Josip Broz Tito. (Photo by: Marka/Universal Images Group via Getty Images)
Za golemu većinu četrdesetogodišnjaka u Republici Hrvatskoj datum 4. svibnja 2020. znači tek dan kada na snagu stupa novi set mjera kojima se ublažavaju ograničenja i zabrane uvedene u sklopu borbe protiv covida19. Neće znati, baš kao ni njihovi vršnjaci u drugim zemljama nastalima na razvalinama Jugoslavije (jer najvjerojatnije nisu imali prilike ni saznati – ta, imali su tek deset godina kada se raspala jugoslavenska federacija) da je upravo na taj dan prije točno četrdeset godina umro čovjek koji je, bili oni toga svjesni li ne, sviđalo se to njima ili ne, ključno utjecao na živote njihovih baka i djedova, njihovih roditelja, ali i njih samih. A bitno je utjecao i na zbivanja u jugoistočnoj Evropi, ali i u svijetu.
Prije puna četiri desetljeća, 4. svibnja godine 1980. u 15 sati i 5 minuta umro je Josip Broz Tito.
Nećemo sada nabrajati njegove zasluge (bolje reći: podsjećati na njih, jer se punih trideset godina uporno i agresivno radi na tome da budu zaboravljene) nećemo raspravljati o njegovim pogreškama (kojih je nedvojbeno bilo, ali nikako u mjeri da ga se proglašava mega-zločincem), nećemo govoriti ni o tome što je država koju su mnogi širom svijeta nazivali Titovom Jugoslavijom značila u globalnim okvirima, ni koliko se i kako ta država razvila (a da se razvila, to je nesporno) u godinama njegove vladavine. Umjesto toga o vojskovođi, političaru i državniku neka u ovome tekstu govore drugi. Njegovi suvremenici, ali i ljudi koji su nakon njegove smrti procjenjivali što je uradio – političari, državnici, generali, znanstvenici. Citiramo integralno i bez ikakvih komentara.
Za početak – evo što o Titu piše u prvome zajedničkom njemačko-francuskom udžbeniku povijesti za više razrede gimnazije “Evropa i svijet nakon 1945.”, izdanom nakon višedesetljetnog zajedničkog rada francuskih i njemačkih povjesničara godine 2006. U odjeljku Biografije čitamo: “Josip Broz, zvani Tito; bio je aktivni komunista u mladoj (prvoj, op.a.) Jugoslaviji i profilirao se tokom Drugog svjetskog rata s nazivom “maršala” kao vođa partizanskog pokreta protiv talijanske i njemačke okupacije. Od 1945. proveo je novi ustroj Jugoslavije u federalnom smislu kako bi spriječio napetosti između različitih nacija (osobito između Srba i Hrvata). U početku je bio pristaša Sovjetskog Saveza pod Staljinom, ali je 1948. prekinuo sa sovjetskom politikom, jer je odbijao potpuno prilagođavanje kursu Moskve. Pod njegovim vodstvom Jugoslavija je razvila svoj vlastiti put u socijalizam (titoizam), napustila sovjetski blok i postala jednim od najvažnijih predstavnika pokreta vanblokovskih zemalja. Titov autoritarni režim osiguravao je opstanak Jugoslavije. Nakon njegove smrti izbili su novi sukobi između pojedinih nacionalnih skupina.” U istome su odjeljku, da navedemo samo neke, kratke biografije Konrada Adenauera, Willya Brandta, Winstona Churchilla, Leonida Brežnjeva, Mihaila Gorbačova, Billa Clintona, Charlesa de Gaullea, Angele Merkel, Mao Zedonga… U odjeljku Glosar objašnjava se pojam “titoizam” ovako: “Jugoslavenski posebni oblik socijalizma koji je uz radničko samoupravljanje dopuštao elemente tržišnog gospodarstva, a različitim nacionalnim skupinama davao dalekosežna autonomna prava.” U istome odjeljku nalazimo i objašnjenje pojma “vanblokovski” (odnosno: nesvrstani, op.a.): “Države koje se nisu htjele priključiti nijednome od dvaju blokova. O takvoj politici što je najavljena već 1955. Konferencijom u Bandungu, složili su se Tito, Nehru i Naser. Njihov je Pokret osnovan godine 1961. na konferenciji u Beogradu.”
Dakle: komunista, vojskovođa, tvorac originalnog oblika socijalizma, svjetski državnik. Tako kaže udžbenik, a ovako su ga vidjeli u tim raznim ulogama njegovi suvremenici, ljudi koji su se svojim djelima upisali u povijest 20. stoljeća, Drugoga svjetskog rata i poratnog razdoblja. Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, jedini u povijesti koji je na tu dužnost biran četiri puta: „Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u povijesti Drugog svjetskog rata.” Američki general, vrhovni zapovjednik savezničkog iskrcavanja u Normandiji godine 1944. i kasniji predsjednik SAD, Dwight D. Eisenhower: „Maršal Tito je najveći heroj Drugog svjetskog rata.“ Po mnogo čemu kontroverzni, ali nedvojbeno briljantni američki general George Patton, sve prije nego prijatelj komunista, rekao je ovo: „Maršal Tito i njegovi partizani imali su i političke i vojničke hrabrosti da se usred okupirane Evrope, i kada naše stvari nisu išle dobro, late oružja i nanesu Hitleru neočekivan i težak moralni udarac. I ne samo moralni, nego i ozbiljan vojnički udarac, vezujući za jugoslavensku frontu veliki broj njemačkih divizija koje su mu mnogo puta nedostajale na drugim ratištima, i na istoku i na zapadu Evrope.“ Veliki američki i svjetski književnik Arthur Miller kaže: „Kada smo čuli za silni otpor što su ga Titovi partizani pružali njemačkim hordama i fašizmu, mi smo prvi put u toku Drugog svjetskog rata shvatili da Hitlerova Njemačka nije nepobjediva.“
Titove kvalitete vojnoga vođe priznavali su i oni protiv kojih se borio, pa je tako vođa Reicha, zloglasni šef SS-a, Henrich Himmler, primijetio: „Moram reći da je on stari komunista, taj Herr Josip Broz, da je vrlo čvrst čovjek. Nažalost, on je naš protivnik. Taj zaista zaslužuje titulu maršala… On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tucet Tita u Njemačkoj, ljudi koji bi bili vođe i koji bi imali takvu odlučnost i tako čvrste živce da se nikada ne predaju, iako su potpuno opkoljeni. Taj čovjek ne raspolaže ničim, apsolutno ničim. Uvijek je bio opkoljen, ali taj je čovjek uvijek našao načina da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo najbolje kakve nam nevolje zadaje na jugoslavenskom prostoru, zbog toga što se tako uporno bori…”
No, Tito je bio ratni vođa četiri godine. Da bi nakon toga gotovo četiri desetljeća bio ne samo najprije premijer, a onda predsjednik Jugoslavije, nego i istaknuta figura međunarodne scene. Američki predsjednik Richard Nixon, prvi predsjednik SAD koji je posjetio Jugoslaviju, da bi potom Tita ugostio i u Washingtonu, opisao ga je ovako: „Tito je lider koji ima svoje principe, smisao za humor, sjajno pamćenje, i – što je najvažnije – on se nas Amerikanaca ne boji!” Jedan drugi američki Predsjednik, Jimmy Carter, imao je sljedeću ocjenu: „U miru i ratu Tito je dio povijesti svijeta, u vrijeme sadašnje generacije i u vrijeme ranijih generacija. On je čovjek nepresušne snage, nepresušne mladosti, nepresušne borbenosti i nepresušne hrabrosti”, dok ga je njemački kancelar Helmut Schmidt vidio ovako: „Malo je onih koji se cijeli svoj život uspijevaju, tako beskompromisno i bespoštedno prema samome sebi, staviti u službu vlastitog naroda i svjetske zajednice.” U trenutku njegove smrti Tita se sljedećim riječima sjetio talijanski predsjednik Sandro Pertini: “On je posljednji među velikanima Drugog svjetskog rata, koji odlazi nakon što je postao prvi u borbi za stvaranje i obranu nezavisnosti svoje zemlje. Pobijedio je u svim bitkama u kojima je sudjelovao. Izgubio je samo posljednju – onu protiv smrti.”
Jedan od istaknutih državnika Pokreta nesvrstanih, tuniski predsjednik Habib Bourgiba rekao je: “Tito je borac koji je čitav svoj život posvetio trijumfu slobode i dostojanstva”, dok je ocjena egipatskog Predsjednika Anwara el Sadata, arhitekta mira između Egipta i Izraela, bila ova: “Tito je svijetla stranica u povijesti čovječanstva i izuzetan putokaz koji osvjetljava horizonte budućim generacijama.”
O Titu je, da zaključimo ovaj niz citata, svoj dojam iznio i Niel Armstrong, američki astronaut i prvi čovjek koji je kročio na Mjesec: “Predsjednik Tito je čovjek koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir.”
To su zabilježene i zapisane, odnosno snimljene, dokumentirane izjave. Svjesno nismo birali izjave nikoga iz tadašnjeg tzv. komunističkog svijeta, niti bilo koga s prostora nekadašnje jugoslavenske federacije. Te izjave, ni jedna jedina od njih, nikada nisu bile ni od koga opovrgnute. To su činjenice. I te činjenice nešto govore. One su izravan udarac u lice svim povijesnim revizionistima, svim neofašistima i nacionalistima, svim poluobrazovanim i samoproglašenim “povjesničarima”, svim samozvanim etičkim sucima, svim onim malim politikantima koji se, opijeni noćnim morama o vlastitoj veličini, utrkuju u ocrnjivanju Tita i njegovom opisivanju kao diktatora, bonvivana, najvećeg krvnika ovoga ili onoga naroda (ovisno o tome dolaze li ocjene iz Hrvatske, ili Srbije). Te činjenice govore o mjestu i ulozi Josipa Broza Tita u prošlosti kako svijeta, tako i južnoslavenskih naroda, uključujući i hrvatski. One potvrđuju tezu što zvuči pomalo patetično, ali koja je savršeno točna: Tito je postao legenda još za života. Nakon smrti pretvorio se u živu legendu.
Fizički je umro prije četrdeset godina, puna tri desetljeća neumorno ga propagandno-politički “ubijaju” na prostorima države što ju je stvorio, a koja ga nije preživjela. Nisu uspjeli, a i neće. Ušao je u povijest. I živjet će i dalje!
