Na dan 16. 5. 2025., ujutro, dobih iznenada od poznatoga zagrebačkoga glumca i redatelja, Čapljinca Dejana Aćimovića, SMS poruku sljedećega sadržaja: „Jutros u 7 sati na Bijelom Brijegu umro je veliki Garo Kovačević.“
Iznenadila me je ta tužna vijest, pa sam mu, znajući da su bili prijatelji, još iz doba kad je Garo igrao nogomet u čapljinskome „Borcu“, uzvratio odgovorom: „Ma nije moguće. Pokoj mu dobroj duši. Takav se više neće roditi u Mostaru, a posebno odgojiti. Zato sam i napisao knjigu Moj mostarski spomenar. Da se zapamti. Primi iskaze mojega dubokoga žalovanja. Odlaze legende, moj Dejo. U Splitu sam, na nekim pregledima, i čekam da mi Raja pošalju njegovu osmrtnicu.“ Javio sam tu tužnu vijest svima poznatima a razasutima po svijetu, od Atene do Toronta i Australije, a nekima i u Mostaru, pa mi se onda počeo vraćati film iz djetinjstva i mladosti, a i iz nekoga „srednjega doba“ krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošloga stoljeća, kada je, još uvijek, „žario i palio“ mostarskom „čaršijskom scenom“, ali i kao član Neovisne liste Josipa Jole Muse bio i članom Gradskoga vijeća Općine Mostar, neposredno pred rat, na čijim sam zasjedanjima i sam sudjelovao kao izabrani zastupnik SDP-a BiH od naroda Hercegovine.
Sjetih se, namah, i našega bosonogoga djetinjstva krajem četrdesetih i početkom pedesetih kraj Staroga igrališta u tadašnjoj ulici NH Vlade Šegrta, kada smo s našim roditeljima radnim akcijama dobrovoljno gradili obližnji Gradski stadion, pa i našega odrastanja i momkovanja, zajedno s njegovim pokojnim bratom Neđom, s kojim sam išao u Muzičku školu (on je svirao violinu, ja violončelo), a koji je, mnogo godina kasnije, postao jednim od vodećih članova svjetski poznate estradne grupe Mostar Sevdah Reunion, kada smo učili, igrali nogomet i nastojali biti korisni članovi društvene zajednice u skladu sa svojim mogućnostima i opredjeljenjima. Bilo je to divno vrijeme u kojem smo bili bogati našim materijalnim siromaštvom, ali bogatstvom duha i zajedništva. I živjeli smo život dostojan čovjeka. I bili Prava Raja. A biti Prava Raja značilo je imati svoj životni stav, životnu filozofiju, kodeks ponašanja, principe od kojih se ne odustaje ni po cijenu života. Postati Rajom nije ovisilo ni o nacionalnosti, ni vjeroispovijesti, ni o bogatstvu, niti siromaštvu, ni o inteligenciji, niti profesiji, ni o imenu, niti prezimenu. Najvrjednije što je trebalo da bi se postalo Rajom bio je osobni karakter, pored svih drugih vrijednosti koje si, kao osoba, posjedovao. I onaj osjećaj za solidarnost i za zajedništvo. I međusobno povjerenje u koje nikad nitko ne bi smio posumnjati. Biti Raja značilo je da se drugi mogu pouzdati u tebe, da nikoga iz Raje od tebe nikada neće „zaboljeti glava“, da ih nećeš „žedne prevesti preko vode“, niti „izlevatiti“ (prevariti, napraviti budalom), da ti mogu vjerovati i da će oni tebi uzvratiti istom mjerom. Značilo je da te nikada (bez velikog razloga, koji bi uvijek sam prouzročio) neće nitko od njih „izlevatiti“, da nisi „šupak“ (onaj koji iznevjeri „Rajinski kodeks“ ponašanja), da ne podnosiš u svojoj blizini „papke“, da ne voliš „grebatore“ i da nikad nećeš primjenjivati, niti ispoljavati neku silu, ili uraditi neku glupost. Naziv Raja bio je istoznačnica za dobroga čovjeka, prijatelja ili susjeda, za iskrenoga, poštenoga i „pravoga igrača“, odanoga općoj ideji dobra, čovjeka koji ni u najtežem trenutku neće iznevjeriti. Svaka se Raja iz raznih dijelova Grada međusobno uvažavala i natjecala kako bi bila bolja od drugih. Biti Raja nije se postajalo učlanjivanjem, ni trgovinom, niti novcem. Raju si stjecao ili rođenjem ili staništem, ali svakako svojim ljudskim vrijednostima i vještinama. To, jednostavno, ili jesi ili nisi zaslužio svojim osobnim i karakternim osobinama. Uvažavalo se to. Viši stupanj unutar Bliže Raje za onoga koji se u više navrata iskazao po svim rajinskim atributima, bio je Dobra Raja i Prava Raja, dok je najviši stadij unutar njih bio jaran. Jaran je bio najbolji drug. Prijatelj „do groba“. Brat po svemu, izuzev po krvi… (što je ponekad značilo i više od toga). Niži stupanj Raje, naravno, u ovakvom poretku, nije mogao ni postojati. Istoj Raji znale su pripadati sasvim različite kategorije ljudi: intelektualci, liječnici, profesori, zanatlije-majstori, beskućnici, šverceri (i tapkaroši), dakle sve profesije koje su imale potrebne ljudske kvalitete a koji su prihvatili Rajinski kodeks ponašanja. I međusobno su se svesrdno pomagali i uvažavali. Rajinski kodeks ponašanja poštivali su svi, kako već rekoh. Čak i oni najsiromašniji, koji su živjeli od „šverca“ i preprodaje. I nije se dogodilo, koliko ja pamtim, da je neki „švercer“ ili „tapkaroš“ prodao nekome od Raje farmerice, kino-ulaznicu, ili već što bi drugo preprodavao, po cijeni višoj od nabavne. Raja, pogotovo jarani, bila je uistinu plemenita, humana i solidarna skupina ljudi, a jedina im je mana (pa i ne baš prevelika) bila u tomu što su poneki, u nekim prigodama – obično iz razočarenja, znali popiti i „čašicu više“. Nekad čak i previše, tako da se mogla, greškom, steći i kriva slika o njima. Svoje su nesreće i tužne intime (ponajviše zbog neuzvraćene ljubavi), ponekad, rješavali i „alkoholiziranjem“ (i sam sam bio jednom u takvoj situaciji), pa bi znali izgubiti osjećaj za vrijeme i prostor, tako da su poneke karakterne crte znale, privremeno, dobiti i obrnuti smisao. Ostala Prava Raja bi znala za njihove „jade“, to im je i tolerirala, s njima bi zajedno tugovala, ponekad bi i oni malo više popili, radi „suosjećanja“, kući ih odvodili, s njima do jutra ostajali, sprječavali ih da u pijanstvu ne naprave neku glupost, od „milicije“ spašavali (zbog „remećenja javnog reda i mira“) i sl. Međutim, masa njihovih drugih atributa u dobroj mjeri bi amortizirala taj povremeni nedostatak, tako da su, mada su „ljubavni jadi“ bili uglavnom njihovi nerješivi problemi, oni ipak i zauvijek ostajali od Raje voljeni, jer su znali, htjeli i nisu se ustručavali voljeti druge i poklanjati im svoju ljubav, pažnju i dušu. U svakom društvu bili su rado viđani iz prostog razloga što su bili pozitivni, progresivni, spontani, nonšalantni, jer su umjeli animirati sredinu. I iz ničega napraviti „praznik“, pjesmu i veselje. Uvijek su bili okruženi Rajom i ona im je mnogo značila u životu.
Nije se lako postajalo Rajom, pogotovo ne Pravom Rajom. Kad si postao Raja, imao si određena prava, ali i još veće obaveze, koje nisi smio propustiti, a pogotovo ne ih zanemariti. A kad si jednom postao Prava Raja u Gradu, onda si to „breme“ morao biti spreman nositi čitav život, što nije bilo nimalo lako. Jer Rajom se moglo postati samo jednom. A ako bi tu čast jednom izgubio, nisi je više nikada mogao iznova steći. Jer Raja je sve znala i sve pratila, makar joj se to i „nije htjelo“. Ali i to je bio sastavni dio Rajinskog kodeksa ponašanja. I, rekao bih, dio „obrambenog mehanizma“ za njezino održanje.
Nekima biti i ostati Rajom nije bilo važno u proteklih 30 godina ratova i poraća. Meni osobno jest. Neki, možda i manji dio, koji su bili na taj detalj u posljednjim ratovima u Mostaru zaboravili, taj su naziv izgubili. Prekršili su onaj nepisani ali dobro znani Rajinski kodeks ponašanja i ne pripadaju više onoj Raji kao ranije. Jer Raja zna sve što se događalo… i pamti i prepričava – da se ne bi zaboravilo. I još nešto, vrlo važno za život. Ako si jednom postao Prava Raja, a nisi „izdao“, tada nosiš taj naziv sve do smrti. A biti Prava ili Dobra Raja bila je i ostala privilegija, ali i vlastita ljudska zasluga… I velika žrtva, na koncu, jer ako si Raja moraš znati i htjeti (po)dijeliti i sebe. I to znam, iz osobnog iskustva. Draže mi je bilo ostati Raja negoli prihvatiti mnogo toga što mi se za vrijeme ratova u Gradu nudilo. I nisam se pokajao makar sam, gledajući materijalnu stranu, izgubio. Kao i većina Prave Raje. Uz njih sam i danas, makar su mnogi od njih danas otišli daleko. Jer, Raja je nemoguća iracionalno-emocionalna institucija koja će postojati do samouništenja – kako je netko jednom zapisao.
A Garo je sve to imao, jer je bio odgajan u tomu duhu još od malih nogu, kao „mala Dumina Raja“. Uz svakodnevan boravak na Starome igralištu i igrače Veleža, još odmalena naučio je sve tajne nogometne igre, ali i životnu filozofiju, koja ga je držala sve do same smrti, bolje je biti centarfor nego rezervni lijevi bek. Poštovao je druge, ali je bio i ostao uvijek svoj. Uvijek se držao svoje ideje, pa koliko ga god ona koštala. I bio je zaista centarfor. Naučio je igrati to mjesto u timu od dvojice vrsnih Veležovih majstora Vlade Pinde Zelenike i Josipa Jole Muse. I bio je dobar centarfor, barem što se „zelenoga polja“ tiče. I velikoga i maloga. Da je bio malo više ambiciozniji, da je malo više želio trenirati, da je volio ispunjavati i „obrambene i taktičke zadatke“, mogao je postići vrlo uspješnu nogometnu karijeru. Ovako, ispalo je po onoj pjesmi „Zabranjenog pušenja“ Ko igra za raju i zanemariva taktiku završava karijeru u nižerazrednom Vratniku. Bio je član mostarskog FK „Lokomotiva“ i njezin golgeter, još od mlađih juniora. Momčadi koja je ostala zapamćena po najvećem dometu sudjelovanja u Drugoj saveznoj ligi Jugoslavije. Sjećam se te sjajne momčadi u sastavu: Primorac, Markotić, Penava, Mijan, Radić, Selimotić, Denjo, Kasumačić, Kovačević, Beribak i Ćemal (ili, po mostarski: Manda, Sveto, Žabac, Rafa, Cica, Runje, Kema, Zec, Garo, Niha i Hasa). Igrali su tu, s njim, i Suda Jelin i Ljuba Barbarez i „Beli“ Marić i Hama „Bakreni“ i Nusra „Dajdži“ i druge Lokomotivine legende, da ih ne nabrajam. Poslije je malo igrao i u čapljinskome Borcu i mali nogomet za Raju u Mostaru. Nije volio trenirati, pogotovo „raditi na fizičkoj spremi“. Jer svako treniranje bez lopte njemu je bilo „teško i dosadno“. To je bio i jedini razlog što ga se ne spominje u sastavu onih čuvenih „Mostarskih kiša“ u malom nogometu, koje su „harale“ u onom vremenu u „Kutiji šibica“ u Zagrebu (neslužbenom prvenstvu SFRJ u malom nogometu). Ipak, važno je spomenuti da je, uz Paranu, Lolu, Kulu, Sašu Kolonju, Gagu, Ćoku, Levija, Gagu, Tarambu, Baku, Senku, Mujku, Ceku… Raja dolazila gledati i Stampija, Edu „Bajrama“, Hasu „Žepinu“ i druge mostarske majstore maloga nogometa, „iza Gimnazije“ i „na Kantarevcu“, jer su oduševljavali svojom igrom. I potezima – „forama“. Garo se izdvajao od svih njih po tome što je bio nogometni mangup. Dangalak, što bi rekli Mostarci. I životni, također. Takav je Mostarcima još od početka „sjeo“ i takav im ostao dokraja. O njegovom životu mogao bi se napisati poveliki roman. Pola komedija, pola tragedija. Ne znam ni kojem bi žanru taj roman pripadao. Možda nekom novom, još nenapisanom. Moglo bi se reći da je čitav njegov život bio skup čudesnih anegdota, koje se i danas prepričavaju i još će se prepričavati. Evo tek tri, radi spomena, kojima sam i sam svjedočio:1. Bila je, čini mi se, 1954. godina. Te nedjelje Velež je igrao protiv Budućnosti iz Titograda, na Starom igralištu, čija je svlačionica (klubana) bila u kući prekoputa igrališta, koja je imala dvorište u kojemu su se igrala djeca. Velež je loše stajao bodovno na tablici Prve savezne lige i prijeko mu je bila potrebna pobjeda, a imao je sjajnog vratara Bjelojevića. Igrači su izlazili obučeni u dresove, spremni za nastup, među njima i golman Bjelojević. Ispred, u dvorištu, dječaci su igrali igru „klisa i palje“ na način da se klis paljim podigne u zrak i onda udari da što dalje „odleti“ od mjesta udarca. Kada je došao red na Garu da udari klis paljom, udario ga je tako da je klisom pogodio pored oka golmana Budućnosti Bjelojevića i ozlijedio ga. Došla je Hitna pomoć, odvela ga u Bolnicu, i umjesto njega nastupio je rezervni vratar Dedović. I Velež je pobijedio (čini mi se 4:0) i ostao u Ligi. A Garo je, i ne htijući, bio slavljen kao heroj koji je spasio Velež.2. (Ovo mi je napomenuo Deni Behram, iz Nizozemske, na vijest o Garinoj smrti): „Igrali smo s Dinamom. BB je, kao i obično, pun, mi smo bili dva sata prije utakmice, merak samo takav, „forcanje“, navijanje. Dolazi Neđa (Babović, vođa navijača, nap R.M.) i viče „svi, svi“ (što znači zajedničko navijanje, nap R.M.). Naše navijanje pređe u ekstazu, vrhunac. Dolje, na onoj stazi pored ograde, otmjen, s cigaretom u rukama, hodao je on – Garo/Gringo Kovačević. Neđa onim svojim mucavim glasom, koji ni on sam ne razumije, ispriča da se Garo kladio na pobjedu Dinama, i opet „svi, svi“, a mi svi u sav glas počesmo da pjevamo: “gala, gala, gala – Garo je budala“. Gringo ni mukajet. Imao sam osjećaj da se još više uspravio i onako dostojanstveno, prkosno nastavio svoju šetnju do mjesta na tribinama. Utakmica je završila, mislim, 1:1. Mnogo godina kasnije, Neđa je bio bolestan, završio u bolnici na Bijelom Brijegu. Prvi koji ga je došao posjetiti bio je Garo i obilazio ga je redovito. Raja, Mostar, Velež… od danas su ponovo zajedno, Negdje gore… pokoj ti duši, Garo/Gringo. Mostara će i dalje biti. Moga Mostara – sve manje i manje. „Mali Safin“, kako si me znao zvati, neće te zaboraviti.3. (Ovome sam osobno svjedočio): Igrala su utakmica FK „Troglav“ (Livno) –FK „Lokomotiva“ na Stadionu pod Bijelim Brijegom, šezdesetih godina. Za „Troglav“ je igrao čuveni golgeter Mladen Matijanić (kasnije poznati igrač Hajduka iz Splita), a za „Lokomotivu“ Garo je bio centarfor, koji se s nekim od Raje kladio u 100 DEM da će zabiti gol na toj utakmici. Sudac je bio Mostarac – Toma „Živac“. Garo je imao nekoliko prilika, ali nije ga „htjela lopta“ i nikako da zabije taj gol, vrijedan 100 DEM opklade. Negdje pred kraj utakmice Matijanić je doveo u vodstvo Troglav sa 3:2, a Garo je stalno, usput, nešto govorio („roncao“) sucu (kojega je inače dobro poznavao). Skoro pred sami kraj utakmice Toma „Živac“ je dosudio korner za Lokomotivu. Izveo se korner i Garo je, u gužvi, pao u šesnaestercu i gestikulirao, a sudac Toma „Živac“ je dosudio jedanaesterac. Kapetan Lokomotive Sreten – Cica Radić, koji je bio i standardni izvođač penala, uzeo je loptu, ali prišao mu je Garo i nešto mu šapnuo na uho, zatim uzeo loptu i postavio je na „bijelu točku“. Trener Fika Kalajdžić uhvatio se za glavu, čupao kosu od muke na klupi i dozivao Cicu da on izvede taj kazneni udarac. Ali Garo se nije obazirao i gurao je po svome. Zatrčao se dugačkim „zaletom“ i topovskim udarcem, po sredini gola, postigao pogodak, a zatim trenutno skinuo dres, dotrčao euforično do klupe za rezervne igrače i rekao treneru: „Sad neka ti mjesto mene uđe Matrak. Ja sam za danas, svoje odigrao.“ I sjede na klupu. Matrak je ušao u igru posljednjih nekoliko minuta, a Garo je kasnije, po završetku utakmice, dobio tih 100 DEM svoje dobivene kockarske opklade. I završila je utakmica 3:3. Do početka rata u Mostaru radio je kao pravnik u Aluminijskom kombinatu u Mostaru, a imao je i neki „kafić“ u „starom kvartu, u kojem se skupljala poznatija Raja. Nakon početka rata u Mostaru, 6. 4. 1992., više ga nisam vidio. Tada je nastao užas u kojemu se snalazio tko je kako znao i umio. Govorilo se da je Garo odmah otišao, sa bratom Neđom, za Beograd, i da se kasnije, prestankom ratnih djelovanja vratio u Mostar, da mu je u Beogradu umro i sahranjen brat Neđo, da se, po povratku u Mostar gotovo svakodnevno mogao vidjeti na „na kafi u Mercatoru“ s Marom, Tarambom i drugim svojim drugarima – poznatim Veležovim igračima, uvijek u određeno vrijeme. Ja nisam u to vrijeme bivao u Mostaru jer sam i sam bio prognan koncem 1993. iz Grada i živio sam i radio u Splitu sve do odlaska u penziju/mirovinu koncem 2014. Povremeno sam, nevoljko, nakratko navraćao u Mostar, sve do prošle godine, kada mi se teško razboljela i umrla sestra. Od tada sam ostao na malo dulje vrijeme. Mogao je Garo proživjeti svoj život sasvim drukčije, ali sam je izabrao baš ovakav. I zato je dobio i drugi nadimak – Gringo. Jedan je od rijetkih u Mostaru sa dva nadimka, a drugi je dobio prema nazivu junaka – Meksikanca iz kaubojskih filmova (Mel Gibson) kojega su obično davali strancima-došljacima, makar je Garo bio rođeni Mostarac. I kao takav, jedinstven po svemu, bit će i zapamćen. I zato se i opraštam od njega ovakvim, neobičnim, posljednjim „slovom“, kad je još samo to ostalo. A opraštam se u ime svih onih koji su ga, kao takovoga, poznavali, s njim drugovali, njegove „gafove“ prihvaćali i voljeli, u ime onih koji su i danas ratom razasuti po svijetu, kao „rakova djeca“, a koji mu nisu mogli doći na posljednji ispraćaj. Od onih iz Pertha (Zap. Australija) i Exetera (Vel. Britanija) do onih sa Rta Dobre Nade do Colorado Deserta i Chicaga (SAD) te Stavangera (Norveška). Zaslužio je to Garo/Gringo jer je sve nas svojim mostarskim „kodom“ zadužio za sva vremena.
Neću ovdje govoriti o njegovu životnom putu i teškom odrastanju u, za ono vrijeme, naprednoj mostarskoj porodici, kada je još zarana osjetio sve tegobe neimaštine i oskudica poraća, obnove i izgradnje, ali i kad je, još od malih nogu, primjerom svoje porodice, naučio da se samo poštenim odnosom spram svojim bližnjima, posebice spram svakom čovjeku, bez obzira na njegovu nacionalnost, vjeroispovijest, struku i kvalifikaciju, može naprijed… može u bolji, ljudski život.
Neću govoriti ni o njegovoj karizmi čovjeka kojemu sve što je bilo ljudsko – nije bilo strano, niti o njegovim principima kojih se držao do kraja života. Reći ću tek nekoliko sasvim mojih promišljanja, ni od koga nagovaran, koja su me i ponukala da napišem ovo malo slovo oproštaja od njega, tek radi spomena i podsjećanja:
- bio je čovjek za kojega je dana riječ bila zakon i svetinja
- bio je čovjek velike energije, snage, volje i samoprijegora i čovjek koji nikada nije bio na prodaju, a jedino se tako moglo i izdržati sve ono što je za njegovih ugašenih 78 godina život sijao i smrt žela
- bio je čovjek koji je imao, ako ne uvijek ispravan, onda uvijek uspravan stav
- bio je čovjek koji je imao svoje principe, svoje poroke i ideale, s njima je živio, nije ih mijenjao, i s njima je umro.
Ostavio je Milan-Garo/Gringo Kovačević u svima nama koji smo ga dobro poznavali dubok i plemenit trag. I upravo stoga ne smijemo zaboraviti da će i svakoga od nas pratiti naš trag i da će nas njegove posljedice stići nepogrješivo, kad-tad… i da će, upravo on, taj naš trag, svjedočiti o nama samima, za nas ili protiv nas, na mjestu i u vremenu gdje nas nitko više neće pitati tko smo, niti što smo, već zašto smo učinili to što smo činili. A to će znati ocijeniti samo oni koji znaju staviti najveće vrijednosti – čovjeka i ovu zemlju, jednu i jedinu, slobodnu, zajedničku, jedinstvenu, lijepu i bogatu, i ovaj Grad… na prvo mjesto, oni koji su, još od malena, dobro naučili i spoznali značenje mudrih riječi naših mostarskih majki: Od čeg’ je vrijeme, sinko, od tog’ je i vakat. To je dobro znao i time se stalno rukovodio i naš Garo/Gringo Kovačević.
Doživljavao je Garo/Gringo Kovačević ovaj Grad svim svojim bićem, njegove žitelje braćom, doživljavao ih je kao čarobnu ljepotu svijeta i najveću vrijednost svoga imetka.
Hodao je Garo/Gringo Kovačević ovim Gradom uspravno od najranijega djetinjstva i upijao u sebe svu njegovu svjetlost, tonove, boje, karaktere i lica… makar je sve to, u konačnici, nosilo u sebi i karakter velike, nenadane utopije, a što svakoga pravoga Mostarca razdire do boli. I njega je razdiralo, i…konačno razdrlo.
Proveo je Garo/Gringo Kovačević lijep i ljudski život s nama, u gradu njegove i naše mladosti, anarhičnom neovisnošću blagoga lika boema i rođenoga proletera, a kako to i priliči istinskim ljudima i pravim Mostarcima.
Otišao je zauvijek, u majskom mostarskom jutru, nesretan zbog svega onoga što nam se, i kako nam se, dogodilo… ne mogavši prežaliti ni svoj Grad… kojega više nema, od kojega ostadoše tek samo krhotine i Raju koja se, u velikoj većini, kako već rekoh, razasu svijetom, „ko rakova djeca”, ili pak pomrije od tuge i nemoći, nikome potrebna. Jer Raja ne zna mrziti. Ona ili voli… ili joj je svejedno. Otišao je Garo/Gringo, ali ostat će nam svima u dragoj uspomeni i vraćat će nam se u sjećanje, kao što se, plemenitima i mudrima, uvijek vraća i onaj davni zapis:
Pozivam za svjedoka sudnji dan
i dušu što sama sebe kori.
Pozivam za svjedoka vrijeme,
početak i svršetak svega…
da je svaki čovjek… uvijek na gubitku.
(kojeg „svojom rukom napisa Hasan, sin Alijin…
Mir njegovoj namučenoj duši“.)
Mir i tvojoj namučenoj duši, dragi naš Gringo. Bio si i ostao nezaboravljeni i neprežaljeni drugar. I Raja. I jaran.
Zato, neka ti budu lake sve bure zimske i snjegovi, i kiše tamne – mostarske, kad tvoju humku, na Novom groblju u Bjelušinama, budu pohodile s proljeća i jeseni i „ćelopek“, onaj augustovski, kad se nadigne u ljetno podne…i jugo neka ti bude lako kad te, s vremena na vrijeme, zapljusne uz Neretvu, s čapljinskih strana.
Snivaj snom pravednika u svome vječnome konačištu, u gradu koji te je iznjedrio, kojega si najviše volio i u kojemu si, eto, iznenada i skončao, a koji te, s tugom, ali i iznimnim ponosom, isprati na vječni počinak, kao svojega… kao „rođenoga“…, a kako to, uostalom, i Njemu i tebi priliči.
Opraštam se od tebe, na kraju, onim poznatim stihovima jednoga od naše mostarske Dobre Raje:
Kako ti je sada kad si sam,
kad su te napustili svi koji znadu pravo doba
za bijeg? Kako ti je sada?
Služe li ti čemu riječi velike i svete,
brani li te zemlja, štiti li te mati,
čeka li te vjerna ljuba koju si ljubio,
znadeš li još stare pjesme,
pamtiš li još dobra vina, zimske noći,
zastavu bivše Kraljevine,
uče li te čemu sve te mudre knjige?
Vidiš li još, kroz mrak, plodna polja domovine?
Vjeruješ li u sve u što si se kleo?
Gubiš li još uvijek, il’ si izgubio?
Kako ti je sada kad si sam,
kad si čudna lampa što na vjetru sja?
(Goran Babić: „Daleka pjesma o paklini“)
I neka svi tvoji, kao što smo i mi, tvoji istinski drugari, rasijani diljem svijeta, budu zahvalni što si postojao u ovom vremenu-nevremenu. Jer trebalo je sve to proći i izdržati.
Iako si često bio neshvaćen, bio si do kraja čvrsto uvjeren u ispravnost svojih ideala i svojih postupaka. Pamtit ćemo te upravo takvoga. Neka ti je laka mostarska zemlja, a nama, koji ostajemo, neka je lak i dičan spomen na Te.
ET ERIT IN PACE MEMORIA, EIUS.
