Foto: Amir Reko/Klix.ba
U istočnoj BiH udomila se dva sela, jedno Gudelj kod Foče, gdje je rođen Amir Reko, i drugo selo Bučje u susjednom Goraždu gdje je Amir spasio 52 Srba od sigurne smrti. Tu skoro pa im ispred nosa protiče Drina, a poodavno su i jedni i drugi pili bistru planinsku vodu iz zajedničke česme. A onda kad dođe rat, uskomeša se Drina, planine bi da pobjegnu u nebo, a ona voda s česme koju su svi pili, i Srbi i Bošnjaci, bez obzira da li klanjaju ili se krste, počinje da se muti. Mir postaje samo san, a stradanja i ruševine stvarnost. Tragični događaji i smrt više od stotinu hiljada građana BiH obilježiće prvu polovinu devedesetih prošlog vijeka.
Životna priča Amira Reke nije samo priča o sudbi jednog čovjeka već kazivanje o raspadu bivše Jugoslavije, priča o čovjeku heroju i izdajici. Onog dana kad je Amir postao svima dobar i poznat, kad su ga mnogi zavoljeli, tog dana postao je i meta za odstrel onima što su se dograbili vlasti i para. Amir, na arapskom znači komandant ili domaćin sa puno simbolike zakopane u vrtlozima vremena i inspiracije. I zaista, Amir Reko bio je najprije oficir Jugoslovenske narodne armije, a zatim i jedan od komandanata Armije Bosne i Hercegovine u Goraždu.
“Ništa se u mom životu, izgleda, nije dogodilo slučajno“, priča Amir. „Sve je počelo rođenjem u fočanskoj bolnici gdje sam progledao uz krevet i pored žene Srpkinje koja je svijetu podarila sina, a ona umrla. Moja majka Aziza nastavlja dojiti to dijete. Biće da sam tad prigrlio ljubav i naučio da je Drina rijeka života ili smrti u kojoj se utopiš ili plivaš. Ponekad moraš i uzvodno. U vodenici ljubavi i mržnje, svako bira stranu. Moja strana bili su djevojčice Joka i Stana, pa Dragoslav i Milomir…, s kojima sam do osnovnoškolskih klupa pješačio dvanaestak kilometara. Nastavio kao srednjoškolac u Sarajevu, pa u Beogradu završio Vojnu akademiju“.
U ljeto 1992. Amir Reko dobio je naređenje da napadne većinski srpsko selo Bučje. Iako su mu samo tri dana ranije živi zapaljeni majka, deda i članovi najuže porodice, Reko nije želio osvetu. „Niste vi krivi“, govori Reko prestravljenim Srbima, „što su neki drugi Srbi zapalili živu moju majku, svima ću vama oprostiti, idite s milim bogom i pričajte“. Naređuje da se povuku svi njegovi vojnici. “Kad vam ubiju najmilije, majku i to na najsvirepiji način, uspio sam sputati bol i ne načiniti zločin. Duboko u sebi sam vjerovao, normalno je da se postupi na vojnički i ljudski način čak i dok gledate kad se ubija sve što se oko vas kreće”, govori Reko u filmu “Makedonac“, koji je priča o njegovoj ljudskosti što nadilazi lične tragedije.
A kako je Amir saznao da su mu majku živu spalili?
“Izvještava nas kurir da su u mom selu Gudelj civili utjerani u kuću, pa živi spaljeni. I govori imena, Reko Aziza, Reko Dika, Reko Zejnija… Ne zna kurir da je Aziza moja majka, a ja…”, zagrcnu se Amir i napravi vječnu pauzu. Ponekad minuti traju čitava stoljeća. U njih je Amir, vjerovatno, sabrao ono zajedničko majčinsko mlijeko kojim je Aziza dojila i njega i onog dječaka srpske nacionalnosti u bolnici Foča, i onaj dvanaestokilometarski put do osnovne seoske škole, i srednju u Sarajevu, Akademiju u Beogradu, svoju prvu ljubav i povratak na ratište u Goraždu, i…Poslije pauze od života Amir nastavlja: ”Krenuo sam putem, padale su granate, pucali snajperi, ja sam hodio, ne znam ni kamo, ni kuda, možda da okončam, da me više nema. Sustigli su se život i smrt”.
A onda, osmi je avgust 2024. godine. Punih su tridest i dvije kako mu je spaljena majka Aziza a Reko poručuje:” Danas sam otišao u Jošanicu, selo blizu mog Gudelja, kako bih odao počast srpskim civilima koji su na Nikoljdan 1992. godine pobijeni od strane izroda iz mog naroda. U selu novoizgrađena crkva i spomen obilježja sa imenima 56 žrtava od kojih 21 žena i troje maloljetne djece, dočekali su me Srbi iz okolnih sela sa tugom i boli, ali i sa zagrljajem i suzama u očima. Bez mržnje, otvoreno i iskreno, prisjećali smo se nekadašnjeg života pa se onda trijeznili nelagodom i sumornom stvarnošću. Skrhan u boli nad vlastitom tragedijom, moja iskrenost i razumijevanje nekako je bila lijek i za njihovu dušu. A i moju. Ono što su mi ispričali o surovosti i načinu kako su civili pobijeni nikoga ne može ostaviti ravnodušnog. Pobijeni na najsvirepiji način, baš kao i veliki broj mojih Fočaka, od izroda iz reda srpskog naroda. Pravdati zločin, štititi zločince ili to prećutkivati civilizacijska je i ljudska sramota. I moja i tvoja. Nemojte mi govoriti o karakteru rata, prećutkivati zločin i tražiti opravdanje. U vremenu kad je pogaženo ljudsko dostojanstvo moramo naći snage da budemo iskreni jedni prema drugima, da makar i porukom nađemo spas u zajedničkim ovozemaljskim i božijim vrijednostima. Samo tako će nam svima biti lakše. A i Bosni će biti lakše“.
I onda kada su počeli s krčmom Jugoslavije, i oni iznutra i oni s vana, nisu se samo raspadali država i narodi, komadale su se ljudske duše, zlo je kotrljalo i Drinom i Drinama. Prije nego što je Amir Reko spasio Srbe, njega je u aprilu 1992.godine, na barikadama razuzdanih paravojnih formacija na Ustiprači, spasio Dragan Simić, kolega oficir JNA. “Sudbina nas je ista vezala, iako nas nije ista majka rodila“, priča Amir Reko.
Poslije odlazi u Dansku, vraća se svojoj Bosni, i onda ga kasnije 2021. u Goraždu, gradu na obalama Drine sa većinskim Bošnjačkim stanovništvom, proglašavaju personom non grata, i gle čuda, te iste godine nominovan je za Nobelovu nagradu za mir.
Obični ljudi, bez obzira ko su i odakle su, smatraju ga herojem, a vlastodršci, tamo gdje je ratovao, izdajicom. Oprobao se i kao preduzetnik i političar, ali biznis i demokratija na ovim prostorima rijetko uspijevaju. Možda je paradoks i sudbina Amira Reke najbolji opis stanja i prilika u BiH. Ništa nije tako jednostavno, ni kod Reke, ni kod raspada Jugoslavije, ni kod BiH.
I danas kada se sve izvrnulo, kad se medalje dodjeljuju onim što su razarali gradove, njegovali logore umjesto ljudi, čitave generacije rođene poslije rata, u takvima vide heroje i uzore. A da neće biti baš sve tako, nada se Reko. Vjeruje, duboko u sebi, da će jednog dana, u neko neodređeno vrijeme, sve doći na svoje mjesto. Ma koliko ovi višedecenijski nacionalisti i vlastodršci uživali u iluziji vlastite moći, i ratni profiteri i ratni promoteri i ratni zločinci, i sav drugi nagomilani šljam, naći će se na tamnoj strani mjeseca. Zna Amir da ćemo još podugo gaziti smrdljivu močvaru istorijske prošlosti, ali ostaje nepopravljivi optimista što redovno uči Kuran i Bibliju, rado se podsjeća na dostignuća Titove Jugoslavije, i vjeruje u dobre ljude. Nadam se da će Amirova priča u vihoru rata, samo nedugo, biti tiša od priča o zločinima, da će se, u neko dogledno vrijeme, čuti kao i Skenderova – Stojanka majka Knežopoljka.
