U posljednje vrijeme, posebno u vezi s raspravama oko ideje bosanstva, u javnom diskursu su se obrele i ideje o ‘zastarjelosti’ ZAVNOBiH-a; da je sazrelo vrijeme da se njegova ‘paradigma’ napusti; da se napravi iskorak od njega i slično. Kada bi to ostalo samo na nivou rasprava i polemika pametnih i knjiških ljudi razloga za zabrinutost ne bi bilo. Mali i gotovo nikakav uticaj takvi ljudi (u koje se i sam ubrajam) uopće uspijevaju ostvariti na političke i društvene tokove kod nas, a bogami ni u susjedstvu. Ko zna, možda je tako bolje za sve nas. Međutim, kada te ideje javno iznosi politički istaknuta ličnost onda razloga za pozornost svakako ima. Njihove ideje, uz upregnutu medijsku i partijsku mašineriju, mogu postati našom stvarnošću, pa njihova riječ ima posebnu težinu. Zato ih je važno pomnije razmotriti.
Tako je predsjedavajući Predsjedništva BiH u svom obraćanju u povodu Dana nezavisnosti na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu rekao nešto što je – na sreću – ispustio u svom obraćanju, istim povodom, u Sarajevskoj vijećnici. To što je rekao trebao bi, po mom mišljenju, od sada redovno ispuštati iz svojih obraćanja. U povodu Dana nezavisnosti, kritički se osvrnuo na ono što obilježavamo pod Danom državnosti i pozvao na ‘pravljenje iskoraka izvan ZAVNOBiH-a’. Zatreperila su srca nekih, posebno onih snaga koje slave ‘oslobođenje od antifašizma’ za koje bi idealan Dan državnosti bio ako bi ikako moglo bez onog ZAVNOBiH-a i natruha komunističkog nasljeđa. To je utoliko važnije jer bi se na taj način ‘približili’ vrijednostima i standardima drugih europskih država, kako se između ostalog dalo čuti.
Rekao je da je „vrijeme da malo razmislimo da li smo kao društvo spremni napraviti iskorak van ZAVNOBiH-a, da li smo spremni sebi priznati da pored toga što smo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, da smo po svom nacionalnom opredjeljenju, ne etničkom, ipak Bosanci ili Hercegovci, da li smo spremni raditi nešto što je davno urađeno u evropskim državama, da li smo spremni graditi naciju“. Nakon ovog pasusa ja mogu samo postaviti jedno pitanje, naime, da li smo spremni sebi priznati da je na političkoj sceni ‘građanskog bloka’ nova podjela na one snage koje baštine i na one koje su ‘napravile iskorak’ van ZAVNOBiH-a? Zbilju na stranu, važno je na Dan nezavisnosti razmisliti o onome šta se podrazumijeva pod Danom državnosti i pokušati dati odgovor na pitanje, šta bi uistinu značilo ‘napraviti iskorak van ZAVNOBiH-a’.
Ako pažljivije pročitamo navod iz obraćanja, primijetit ćemo da se u njemu sugerira da je model ZAVNOBiH-a neka tlaka, stega, da je to nešto što uvelike vlada u BiH, pa bi sada bilo dobro da napravimo iskorak iz toga. Naravno, na zdravorazumskom nivou niko neće reći da danas živimo BiH po mjeri ZAVNOBiH-a, nego je pravi predmet njegove kritike vladavina dejtonskog modela, ali se u čudnoj diskurzivnoj alhemiji koja je dopuštena samo u ideološkom govoru, može Dejton pozavnobihovati, odnosno dejtonizirati ZAVNOBiH. Šta je u toj alhemiji spojka koja dopušta ovakvu konstrukciju? I Dejton i ZAVNOBiH ‘nabrajaju narode’ u BiH, dajući, prema ovoj, rekao bih površnoj, interpretaciji, partikularnim narodima zasebiti politički subjektivitet – nacionalitet, namjesto da se govori o Jednom subjektu, što je slučaj s drugim državama. Međutim, niti su Dejton i ZAVNOBiH isti – ni u putu se ne bi sreli – niti su Srbi, Hrvati i Bošnjaci ZAVNOBiH-a isti Srbi, Hrvati i Bošnjaci Dejtona.
Drugo, iskorak izvan ZAVNOBiH-a već je napravljen daleke 1990. godine. U osvit prvih višestranačkih izbora Alija Izetbegović je, a vjerujem da je govorio u ime svih drugih nacionalnih lidera, nagovijestio da je vrijeme za neki novi, drugi dogovor bosanskohercegovačkih naroda, dakle, da je ZAVNOBiH zastario. Stranke koje su oni predvodili od tada pa do danas zovu se poslovično ‘nacionalne’, a ne ‘narodne’ stranke, što znači da su za cilj imale postizanje i očuvanje punog narodnog suvereniteta i legitimiteta (uključivši i ‘legitimno predstavljanje’), zaokruženje političkog subjektiviteta, kako nalaže svaki pristojan nacionalni program. Svaki od tih novih dogovora, nakon odbacivanja onog ‘starog’ zavnobihovskog, od Cuteillerovog, preko Owen-Stoltenbergovog, pa do ovog Daytonskog, potpuno suprotno zavnobihovskoj formuli, politički je subjektivirao tri etnička naroda, pravio od njih ‘unije’, zasebno ih nacionalizirao, svaki put im pripisujući, kako naciji i priliči, njezin određeni teritorij, bilo u formi kantona bilo entiteta. Teritorijalna redistribucija bila je najvažniji element svakog od tih dogovora, razlog njihovog osporavanja.
To što je inaugurirano ‘promjenom političke paradigme’ u BiH nije nastavak, nego je najgrublje poništenje zavnobihovske paradigme. To poništenje bilo je doslovno – recimo u zaključku Skupštine RS iz jula 1993 održane, što je neviđeni bezobrazluk, u Mrkonjić Gradu, kada je ZAVNOBiH proglašen nevažećim sa stajališta srpskog naroda. Proizvedena je – oružanim putem, ilegalnom upotrebom sile, zločinom i genocidom – sasvim nova, ZAVNOBiH-u dijametralno suprotna stvarnost. SDA se iznenada sjetila ZAVNOBiH-a kada joj je zatrebala karika u ideološki sročenom narativu o hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu, a HDZ ako o ZAVNOBiH-u uopće govori, čita ga na dejtonski način, kao formulu o tri zasebita narodna politička subjekta, dakle, potpuno pogrešno. ZAVNOBiH propisuje da svoju ‘nacionalnost’ ili ‘nacionalnu slobodu’ jedan narod u BiH ostvaruje samo i jedino u zajednici s druga dva, odnosno da je sloboda jednog nemoguća bez slobode drugog (i trećeg). Onda, čemu se zalagati za pravljenje iskoraka iz nečega iz čega smo ‘odlučno’ i sa vjerom u legitimno narodno predstavljanje iskoračili prije tri desetljeća?
Napraviti iskorak van nečega, znači napustiti ga, odbaciti. Šta je to što bismo odbacili sa ZAVNOBiH-om? Znam da je većini ljudi prva asocijacija na ZAVNOBiH ono čuveno ‘ni-ni-ni’ i ‘i-i-i’ i da se tu uglavnom završava svaka referenca na njega. Međutim, ZAVNOBiH je daleko kompleksniji fenomen kojega ne sačinjava samo ta legendarna ‘ni-ni-ni’ Rezolucija (1943). Njegov sastavni dio je i Deklaracija iz 1944 o ljudskim pravima i slobodama građanina BiH, a potom Treće zasjedanje u oslobođenom Sarajevu koje ne samo da je reafirmiralo principe prethodnih zasjedanja nego i krenulo u institucionalnu izgradnju republike, da bi ti državotvorni napori bili krunisani donošenjem prvog modernog, republikanskog ustava BiH 1.1.1946.
Gledan kao cjelina ZAVNOBiH je zaista rodni list moderne bosanskohercegovačke državnosti, kao što kažemo da je Povelja Kulina Bana rodni list srednjevjekovne bosanske države. Zasnivački dokumenti jedne države ne zastarjevaju niti se izvan njih iskoračuje. Oni svojim vrijednostima i principima koje polažu u državne temelje ostaju trajnim izvorima inspiracije i, naravno, poprištem različitih interpretacija, ali se ne odbacuju. Zamislimo kada bi danas neko u Americi (doduše Trump je ozbiljan kandidat za takav potez) rekao da je vrijeme da izađemo iz paradigme Deklaracije nezavisnosti, parametara koje su odredile diskusije u Federalističkim spisima, ili kad bi se našao neki pametan Francuz da Deklaraciju o pravima čovjeka proglasi zastarjelom. Koje su to vrijednosti našeg rodnog lista oko kojih treba raspravljati?
Rezolucija iz 1943 koja Bosnu definira kao ni srpsku, ni hrvatsku, ni bošnjačku, već i srpsku i hrvatsku i bošnjačku konstituira ne tri (za što povoda može, ali i ne mora, dati dejtonska formula, po čemu je ona inferiornija od zavnobihovske) nego jedan jedinstven politički subjekt. Ako nešto nije ni ovog ni onog, već i ovog i onog, onda oni samo kao jedan njime raspolažu. Pravo na BiH time nema niti jedan narod posebno njego njome upravljaju zajedno kao jedan i u tom jednom ostvaruju se kao svoji, grupno i individualno. Niti jedan posebno nije subjekt koji bi mogao polagati pravo na cjelinu ili na neki poseban dio, ni politički ni teritorijalno. O tome govori ZAVNOBiH.
Taj Jedan smislena je sadržina svakog mogućeg nacionalnog subjektiviteta što otvara prostor za razgovor o nekom bosanskohercegovačkom identitetu pa čak ako se hoće i bosanstvu. Te rasprave počele su se otvarati sedamdesetih i osamdesetih. Dakle, problem nije ZAVNOBiH nego zašto za trideset godina nismo bili u stanju razviti politike političkog subjektiviteta jedinstva u razlici, zašto se nije uspjela odbaciti nacionalistička paradigma, čak i kad nosi ‘građansku odoru’. S etnopolitikama i njihovog idejom novog dogovora naroda skršen je zavnobihovski okvir i uz pomoć tadašnjih SDA-SDS-HDZ taj jedinstveni subjektivitet razložen je na tri politička subjekta i to traje do današnjeg dana.
Deklaracijom o ljudskim pravima građanina BiH iz 1944 po prvi put na ovim prostorima i četiri godine prije donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, revolucionarna skupština BiH usvaja katalog individualnih ljudskih prava i sloboda. To je nešto što treba isticati i ponositi se time, a ne iskoračivati izvan toga.
Što se tiče procesa državotvorstva u Evropi, u svojoj knjizi Kultura, Terry Eagleton, ukazuje na njegovu nasilnu historiju. Kaže kako je „na početku postojala prisila, koja se kasnije mijenjala u pristanak. Vaše imanje je moje ako sam ga od vas ukrao dovoljno davno“. Jedinstveni nacionalni subjektivitet se u većini europskih država stvarao dugotrajnom praksom represije, asimilacije, progonstva, sistematske diskriminacije, pa je tek kolektivna amnezija omogućila njihov legitimitet. Vrijeme je, kaže Eagleton, „prije svega ono što će pretvoriti prvobitne prestupe u legalnost koju treba duboko poštivati“. Države koje su relativno skoro nastale, zahvaljujući prisustvu medija, istraživačkih studija, kulturne produkcije i naprosto povećanom senzibilitetu za nepravdu, nasilje, diskriminaciju imaju problem s legitimitetom. Sjećanje je još isuviše živo da bi bilo tek tako potisnuto, kako se to radilo prije stotinjak godina. Spram tog represivnog modela nametanog odozgo, zavnobihovski model proizvodnje saglasnosti odozdo civilizacijski je iskorak i naša najveća šansa.
