Bilo je prijepodne, 20. septembra 1993, kada je helikopter s UN-ovim pregovaračima Davidom Owenom i Thorvaldom Stoltenbergom te predsjednicima Franjom Tuđmanom, Slobodanom Miloševićem i Alijom Izetbegovićem sletio na palubu britanskog nosača aviona „Invincible“ koji je plovio međunarodnim vodama Jadranskog mora. Promjenjivo raspoloženje putnika kao da je uticalo na vrijeme napolju, nad pučinom je čak visila tanka izmaglica koja je čitavom prizoru davala neku mističnu auru. Svuda se osjećala napetost.
Na brodu, koji se, za razliku od hrvatskog predsjednika, Izetbegovića uopće nije dojmio – u svojim „Sjećanjima“, kasnije će zapisati: „Šta na vas može ostaviti utisak ako znate da u tom trenutku u hrvatskim koncentracionim logorima skapavaju hiljade ljudi?“ – vladala je prilična gužva. Ili barem veća od one koju je očekivao. Isto je bilo i u časničkoj blagovaonici, gdje je tog jutra trebao otpočeti novi krug pregovora o teritorijalnom razgraničenju unutar Bosne i Hercegovine kao buduće unije triju republika. Nije mu se sviđao taj prijedlog, koji je u osnovi potekao od njegovih neprijatelja, Tuđmana i Miloševića. Ali kao i mnogo puta do tada, nije imao izbora ili je barem vjerovao da ga nema. Još je u intervjuu, koji je dao TVBiH, 8. jula, nagovijestio pod kojim okolnostima bi ga bio spreman prihvatiti. „Podjela republike je ustvari etnička podjela“, rekao je tada, „a nju ćemo prihvatiti jedino kao nametnuto rješenje ako ne budemo imali nikakvog drugog izbora, ako alternativa bude bezizlazan rat.“[1] Kasnije, krajem augusta, o ovome je govorio pred proširenom Skupštinom svoje zemlje, i to vrlo otvoreno, zbog čega su mu pojedini delegati skrenuli pažnju da će prihvatanje koncepta unije značiti i prestanak Bosne i Hercegovine kao države, a da će „oni koji odlučuju biti krivi pred istorijom“.[2]
Euforija koju je među učesnicima u pregovorima cijelog jutra poticao David Owen uopće ga nije činila optimističnim. Naprotiv. Iako je prethodne sedmice u Ženevi potpisao dvije odvojene Deklaracije, jednu s Tuđmanom, drugu s Krajišnikom, zbog čega je po povratku u Sarajevo imao dosta prigovora, znao je da se ni srpska ni hrvatska strana neće tako lako odreći svog teritorija makar se radilo i o simboličkom procentu od tri do četiri posto, koliko su on i Silajdžić tražili. Također, naruku mu nije išao ni izvještaj francuskih i njemačkih stručnjaka o izgradnji luke u Neumu, koji je pročitao tokom leta iz Splita. Kako je mišljenje komisije bilo nepovoljno, izvještaj mu je preporučivao Ploče kao mogući izlaz na more za republiku s većinskim muslimanskim stanovništvom, uz garanciju pristupa riječnim putem od luke koja bi u međuvremenu bila izgrađena u dolini Neretve, južno od Čapljine. Ni on, ni njegov premijer nisu bili oduševljeni ovim prijedlogom.
No, bio je miran kada je zauzeo svoje mjesto za pregovaračkim stolom. Na suprotnoj strani, Tuđman i Milošević također su izgledali opušteno ili barem mnogo opuštenije od Bulatovića i Bobana, koji su bili u njihovoj pratnji. Pokušao se koncentrisati na ono što slijedi. Kroz prozor blagovaonice vidio je snop sunčevih zraka koji je stvarao nabore sjete na površini mora. Iznenada se sjetio jednog mladića iz fočanskog zatvora koji je braneći oca ubio nekog seoskog siledžiju. Razumio ga je, štaviše, bio je siguran da bi u takvoj situaciji i on postupio na isti način, međutim zločine ljudi s kojima je bio prisiljen da pregovara već skoro dvije godine nikada neće moći razumjeti. „Većina ljudi čini zlo radi interesa (vlasti, bogatstva, slave, ljubavi i sl.)“, zapisat će u „Sjećanjima“. „Ali postoji i zlo radi zla, zlo koje je samo sebi svrha. To je tek pravi pakao.“ U sebi je izgovorio molitvu, bilo je vrijeme da pregovori na brodu „Invincible“ počnu.
I
Naredba za povlačenje s Huma. Krajem ljeta 2024. godine prvi put sam naišao na pisani podatak, koji je u Monografiji 442. brdske brigade iznio njen bivši komandant Esad Šejtanić, da je povlačenje jedinica Četvrtog korpusa sa skoro već osvojenog brda Hum iznad Mostara 20. septembra 1993. lično naredio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.[3] U to vrijeme već sam bio završio trodijelni esej o Izetbegovićevom odnosu s Tuđmanom i u prvi mah bilo mi je žao što do tog podatka nisam došao ranije iako mi je cijelo vrijeme bio ispred nosa: Monografija brigade „Bregava“ bila je dio ratne biblioteke mog rahmetli daidže, bivšeg pripadnika ove jedinice, kojom sam se često koristio.
Za proteklih trideset godina tu sam priču čuo bezbroj puta, bila je povod za razna nagađanja, teorije, hipoteze, laži i istine kojima se pokušavalo objasniti neku vrstu kolektivne paranoje ili osjećaja izdanosti od službenog Sarajeva, ali kada sam je vidio u Šejtanićevoj knjizi iz nekog razloga bilo je kao da za nju saznajem prvi put: odmah sam se sjetio da je u trenutku izvođenja operacije Izetbegović zaista bio na pregovorima s Tuđmanom i Bobanom na brodu „Invincible“, odakle je navodno nazvao komandanta Četvrtog korpusa Arifa Pašalića i obustavio operaciju, sjetio sam se i da je slične stvari Izetbegović navodno već radio u Sarajevu, o čemu sam čitao u knjizi Lukava strategija Sefera Halilovića, ali najjasnije od svega sjetio sam se vlastitih utisaka, dana i noći koje sam proveo nad dokumentima, novinskim tekstovima i knjigama pokušavajući da shvatim ono što nikada nisam uspio: Izetbegovićevu politiku prema Mostaru i Hercegovini, a to znači i prema Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Jesu li priče o izdaji, koje sam slušao više od trideset godina, u Šejtanićevoj tvrdnji dobile svoje najsnažnije uporište? Bio sam siguran da jesu, ali kao i u većini stvari u vezi s Izetbegovićem – prevario sam se.
Dva su ključna razloga zašto sam promijenio mišljenje: prvi je telefonski razgovor između Alije Izetbegovića i Arifa Pašalića vođen 21. septembra 1993.[4] iz kojeg je sasvim jasno da njih dvojica nisu razgovarali dan ranije, te da samim tim Izetbegović nije mogao narediti povlačenje jedinica 4. korpusa s brda Hum iako je, po svemu sudeći, na brodu „Invincible“ dobio informaciju da ga je Pašalić zauzeo ili pokušao zauzeti. I drugi: nekoliko godina kasnije Pašalić je stvarne razloge za povlačenje s Huma objasnio novinaru Oslobođenja i Radiotelevizije Bosne i Hercegovine Šefki Hodžiću, koji je iz Jablanice pratio operaciju „Neretva ’93“. „Nikakve veze sa Seferom nisam imao i to mi je bilo čudno“, rekao mu je tada Pašalić. „I mi smo se zapravo ravnali prema tvojim izvještajima koje smo slušali preko radija. Kad si ti javio da je oslobođen Medved, zaključio sam da je vrijeme da krenemo i izdao sam naredbu za napad na Hum. I oslobodili smo ga. Međutim, jedinice iz Jablanice su stale. A prema planu operacije ‘Neretva ’93’, kad ja budem na Humu, Sefer je trebao da bude u Đubranima. Kako su jedinice iz pravca Jablanice stale, morali smo se i mi povući s Huma.“[5]
Dvije zamišljene slike. Je li slobodna teritorija Mostara tih septembarskih dana 1993. godine zaista bila blizu deblokadi kao što nam se tada činilo? To me je pitanje dugo zaokupljalo i da bih se barem donekle približio istini shvatio sam da je potrebno istražiti širi kontekst u kojem se odvijala akcija oslobađanja brda Hum, nazvana „Jug ’93“; tako sam počeo da prekapam po internetu, rovarim po dostupnoj dokumentaciji, razgovaram sa svjedocima i danonoćno iščitavam literaturu o operaciji „Odbrana narodnih prava – Vrdi ’93“, ili Neretva ’93“ ili samo „Neretva“, u sklopu koje se i odvila akcija „Jug ’93“. To je, ukratko, ono na čemu sam radio posljednjih nekoliko mjeseci, ne samo zbog toga što sam osjetio da to od mene traži jedan paragraf u Šejtanićevoj knjizi već i zbog toga što su to od mene tražile moje uskovitlane uspomene, ali prije svega jer su to od mene tražile dvije zamišljene slike: slika Alije Izetbegovića tokom pregovora na britanskom ratnom brodu „Invincible“ u Jadranskom moru i slika Arifa Pašalića u noći 21. septembra 1993, nakon povlačenja njegovih vojnika s brda Hum, odnosno iz tek zauzetih naselja Podhum i Raštani.
Obje slike na neki način govore o dvostrukoj izdaji: u Izetbegovićevom slučaju radi se o izdaji međunarodne zajednice koja već više od godinu dana ne poduzima ništa da zaustavi etničko čišćenje njegovog naroda, kao i o izdaji koja mu mnogo teže pada, izdaji čovjeka kojeg je do jučer smatrao svojim najbližim i najvažnijim saveznikom u borbi protiv srpske agresije – Franje Tuđmana; u Pašalićevom slučaju radi se o izdaji, ili prvi čovjek Četvrtog korpusa u tom trenutku predosjeća da se radi o izdaji vojnog vrha države, odnosno njegovih kolega oficira u Štabu Vrhovne komande, koji osim što danonoćno rade protiv dvostrukog agresora, rade, istovremeno, i jedni protiv drugih, kao i o izdaji Alije Izetbegovića, ili barem prvi čovjek Četvrtog korpusa u tom trenutku predosjeća da se radi i o izdaji Alije Izetbegovića, koji nije učinio ništa ili nije učinio dovoljno da ispuni obećanja data pred početak operacije deblokade Mostara, „Neretva ’93“.
Ali, osim o izdaji, obje slike govore i o odanosti: o Izetbegovićevoj odanosti Tuđmanu ili ideji muslimansko-hrvatskog savezništva, unatoč tome što je to savezništvo od prvoga dana bilo samo njegova iluzija, i Pašalićevoj odanosti Izetbegoviću unatoč tome što je komandant Četvrtog korpusa svjestan da jedino što u haotičnoj mreži ratnih događaja, političkih odnosa i zakulisnih intriga iz njegove perspektive ne izgleda kao iluzija jest osjećaj da je grad koji brani „ostavljen na milost i nemilost agresorima“.[6]
II
Iznevjerena obećanja. „Prema planu operacije ‘Neretva ’93’, kad ja budem na Humu, Sefer je trebao da bude u Đubranima. Kako su jedinice iz pravca Jablanice stale, morali smo se i mi povući sa Huma.“ To je jedino objašnjenje koje je Arif Pašalić ikada dao javnosti u vezi s povlačenjem svojih vojnika s brda Hum, ali to ne mora značiti da Šejtanić ne govori istinu; možda je te košmarne noći nakon neuspjeha operacije rastrojeni Pašalić zaista rekao nešto što je Šejtanić razumio na način na koji se kasnije toga sjećao i kako je to zapisao. Za Pašalića su to bili možda i najteži dani na čelu Četvrtog korpusa Armije RBiH i u ratu uopće: nakon povlačenja s Huma njegove jedinice morale su se povući i iz naselja koja su oslobodile dan ranije, Raštani i Podhum; poginulo je nekoliko boraca, jedan zamjenik komandanta brigade, dosta je vojnika ranjeno, a operacija deblokade Mostara sa sjevera, iz pravca Drežnice, simbolično nazvana „Neretva ’93“, od koje je mnogo očekivao, iz neobjašnjivih razloga je obustavljena. U reportaži objavljenoj u listu Ljiljan 29. septembra 1993. Senad Avdić, koji je osam dana ranije boravio u Mostaru, opisuje Pašalića kao bijesnog, ogorčenog i utučenog čovjeka, „To što nam naši rade isto je što nam rade ustaše“, [7] kaže Pašalić shrvan osjećajem izdaje.
I zaista, Pašalić je imao sve razloge da se te noći, 21. septembra, osjeća izdanim. Od 17. novembra 1992, kada je po nalogu Štaba Vrhovne komande osnovao Četvrtog korpus Armije RBiH, pa čak i ranije, dok je u svojstvu komandanta 1. mostarske brigade vodio prave verbalne ratove s Milivojem Petkovićem i drugim oficirima HV-a i HVO-a o propuštanju konvoja s naoružanjem za Armiju RBiH, neprestano je upozoravao vrh države na opasnost od hrvatske agresije; početkom 1993. nudio im je dokaze o prisustvu 116. splitske i 114. neretvanske brigade Hrvatske vojske u okolici Mostara, kasnije je u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine slao dokumente ubijenih hrvatskih vojnika na ratištima oko Mostara, zahtijevajući sa svojim kolegama iz Ratnog predsjedništva opštine Mostar[8] da se Republiku Hrvatsku proglasi agresorom, ali je uvijek nailazio na zidove nerazumijevanja i šutnje, kao da u najvišim organima države nikoga nije bilo briga za Mostar i Hercegovinu.
Njegove sumnje u izdaju dodatno su narasle kada je saznao da je u jeku najžešćih napada Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske 8. juna 1993. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odlučilo da bez ikakve konsultacije s njim oformi Šesti korpus Armije RBiH sa sjedištem u Konjicu, dijelom i od jedinica koje su bile u njegovoj zoni odgovornosti, čime je Četvrti korpus ostao bez 13.500 boraca; na sastanku s komandantom i načelnikom Štaba Vrhovne komande u Zenici, 21. i 22. augusta, Rasimom Delićem i Seferom Halilovićem otvoreno je rekao šta o tome misli: „Smatram da smo takvim postupkom mi dovedeni u okruženje i od strane naše komande. To je mišljenje svih komandanata dole, i boraca. Da smo otpisani.“[9]
Dva dana poslije neuspjelog osvajanja Huma bio je prilično siguran da tu nisu čista posla; u depeši koju je 23. septembra uputio Štabu Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH apelovao je da se ne dozvole „bilo kakve političke ni bilo kakve kalkulacije i obustavljanje sadejstva ovom korpusu sa sjevera“[10] jer bi to grad i njegove branioce dovelo u bezizlaznu situaciju, a istoga dana, još oštrijim tonom, pisao je i komandantu Štaba Rasimu Deliću, zamjerajući mu što na njegove zahtjeve za dopunom municije i granata niko nije odgovorio, kao i to što mu Štab Vrhovne komande nikada nije poslao kadrovska pojačanja koja je tražio. Također, bilo mu je obećano da će u Mostar doći i dijelovi 7. muslimanske brigade kao podrška u izvođenju operacije „Neretva ’93“, ali i to je, kao i sve drugo, ostalo samo prazno obećanje. Kao posljedica tih obmana, operacija je propala, a braniocima Mostara ostalo je hrane još samo za pet dana, računajući po jedan obrok dnevno, dok ratna bolnica više nije imala rezervi krvi, plazme i anestetika. „Ovim Vas upozoravam da ćete snositi odgovornost za ono što bez ikakve podrške očekuje ovaj korpus“,[11] završio je Pašalić svoje pismo.
Pašalićeva osamljenost. Vjerujem da je te noći, 21. septembra, Pašaliću kroz misli minuo čitav rat, sve ono kroz šta je prošao još otkako je u aprilu 1992. godine napustio JNA i priključio se neorganizovanim i slabo naoružanim jedinicama Teritorijalne odbrane opštine Mostar. Njegova vojnička karijera bila je do tada besprijekorna: završio je vojnu podoficirsku školu i vojnu akademiju u Zadru, zatim komandno štabnu akademiju i školu narodne odbrane u Beogradu; bio je komandir baterije u 200. divizionu JNA u Bihaću, odakle je došao u Mostar, gdje je ubrzo postao načelnik 171. vazduhoplovne baze u Ortiješu; marljiv, radišan i vrlo obrazovan, napredovao je do čina potpukovnika, s kojim je i napustio JNA. Uslijedilo je godinu dana organizacije i uvezivanja jedinica Teritorijalne odbrane, najprije Samostalni mostarski bataljon, pa 1. mostarska brigada, i na kraju, kao kruna svega, Četvrti korpus Armije RBiH – sve je to iznio na svojim plećima i najvećim dijelom u skoro nemogućim uslovima, s vrlo ograničenom infrastrukturom, bez dovoljno stručnog kadra i u općem nedostatku novca za nabavku naoružanja. Ako se tome pridodaju stalne opstrukcije opštinskog odbora SDA na čelu s Ismetom Hadžiosmanovićem, postepena radikalizacija odnosa s HVO-om, te svakodnevno vođenje rata protiv Vojske Republike Srpske, jasno je da je uspio nešto za šta bi bilo kojem oficiru, čak i u daleko boljim okolnostima, trebalo mnogo više vremena.
Nakon godinu i po dana nadljudskih napora, nakon gotovo svakodnevnih pogibelji njegovih vojnika i najbližih saradnika, nakon toliko iznevjerenih nada, prekršenih obećanja i prolivene krvi, u noći u kojoj su se kao u košmaru kakvog ratnog veterana gradom razlijegale eksplozije granata i ručnih bombi, a vatre iz zapaljenih krovova obasjavale vedro septembarsko nebo nad Mostarom, nije mi ga teško zamisliti dok se razočaran i na rubu živaca zbog povlačenja svojih jedinica s Huma žali Senadu Avdiću. „Sve smo se prije mjesec dana dogovorili u prisustvu predsjednika Izetbegovića“, kaže mu. „Mi smo, Mostarci i Hercegovci, rekli da se sami osloboditi ne možemo, tražili smo pomoć i rekli da imamo pravo na tu pomoć. Sve nam je obećano, a ništa do ovog trenutka nije ispunjeno. Ja to shvatiti ne mogu.“[12] To je ta blistavo jasna slika velikog komandanta koju često zamišljam, slika koja u njemu otkriva čovjeka shrvanog osjećajima i koja ujedno predstavlja simbol njegove osamljenosti u komandnim krugovima Armije RBiH tih septembarskih dana 1993, kao i osamljenosti jednoga grada vjerovatno u najtežem trenutku u njegovoj historiji.
III
Biti iznenađen hrvatskom politikom. Ostavljeni, otpisani, prepušteni sami sebi, žrtvovani, prodani, izdani, to je uglavnom bio repertoar riječi i izraza koji se u opsjednutom istočnom dijelu Mostara koristio kada se željelo opisati odnos političkog i vojnog vrha Bosne i Hercegovine prema Hercegovini i njenim stanovnicima. Dopisnik Oslobođenja sa slobodne teritorije Mostara, Alija Behram, u broju od 18. septembra, biranijim je riječima rekao gotovo istu stvar: „Osjećaj prosječnog stanovnika ovog centra jest da je ovaj grad žrtvovan u neriješenom Gordijevom čvoru trgovanja bh. teritorijem“,[13] a sumnje u izdaju nisu zaobišle ni tadašnjeg mostarskog muftiju Seida ef. Smajkića; godinama poslije, u knjizi Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012, on će zapisati: „Naši pogledi prema slobodnoj teritoriji i očekivanja da će nam neko pomoći s te strane iz centra vlasti, do sada su bila samo puste želje i prazna stradanja. Kao da našu golgotu i golgotu desetina hiljada ljudi u logorima smrti gdje se svakodnevno ubijaju, prebijaju i mrcvare glađu i nad njima čine druga zvjerstva, nisu bile predmetom ničije brige, niti je to do njih dopiralo.“[14] I bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević opisao je u jednom intervjuu opstanak Mostara kao „neplanirani incident koji je iznenadio i Beograd, i Zagreb, ali i sarajevske političke krugove“.[15]
Bio je to kolektivan osjećaj koji i sam dobro pamtim: ne samo da od izbijanja rata 1992. godine politički vrh države nije učinio ništa ili nije učinio dovoljno da grad i narod pripremi za moguću agresiju HVO-a i HV-a nego se i u njenim prvim mjesecima potpuno obezglavljeno nosio sa situacijom u Mostaru i Hercegovini. U svojoj knjizi Sjećanja Izetbegović donosi pisma koja je još od agresije na Prozor, u oktobru 1992, razmjenjivao s Franjom Tuđmanom, uglavnom optužujući ga za stanje na terenu ili se pak braneći od takvih optužbi, i ako ta pisma danas išta otkrivaju onda otkrivaju Izetbegovićevo iznenađenje razvojem događaja, a potom i apsolutnu nemoć da se nosi s novonastalim okolnostima.
Koliko je tih dana tapkao u mraku najbolje govori podatak da je tek u obraćanju Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, 8. septembra, prvi put doveo u istu ravan Tuđmana i Miloševića unatoč tome što su odranije postojali čvrsti dokazi o prisustvu Hrvatske vojske i njenih oficira na teritoriju Bosne i Hercegovine; čak je i šef civilnog sektora UNPROFOR-a u BiH Cedric Thornbery, samo nekoliko dana ranije, o tome govorio na pres-konferenciji u Zagrebu. Do tada je Predsjedništvo BiH smatralo HVO i Matu Bobana najodgovornijima za rat između dviju savezničkih vojski, dok je Izetbegović u javnosti ostavljao utisak čovjeka koji savršeno razumije šta se događa, ali ne poduzima ništa da situaciju vrati pod kontrolu ili ništa, osim onoga za šta je morao znati da neće imati nikakvog efekta – od sklapanja dogovora o prekidu vatre, koji bi završili i prije nego što bi se osušila tinta na njihovim potpisima do slanja već spomenutih pisama i sastančenja s Tuđmanom.
U pismu koje je 6. decembra 1993. poslao bosanskohercegovačkom humanitarcu i aktivisti iz SAD-a Stjepanu Balogu, Izetbegović ne krije svoju iznenađenost hrvatskom politikom: „Srbi me nisu iznenadili, Hrvati jesu. Tu politiku nikada neću razumjeti. Čitavo vrijeme su radili u korist vlastite štete, a takvo što nisam mogao predvidjeti. Ubistvo ponekad možete spriječiti, samoubistvo obično ne možete, a Hrvati su upravo pokušavali ovo posljednje i konačno su uspjeli.“[16] U njegovom nerazumijevanju hrvatske politike nema ništa sporno, ali samo u onom smislu u kojem su njene referentne tačke nerazumijevanje Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih Muslimana te interesa Hrvata u njoj; ali ako ne razumjeti hrvatsku politiku znači ne razumjeti Franju Tuđmana, njegovu bio/bibliografiju, ideološku pozadinu i, pogotovo, geostrateške okolnosti koje su išle naruku ispunjenju njegovih snova o „banovini Hrvatskoj“ ili nekoj novoj „velikoj Hrvatskoj“ onda je to nerazumijevanje, u najmanju ruku, ravno priznanju vlastite nesposobnosti.
Ispravno i pogrešno. S druge strane, postavlja se pitanje koliko se u jednoj tako delikatnoj situaciji uopće moglo učiniti? Od početka srpske agresije odbrana Bosne i Hercegovine u najvećoj je mjeri ovisila o naoružanju uglavnom iz islamskih zemalja koje je ilegalno pristizalo u hrvatske luke, a od kojih bi Armija RBiH dobivala samo mrvice – velika većina završavala je u magacinima HV-a i HVO-a – i za pretpostaviti je da je upravo ta ovisnost bila jedan od važnijih povoda za tako nerazumljivo mlak odnos Izetbegovića prema Tuđmanu, i obrnuto, za tako žestok odnos Tuđmana prema Izetbegoviću.
Međutim, u trenutku kada otpočinje hrvatska agresija, kada je više nego jasno da ni ono malo naoružanja što je stizalo preko hrvatskog teritorija više neće dolaziti u kasarne Armije RBiH, stvar je za Izetbegovića takva da prostora ima samo za dvije mogućnosti, i obje izgledaju kao mučenje: dostojanstveno prihvatiti rizik da u jednome otvorenom, beskompromisnom ratu na dva fronta i s dva neprijatelja koji su cijelo vrijeme u dosluhu nestane i naroda i države na čijem se čelu nalazi ili pak nastaviti pokušavati da se raznim političkim ustupcima i diplomatskim dovijanjima, često čak i po cijenu vlastitog poniženja, dobije ono što se jednim beskompromisnim i otvorenim ratom možda nikada ne bi moglo dobiti, ali i uz realnu opasnost da se i izgubi ono što se nikada ne bi izgubilo. I upravo je u ovoj potonjoj opciji, koju možda nije ni izabrao nego je ona bila toliko duboko utkana u njegov habitus da mu se sama nametnula, sadržana sva njegova veličina i sva njegova tragedija. Ne znam da li je to potrebno posebno napominjati, ali nije mi cilj da Izetbegovića anatemišem, kao što mi nije cilj ni da ga okivam u zvijezde; meni je Izetbegović zanimljiv jedino kao ličnost uz koju idu sve njene vrline, ali i mane: i jedne i druge neizbježno su uticale na njegovu politiku, ponekad čak i više nego što je i sam to želio ili više nego što bi to predsjednik jedne napadnute i, usto, multietničke i multikulturne zemlje sebi mogao dopustiti. I možda ga upravo zbog toga nikada nisam doživljavao kao velikog političara, ali sam ga oduvijek cijenio kao čovjeka. Najveće se ljudske odlike u politici često manifestuju kao najveće slabosti i možda je zaista Izetbegovićev problem bio u tome što višak svoje ljudskosti nikada nije podredio manjku svoje političnosti. S obzirom na okolnosti u kojima je obavljao predsjednički posao, teško da bih mu to mogao uzeti za zlo.
IV
Nedostatak komunikacije. Ne znam da li je te noći, 20. septembra 1993, Arif Pašalić mogao posmatrati stvari na ovaj način; zbog intenziteta događaja i kataklizme koja je visila u zraku pretpostavljam da nije. No već sam rekao da je njegova ogorčenost bila sasvim opravdana i razumljiva; usto, na dan pokušaja oslobađanja brda Hum, 20. septembra, načelnik Štaba Vrhovne komande i ujedno najodgovornija osoba za pripremu i izvođenje operacije „Neretva ’93“, Sefer Halilović, sa svojim se saradnicima vratio u Sarajevo a da prethodno nije obavijestio komandu Četvrtog korpusa o obustavi svih borbenih dejstava na potezu Drežnica – Vrdi – Mostar, što je, ispostavit će se, mostarske branioce skupo koštalo; štaviše, od početka ove operacije Halilović nije imao nikakav kontakt s Arifom Pašalićem i posve je nejasno zašto taj kontakt nikada nije uspostavljen.
Pašalić je, s druge strane, u rano jutro 20. septembra, na dan početka operacije oslobađanja brda Hum, isturenom komandnom mjestu (IKM) u Jablanici poslao depešu u kojoj Halilovića obavještava da su jedinice Četvrtog korpusa krenule u kontranapad, te da se „slobodna teritorija pod kontrolom Armije RBiH, odnosno RBiH, iz sata u sat povećava uz veliki moral i natčovječanske napore naših boraca“.[17] Iz IKM-a u Jablanici nikada nije dobio upute o daljnjem djelovanju; osjećaj izdaje u Mostaru i u Komandi Četvrtog korpusa tih je teških septembarskih dana dosezao vrhunac.
Sabotaža ili sujeta; ili i sabotaža, i sujeta? U tom smislu postavlja se pitanje: da li je operacija „Neretva ’93“ bila sabotirana iznutra i ako jest ko ju je sabotirao i zašto? Ovo pitanje bi se moglo formulirati i drukčije: da li su događaji koji su Haliloviću otežavali posao u pripremi i tokom izvođenja operacije, uključujući i masakre nad hrvatskim civilima u Grabovici i Uzdolu, bili međusobno povezani, odnosno da li su bili koordinirani s ciljem da operacija propadne a istočni dio Mostara ostane u blokadi? Halilović nikada nije prestao sumnjati da jesu. Za to je imao svoje razloge: kao prvo, vjerovao je da bi tako značajno osvajanje teritorija pod kontrolom HV-a i HVO-a dovelo u pitanje već skoro dogovorenu podjelu Bosne i Hercegovine na tri konfederalne republike; i kao drugo, sumnjao je da je ulogu glavnog sabotera, po nalogu Alije Izetbegovića, odigrao Rasim Delić, koji je, po njemu, u tome imao i lični motiv: očajnički je želio pokazati predsjedniku da je on, Halilović, arogantan i nesposoban, odnosno da nije pogriješio kada ga je tri mjeseca ranije smijenio s mjesta čelnog čovjeka Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH.
I zaista, početkom septembra 1993. sukob između Rasima Delića i Sefera Halilovića više nije bilo moguće sakriti. Novinar Oslobođenja i ratni izvještač RTVBiH Šefko Hodžić svjedočio je da je tokom Delićevog obilaska jedinica 6. korpusa u Konjicu i Jablanici Halilović zamolio bivšeg predsjednika Ratnog predsjedništva općine Konjic dr. Safeta Ćibu da kaže Deliću da napusti Jablanicu. „Ne treba mi da mulja ovdje“, citira Hodžić Halilovićeve riječi. „Ja pripremam borbe i on mi ne treba. Ja ću i da odgovaram ako ne uspijem. Neću ovdje biti ako će Delić. Neka ide u Srednju Bosnu.“[18] Također, u telegramu koji mu je dan uoči početka operacije „Neretva ’93“ poslao Delić, od Halilovića se tražilo da „u vezi planiranih borbenih dejstava u pravcu Prozora i Mostara, preispita odluku u smislu realne procjene snaga i mogućnosti izvršenja zadatka“[19]; to je značilo ili je Halilović mislio da je to značilo da se, umjesto operacije koja je trebala izmijeniti stratešku situaciju u cijeloj zemlji i Izetbegoviću olakšati predstojeće pregovore s Tuđmanom u Ženevi, krene u izvođenje operacije koja je trebala promijeniti nešto nakon čega bi, zapravo, sve ostalo isto, čime bi se samo produbila postojeća etnička podjela ispod kozmetike ratnog uspjeha.
Nasuprot Halilovićevim sumnjama, jedan dio kadra unutar Štaba Vrhovne komande, ali i izvan njega, tvrdio je da je najveći krivac za neuspjeh operacije „Neretva ’93“ sam Halilović; i oni su za to imali svoje razloge: prvo, tvrdili su da je priča o uroti unutar Štaba samo pokriće kojim je Halilović pokušao prikriti svoje nezdrave ambicije i želju da slavu zbog mogućeg uspjeha operacije ne podijeli ni s kim, čime bi vratio povjerenje predsjednika Izetbegovića i ponovo postao prvi čovjek Oružanih snaga RBiH; i drugo, vjerovali su da je, ako se i radilo o uroti, iza nje mogao stajati jedino Halilović jer je radeći na tome da operacija uspije istovremeno radio i na tome da operacija ne uspije. To prije svega znači da je propustio uraditi ili da namjerno nije uradio ono što je kao komandant operacije morao, a što je bilo ključno za njen uspjeh: morao je iskoordinirati borbena dejstva s komandom Četvrtog korpusa u Mostaru, kao što je morao bolje procijeniti snagu svojih jedinica, količinu MTS-a i sredstava podrške koja su mu stajala na raspolaganju.
V
Kraj operacije „Neretva ’93“. Bilo kako bilo, ono što nije uradio 20. septembra s broda „Invincible“, Alija Izetbegović uradio je u ponedjeljak, 4. oktobra 1993, iz svog kabineta u Sarajevu, tačno u 19 sati: preko tadašnjeg ministra vanjskih poslova Harisa Silajdžića i komandanta Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH Rasima Delića naredio je Seferu Haliloviću da prestane s borbenim dejstvima unatoč tome što je na području sjevernih prilaza gradu, iz pravca Drežnice i Vrdi, operacija deblokade Mostara napokon počela davati rezultate. Prethodno se dogodilo nekoliko stvari koje su mu tu odluku olakšale: prije svega, Izetbegović je vjerovao da bi nastavak operacije mogao ugroziti pregovore s Tuđmanom, s kojim je 14. septembra u Ženevi, dakle dan nakon što je otpočela operacija „Neretva ’93“, potpisao Zajedničku deklaraciju[20] o hitnom prekidu svih neprijateljstava, te se dogovorio o osnivanju radne skupine „za pitanja teritorijalnog razgraničenja između dvije republike u predviđenoj uniji BiH“;[21] kao drugo, mislio je, kao i dio Štaba Vrhovne komande u Sarajevu, da su rezultati operacije „Neretva ’93“ preuveličani, odnosno da je, uz pomoć novinara Šefke Hodžića, izvještaje o uspjesima Armije RBiH na tom prostoru frizirao Sefer Halilović; i treće, operacija se odužila preko svake razumne mjere – u prvobitnom planu bilo je predviđeno da se okonča u roku od desetak dana – što je sa sobom nosilo rizike, pogotovo u onim zonama odgovornosti odakle su pojedine jedinice bile povučene radi učešća u operaciji.
Sačuvati u miru ono što se odbranilo u ratu. Obustavljanje operacije „Neretva ’93“ značilo je nastavak HVO-ovog i HV-ovog davljenja slobodne teritorije Mostara, gdje se od početka hrvatske agresije situacija svakodnevno pogoršavala: medijski,[22] kao i izvještaji svih relevantnih međunarodnih organizacija uzalud su upozoravali javnost da je u uskom pojasu između srpskih i hrvatskih linija oko 60 hiljada ljudi mjesecima već živjelo bez hrane, vode, struje i osnovnih higijenskih potrepština, dok je grad i naselja u okolici svakodnevno razarala hrvatska artiljerija. Na jednoj je novinskoj konferenciji sredinom septembra 1993. predstavnik UNHCR-a za BiH Roy Wilkinson saopštio da u istočnom dijelu Mostara svaki dan pogine deset do petnaest ljudi, i to najviše civila, dodavši da Mostar izgleda „poput sablasno crno-bijelog Berlina u vrijeme savezničkog bombardiranja“.[23]
I izvještaji drugih međunarodnih organizacija iz istočnog Mostara tih su dana govorili manje-više isto. Ilustracije radi, specijalni izvještač Komisije UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowietski u to je vrijeme objavio svoj četvrti izvještaj o kršenju ljudskih prava u Mostaru, optužujući HVO za „silovanje, prinudni rad, mučenje zarobljenika i ubijanje onih koji nisu učestvovali u sukobu, a sve u cilju etničkog čišćenja“.[24]
Sve u svemu, pritisak na Četvrti korpus i njegovog komandanta bio je ogroman, ali se sve do odlaska u Sarajevo, u novembru 1993, na mjesto zamjenika ministra odbrane, Pašalić s njime nosio bolje nego iko drugi: izdavao je naređenja, rukovodio odbranom i nalagao mjere za snabdijevanje civilnog stanovništva hranom i vodom. Do posljednjeg dana ostao je nepokolebljiv i čvrst u izvršavanju svojih vojničkih obaveza prema gradu koji je branio i njegovim građanima. Njegov odlazak na novu dužnost samo ga je legitimirao kao komandanta koji će zauvijek imati svoje mjesto u Mostaru, u srcima ovdašnjih ljudi: bio je i ostao njihov general, njihov komandant. O tom osjećaju zahvalnosti za sve što je uradio za njih možda ponajbolje govori njegova dženaza, klanjana u prisustvu hiljada ljudi. Sahranjen je na mostarskom ratnom mezarju Šehitluci, tamo gdje počivaju njegovi saborci. Na dan kada je poginuo u automobilskoj nesreći, 28. aprila 1998, bivšem je gradonačelniku Mostara Safetu Orućeviću tokom svog posljednjeg ručka rekao: „Čuvajte da u miru ne izgubite ono za što smo se izborili u ratu.“ Kao da je predosjećao da bitka za Mostar još nije okončana.
https://eu.docworkspace.com/d/sIG2DtfKpAeLZl8QG Razgovor Alije Izetbegovića i Arifa Pašalića
[1] Alija Izetbegović, zvanično i nezvanično, Šefko Hodžić, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2022, str. 94.
[2] Isto, str. 127.
[3] „Nikom od rukovodećeg kadra učesnika borbenih dejstava nije bilo jasno zašto je komandant korpusa prekinuo uspješna borbena dejstva, ali je na noćnom referisanju obavijestio sve prisutne da je to od njega lično navodno tražio predsjednik r. a. Alija Izetbegović, koji je vodio mirovne pregovore na britanskom ratnom brodu baš tog dana negdje na pučini Jadranskog mora. Hrvatska strana je nastavak pregovora koji su bili u toku uslovila prekidom svih borbenih dejstava snaga 4. korpusa i jedinica iz Bosne u gradu Mostaru i njegovoj okolini.“ (Historijska monografija brigade „Bregava“, 442. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, Esad Šejtanić, IC štamparija d.o.o., Mostar, 2018, str. 340)
[4] Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Hrvatsko vijeće obrane, Izvanredno izvješće (2), vojna tajna, str. pov. (broj protokola zasjenčen), 21. 9. 1993. Dokument je dat u prilogu teksta.
[5] Otpečaćeni koverat, Šefko Hodžić, DES, Sarajevo, 2000, str. 208-209.
[6] „Agresija skraćenica – JNA, VRS, HV, HVO, HDZ i SDA“, Vildana Selimbegović, Dani, 11. 8. 2006.
[7] „Zašto se nije oslobodio Mostar?!“, Senad Avdić, Ljiljan, 29. septembar 1993, str. 12-13.
[8] Ratno predsjedništvo Opštine Mostar formirano je 25. juna 1993. Osim Arifa Pašalića, činili su ga predsjednik, Smail Klarić te članovi Ramo Masleša, Alija Alikadić i Rusmir Čišić. U proširenom sastavu, u njegovom su radu još sudjelovali Safet Oručević i Seid ef. Smajkić. („Uloga i djelovanje Ratnog predsjedništva opštine Mostar u dijelu Mostara pod opsadom, 1993“, Zilha Mastalić Košuta, februar 2019, preuzeto s linka: https://www.researchgate.net/publication/334030241_Zilha_Mastalic_-Kosuta_Uloga_i_djelovanje_ratnog_predsjednistva_opstine_Mostar_u_dijelu_Mostara_pod_opsadom_1993_godine )
[9] ŠVK OS RBIH, Zaključci i zadaci sa Savjetovanja starješina Glavnog štaba i komandanata korpusa održanog u Zenici 21. i 22. augusta 1993. godine, str. pov. Broj: 1/297-230, 29. 8. 1993. (Preuzeto iz knjige Hercegovačke kristalne noći, Samija Rizvanović, Dobra knjiga, Sarajevo, 2022, str. 143.) Na ovom sastanku Pašalić je otvoreno prozvao i mostarsku SDA pod vodstvom Ismeta Hadžiosmanovića rekavši da je bila „prohrvatski orijentisana“ i da je „učinila ogromnu štetu i Armiji i Republici Bosni i Hercegovini“.
[10] Otpečaćeni koverat, Šefko Hodžić, DES, Sarajevo, 2000, str. 209-210.
[11] Isto.
[12] „Zašto se nije oslobodio Mostar?!“, Senad Avdić, Ljiljan, 29. septembar 1993, str. 12-13.
[13] „Plamen guta ljude i grad“, Alija Behram, „Mostarski ratni dnevnik“, Oslobođenje, subota, 18. septembar 1993, str. 1.
[14] Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012, Seid ef. Smajkić, El-kalem, Sarajevo, 2015, str. 121.
[15] Hercegovačke kristalne noći, Samija Rizvanović, Dobra knjiga, Sarajevo, 2022, str. 81.
[16] Pismo Alije Izetbegovića Stjepanu Balogu, 6. decembra 1993. Arhiv Bosne i Hercegovine (preuzeto s linka: Državnička vještina: Alijino pismo iz 1993. kao jedan od dokaza da nije dijelio Bosnu)
[17] Lažovi i ubice, Fikret Muslimović, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2013, str. 196.
[18] „Otpečaćeni koverat“, Šefko Hodžić, DES – DJL Sarajevo, 2000, str. 162.
[19] Isto, str. 182.
[20] Na sastanku s izaslanstvom HVO-a i tzv. Herceg-Bosne, Tuđman je 15. septembra iznio i detalje tajnog razgovora koji je dan ranije vodio s Izetbegovićem u Ženevi. „Izetbegović je u tom razgovoru iznio nešto što je veoma interesantno“, kaže Tuđman. „Kaže, ako bi Srbi otišli ili ako bi nama bilo prihvatljivije da budemo samostalni, kaže kako bi to bilo? Kako, znači onda se Hrvatska republika priključuje Hrvatskoj. To je normalno, kaže, a možda bi nama to bilo i prihvatljivije zbog toga što bismo imali međunarodno priznate granice. Ja sam rekao razumije se, u tom slučaju mi smo opet za prijateljsku suradnju sa tom muslimanskom republikom.“ („Stenogrami o podjeli Bosne“, Centar za kritičko mišljenje, Mostar, 2017, str. 42)
[21] Zajednička deklaracija Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, tačka 5. („Uvjeti za trajan mir“, Oslobođenje, 15. septembar 1993, str. 1)
[22] Jedno od najupečatljivijih filmskih svjedočanstava o životu u opsjednutom istočnom Mostaru snimio je novinar britanske medijske kuće BBC Jeremy Bowen u dokumentarnom filmu, Unfinished Bussiness: https://www.youtube.com/watch?v=rkS8YlASVzk
[23] „Bacačima po Mostaru iz osvete!“, Alija Behram, Oslobođenje, četvrtak, 16. septembar 1993, str. 4.
[24] „HVO krši ljudska prava“, Oslobođenje, petak, 10. septembar 1993, str. 3.
