Američkim vojnim snagama prilikom povlačenja iz Afganistana pridružili su se i novinari, no jedan žurnalist pošao je drugim smjerom. Ibrahim Nash’at, 30-godišnji egipatski suradnik različitih svjetskih televizijskih kuća s diplomom iz dokumentarnog filma jedne londonske filmske škole, ušao je u zemlju, a novi-stari talibanski režim dao mu je dozvolu za snimanje, ali pod strogim uvjetom da objekti njegove kamere mogu biti samo oni sami, nikako civili, obični stanovnici, narod.
I tako je Egipćanin slijedio u stopu novog zapovjednika afganistanskog zrakoplovstva te njegova podređenog, mladog poručnika koji mu je nerijetko bio i vozač. Tu i tamo Nash’at bi snimio pokoji “civilni” kadar, žene pred džamijom, (nepokrivene) djevojčice u igri, muškarce na ulici, ali izrazito dominantno bio je sveden na talibane i njihovo okruženje, što je rezultiralo nečim što se može nazvati klaustrofobijom – 95 posto filma, prikazanog prošlog tjedna u Dokukinu KIC, zatvoreno je u kapsulu praćenja gotovo ni po čemu zanimljivih ljudi čiji se vidljivi životi svode na dosadna muška vojničko-birokratska druženja, s pripadajućim (uglavnom neformalnim) procedurama.
Film svoj naslov “Hollywoodgate” duguje nazivu vojne baze koja je navodno bila i tajni punkt CIA-e, u kojoj su Amerikanci ostavili oružje, vojne letjelice i lijekove, i koju preuzimaju talibani predvođeni spomenutim zapovjednikom avijacije. Sve što od talibana vidimo i čujemo tokom filma snažno sugerira da je riječ o slabo organiziranim diletantima koji bi se mučili i s vođenjem školskog razreda, kamoli ne s upravljanjem državom, za što se čini da su posve nesposobni, a opet, ti isti talibani ostali su neslomljivi orah za najmoćniju svjetsku silu, baš kao što su nekad njihovi prethodnici mudžahedini bili neslomljivi za Sovjete (s tom razlikom što su mudžahedini, jer bilo je vrijeme hladnog rata, imali veliku podršku Amerikanaca).
Također, nakon odlaska Amerikanaca talibani su ekspresno srušili domaću vlast postavljenu s punom američkom podrškom i vojsku te vlasti koju su Amerikanci i ostali zapadnjaci obučavali po svojim standardima. Isto tako, do kraja filma pokazat će se da će uz pomoć svojih inženjera ovladati onesposobljenim američkim letjelicama, glavnom atrakcijom završne vojne parade. Dakle, mora da ipak nisu toliki diletanti, premda njihov zapovjednik avijacije, kako vidimo u filmu, ima ozbiljnih problema s elementarnom matematikom.
Mladi poručnik, osim što je od njega fizički dopadljiviji, također je inteligentniji i artikuliraniji, ali je podjednako ideološki rigidan, što se najbolje vidi u sceni u kojoj ženu nepokrivena lica uspoređuje s čokoladom bez omota bačenom na pod i tako uprljanom. No zanimljivo je da kad upita svoje sudrugove slažu li se s njim, ni od jednog ne dobije potvrdan odgovor, baš kao što u drugoj sceni jedan od talibana izjavi da mu se ne sviđaju televizijske voditeljice prekrivena lica, iako je to posljedica upravo talibanskog dekreta.
Zapovjednik zrakoplovstva pak priča o tome da je žena s kojom se je vjenčao prihvatila njegov uvjet za brak – da se odrekne medicinske struke u kojoj je bila uspješna – čime “eksplicitno implicira” da je imala slobodu izbora, premda je dakako jasno da je kontekst te slobode sve samo ne slobodan. Takvi detalji daleko su najzanimljiviji trenuci filma jer donose stanovito iznenađenje pokazujući da svijet talibana, koliko god rigidan i monoton, ipak nije ultimativno monolitan, odnosno da su i u takvom jednoumlju moguće nijanse.
Može se reći i da “Hollywoodgate” ima dosta dobar ritam, tj. da se relativno lako gleda usprkos zamornosti sadržaja, ali izrazito pohvalne kritike koje je dobio ipak su pretjerane. Jest da su dokumentaristički filmski prikazi talibana raritetni, ali to ne znači da se takvim prikazima mora previše gledati kroz prste, zanemarujući činjenicu da snimljeni materijal sam po sebi, mimo navedenih detalja, nije nimalo ekstraordinaran i da je završni autorov verbalni komentar naprosto patetičan.
