljene pjesme The Magdalene Song Sinéad O’Connor. Liam Neeson surađuje s Catherine Corless – povjesničarkom amaterkom koja je posvetila mnoge sate mukotrpnom istraživanju Svete Marije i koja se herojski borila unatoč sveopćoj ravnodušnosti kada je pokušala objaviti masovnu grobnicu – na filmu Izgubljena djeca Tuama.
Nema šanse da ova djeca i njihove majke sada budu zaboravljene i to ima smisla. Bila sam premlada kada sam 2002. gledala Sestre Magdalene, dramu koja mi je doživotno izazvala averziju prema irskim časnim sestrama, tako odvratno i sadističko je bilo njihovo ponašanje prema ranjivim ženama pod njihovom kontrolom. Biti unuka žene koja je nekoć bila označena kao “izvanbračna” – gruba okrutnost ovog izraza, pomisao da se tako označi beba, dovoljna je da vam izmami suze na oči – možda je dovelo do mog zanimanja za ovo mračno poglavlje irske povijesti. Moja je baka rođena u domu za majke i bebe, ali u Walesu. Nije to bio piknik, ali da je bila u Irskoj – zemlji svog osumnjičenog oca – čekale bi je još veće nevolje.
Tretiranje djece rođene izvan braka u Irskoj kao “inferiorne podvrste” – tada taoiseach riječi Ende Kennyja iz 2014. – i poniženje kojem su bili izloženi mrlja je u povijesti crkve. Corless je u intervjuu tada rekla da je izgubila poštovanje prema Katoličkoj crkvi. U tome nikako nije usamljena.
