Adis Nadarević: Srebrenica je svetinja, politički sukobi oko nje su sramota

Nema mjesta diskusijama da li je neko od predstavnika bivše ili sadašnje vlasti trebao biti prisutan na godišnjici u Potočarima, da li su se majke Srebrenice ili direktor Centra trebali pozdraviti ili slikati sa ovim ili onim, da li su predstavnici ove ili one vlasti lopovi ili izdajnici i da li se neki „stranac“ u Srebrenici „pere“ zbog nekog svog poteza.

Foto: šg

Nema mjesta diskusijama da li je neko od predstavnika bivše ili sadašnje vlasti trebao biti prisutan na godišnjici u Potočarima, da li su se majke Srebrenice ili direktor Centra trebali pozdraviti ili slikati sa ovim ili onim, da li su predstavnici ove ili one vlasti lopovi ili izdajnici i da li se neki „stranac“ u Srebrenici „pere“ zbog nekog svog poteza.

Piše: Adis Nadarević

Prošle je sedmice obilježeno dvadeset godina zvaničnog otvaranja Memorijalnog centra „Srebrenica – Potočari“. Pune dvije decenije su se navršile otkako je tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država William Jefferson Clinton otvorio ovo mjesto tuge, boli, sjećanja i opomene, a od tada je memorijalni centar kao institucija rastao zajedno sa nepreglednim poljem nišana u mezarju pokraj nekadašnje fabrike akumulatora.

Svaki novi nišan u tom mezarju bio je i nova fascikla dokumenata u arhivi memorijalnog centra, svaka novootkrivena masovna grobnica bila je tegobni izvor novih predmeta u njegovom fundusu. U brižno održavanim uslovima u depou Memorijalnog centra „Srebrenica – Potočari“ stoje odjevni predmeti, satovi, tabakere, lični dokumenti i drugi predmeti koji su zajedno sa svojim vlasnicima skončali u masovnim grobnicama širom istočne Bosne, a osoblje Centra danas daje sve od sebe da te predmete konzerviraju i spriječe da ono što nije istrunulo u zemlji ne istrune ni iznad nje.

William Jefferson Clinton je govorio i na dvadesetogodišnjici Centra. Istaknuo je kako je ova institucija ozbiljan podsjetnik na našu zajedničku ljudskost. Visoki predstavnik Christian Schmidt je ovu priliku iskoristio da proširi ovlasti Memorijalnog centra osnivanjem posebnog Instituta za istraživanje i edukaciju, te najavio izmjene zakona koje bi onemogućile nagrađivanje ratnih zločinaca i njihov izbor na javne funkcije.

Osim Clintona i Schmidta, čitav niz stranih i domaćih dužnosnika bio je prisutan u Srebrenici 20. septembra. Ambasadori, izaslanici, šefovi misija, ministri, zastupnici, premijeri, općinski načelnici… svi su oni pohodili Memorijalni centar da bi na taj dan odali poštovanje žrtvama, iskazali poštovanje prema onom što Memorijalni centar radi, te izrazili svoju podršku, bilo konkretnu ili deklarativnu.

Stvar je iskrene dobre namjere vjerovati da su svi koji dođu u Srebrenicu vođeni plemenitim pobudama. Moralnom i razumnom čovjeku je teško pomisliti kako bi neko na to mjesto pijeteta i savjesti došao sa nekom lošom nakanom, nekom računicom ili nekim podlim planom. Tako ni majke Srebrenice, iako srca opečenih krajnjim zlom kojeg su preživjele, nisu mogle vidjeti sa kakvom je namjerom u Potočare prije osam godina došao tadašnji premijer i sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Njega su majke dočekale i stavile mu cvijet Srebrenice na rever ne naslućujući kako sudjeluju u predstavi čovjeka koji je u doba zločina nad njihovim očevima, muževima i sinovima bio važan dio tog sistema zla. No, sa civilizacijskog sprata na kojem se nalaze preživjeli Srebreničani nemoguće je vidjeti šta čuči u mraku podruma civilizacije u kojem se nalazi ideja velikosrpskog zla zajedno sa njenim nositeljima. Tako je bilo moguće da se na Vučićevom reveru nađe vezeni cvijet koji predstavlja jedanaest majki oko jednog tabuta, iako je riječ o čovjeku u kojem ako ima nekog žaljenja zbog Srebenice to može biti jedino tuga što na svijetu postoji dovoljno konca za taj vez.

Poslovično ni u čem odmjerena javnost u dijelu Bosne i Hercegovine kojeg je od agresije uspjela odbraniti Armija RBiH – s razlogom ogorčena zbog dugogodišnjeg licemjerja međunarodne zajednice prema državi Bosni i Hercegovini i stanja u njoj – pažljivo je pratila ko se sve tih dana pojavio u Srebrenici, ne bježeći od toga da sebi uzme da pravo da određuje kome jeste a kome nije mjesto tamo. A to pravo sebi nikad nisu dodijelili ni jedini koji bi to smjeli – preživjeli Srebreničani.

Jedini za koje su majke Srebrenice ikad rekle kako nisu dobrodošli u Potočare jesu upravo Aleksandar Vučić što je sasvim logično nakon incidenta iz 2015. godine, te predsjednik Hrvatske Zoran Milanović koji je dobrodošlicu potrošio svojim omalovažavanjem genocida u Srebrenici. Realno, ova dva predsjednika su svoje pozicije toliko vulgarizirali da njihovo prisustvo nije čast ni za jedno iole pristojno mjesto a kamoli u memorijalnom centru u Potočarima, ali sve druge je Centar otvoren i riječi otvorenosti i dobrodošlice su nebrojeno puta u javnosti isticale i majke Srebrenice i direktor Centra Emir Suljagić.

Suljagić je za vrijeme svog djelovanja u medijskom i političkom prostoru vodio brojne ratove sa domaćim i stranim dužnosnicima, ali je danas direktor Memorijalnog centra koji je jako dobro shvatio svoju ulogu i obavezu da se izdigne iznad dnevne politike. Tu obavezu su shvatili i njegovi nekadašnji politički protivnici kojima je očito jasno da su Potočari mjesto na kojem ničiji ego ne smije biti iznad onih nišana i onih koji leže pod njima.

Važnost Memorijalnog centra su jako dobro shvatili i predstavnici međunarodne zajednice, pogotovo njeni visoki predstavnici u BiH – od Wolfganga Petritscha koji je 2001. donio odluku o osnivanju Centra, preko Paddyja Ashdowna koji mu je dvije godine kasnije prenio vlasništvo nad nekadašnjom fabrikom akumulatora, i Christiana Schwarz-Schillinga koji ga je 2007. stavio pod ingerenciju države BiH, sve do Christiana Schmidta koji je prošle sedmice proširio njegovo djelovanje. Jedini koji još uvijek u potpunosti nisu shvatili simboličko značenje ovog mjesta jesu dijelovi bh. javnosti koji ne shvataju da je potenciranje animoziteta u kontekstu ikakve priče o Memorijalnom centru najbolji način da mu se nanese šteta.

Godišnjica Centra nije godišnji skup disfunkcionalne porodice na kojem se gleda da li će jedna tetka doći nakon što se u međuvremenu posvađala s drugom i da li će se pozdraviti dva rođaka koji se spore oko neke međe. Godišnjica Memorijalnog centra je ozbiljan skup ozbiljnih odraslih osoba od kojih svaka treba raditi svoj posao najbolje što zna i koja u okviru svog posla treba učiniti ono što može da bi se rad Centra olakšao i poboljšao.

Stoga nema mjesta diskusijama da li je neko od predstavnika bivše ili sadašnje vlasti trebao biti prisutan na godišnjici u Potočarima, da li su se majke Srebrenice ili direktor Centra trebali pozdraviti ili slikati sa ovim ili onim, da li su predstavnici ove ili one vlasti lopovi ili izdajnici i da li se neki „stranac“ u Srebrenici „pere“ zbog nekog svog poteza.

Šta god ko od nas mislio o bilo kome i ko god od nas imao zamjerke na bilo koga, Memorijalni centar u Potočarima je mjesto ispred kojeg se zakopavaju sjekire. A ko će svoju iskopati po izlasku to svako odlučuje za sebe.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Intervju sa Tamarom Nikčević: Čekam vlast u Srbiji koja će četnike ponovno staviti izvan zakona...
Što se Igmanskog marša tiče, za njegove učesnike se konačno može reći da su izgubili rat, jer iako su plodovi njihove borbe debelo obesmišljeni devedesetih,...
Ono što je trebalo biti jedna smisleno zaokružena cjelina obilježavanja četrdesetogodišnjice Igara pretvorilo se u niz loše osmišljenih, gore realiziranih i još gore iskomuniciranih događaja....
Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) na području Zvornika, uhapsili sedam lica zbog postojanja osnova sumnje da su počinila krivično djelo „Genocid...