Skoro pa tri decenije, što kao igrač, što kao trener, Avdo Kalajdžić je tu, u Veležu, ili oko Veleža. I kad bi sticajem ratnih ili nekih drugih okolnosti nakratko otišao, uvijek mu se iznova vraćao. Kad srce i duša progovore, noge same krenu ka stadionu Rođenih. Bilo je to nekad pod Bijeli Brijeg, pa poslije u Vrapčiće. Najodaniji je Veležu kad mu je najteže. I danas kad se treneri mijenjaju brže od jednog poluprvenstva, Avdo će po ko zna koji put nastaviti rad s omladincima i praviti nove asove. A ti će omladinci od njega imati šta naučiti. Ono kako se voli Velež, kako se penje do zvijezda, ali i kako je kad se mora kroz blato, krize i kad te zaborave ili kritikuju. Avdo i njegov drugar Jazo Đurasović bili su uz Velež kad je protjeran s Bijelog brijega i kad je počinjao s ledine, pa ga iznova obnavljali onako kako je obnovljen i Stari most.
Rođen je na Luci, stotinjak metara ispod harema. Djetinjstvo je proveo na Carini uživajući u čarima Neretve, sa šlaufima ili bez njih. Sedamdesetih prošlog vijeka zapisan od Veležovih skauta, na turniru mahala, postaje njihov fudbalski pionir uz nezaboravne trenere Lea Hrvića i Zejnila Selimotića, a u generaciji Mostarskog Maradone – Blaža Sliškovića, plemenitog Bijedića, okretnog Ramadanovića. Pred domaćom probirljivom publikom njegov debi dogodio se 1977. godine protiv Osijeka i pod trenerskom palicom Vukašina Višnjevca. Otad je imao preko 350 nastupa za najdraži klub. Osvaja dva kupa 1981. i 1986, Balkanski 1986, pa kup BiH i trostruki izlazak u Evropu. A onda umjesto fudbalske lopte u šesnaestercu vrtile su se minobacačke granate koje nisu pitale ima li ili nema ofsajda; umjesto ljubavi javila se mržnja i nespokoj. Poslije ratne kataklizme Avdo je organizovao prve pripreme Veleža u Makarskoj. Velež bez struje, vode, lopti, sa zahrđalim kopačkama i ponekom trenerkom. Treninzi na ledini i po kaljužama. Veležu sve nedostaje sem puno volje i pregršt talenata.
Otvara Avdo dušu pa priča: “U poslijeratnom periodu igram tri sezone i onda postajem šef stručnog štaba na nagovor divnog čovjeka Seada Balalića. Dugo sam vodio omladinsku školu Veleža ‘Muhamed Mujić’. Četiri godine bio sam trener mlade selekcije BiH U-21 s Vladom Jagodićem, gdje smo ostvarili izvanredne sportske rezultate, ali i promovisali petnaestak vrhunskih seniorskih igrača. A onda je krenula izgradnja stadiona u Vrapčićima. U najtežim vremenima, kad su mnogi dizali sidro, kad smo bili gotovo pred gašenjem, radili smo bez pare i dinara. Čuvali zajedno s vjernim navijačima svoju – Veležovu svetinju. S Veležom se otprilike događalo što i s Mostarom. Nema onog grada koji je nekad bio. Došla su neka nova lica, nema liskaluka, vica i smijeha. Nema onog odškrinutog Mostara i svih njegovih građana, pa i Neretva je pomalo potamnjela, što od muke, što od hidroelektrana i ljudske nebrige. Premalo je Mostaraca i Mostarki koji prenose duh i svjetlost ovog prelijepog grada, Onda i nije čudo što ćemo masan mostarski vic čuti prije u Švedskoj i Norveškoj negoli ovdje, u Fejićevoj. Znali smo se više po nadimcima negoli po pravim imenima. I niko nije ni pitao ni znao ko je koje nacionalnosti. Nije to više onaj moj i naš Mostar. Nagomilalo se puno lopovluka, kriminala i nacionalizma. Moja osnovna životna zadaća jeste da kroz očuvanje i rast Veleža, jer na tom polju mogu najviše, vratim bar dio Mostara kakav smo nekad imali ili smo mislili da nam je takav bio.”
Avdo s pravom razmišlja ako nema Veleža, nema ni Mostara. Vjeruje – kad jača Velež, probeharaće i Mostar. I onda uzme mikrofon, pa zapjeva: “Čudna jada od Mostara grada”.
Avdina je ljubav prema Veležu i Mostaru urođena i dokazana, nikog ne ostavlja ravnodušnim. No tu se Avdine ljubavi ne završavaju. Prolazio je Avdo Lenjinovim šetalištem i tu u Staroj gimnaziji upoznao i zavolio svoju suprugu Bebu. Njoj i porodici duguje sve što je u životu ostvario. Danas Avdo i Beba, ponosni na svojih 46 godina zajedničkog života, svoje najljepše trenutke dijele s djecom Teom, Miom i sinom Anisom. A tek što ih usreći njihovih četvero unučadi s kojima Avdo zaboravi na sve probleme, i one Veležove i one mostarske. Zahvaljujući njima ponovo krene na trening, pa sve ispočetka, kao da mu je 21 kad se i oženio.
Bio je Avdo mladi i olimpijski reprezentativac Jugoslavije, u vrijeme Toplaka i Ivice Osima, od kojih je učio i život i fudbal. Četiri godine selektovao je i trenirao A-2 selekciju BiH i s njima ostvario vrhunske rezultate na međunarodnom planu.
Danas u klubu nema bivših igrača i legendi jer oni najbolje mogu dati doprinos u razvoju Veleža. Neko ih se boji, mnogi od njih manje znaju. Ne može se gumicom brisati istorija kluba jer je iza Veleža 102 godine rada i postojanja.
U decenijama velike fudbalske i trenerske karijere ispreplitali su se ljudi i događaji. Osvajanje Kupa Jugoslavije, nezaboravni dočeci publike pod Bijelim Brijegom, rat i obnova Veleža, ponovni huk Veležovih navijača u Vrapčićima, ljubav i porodica. Uz ime Avde Kalajdžića uvijek su se vezali najljepši događaji, oni u Veležu i oni u gradu Mostaru. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, ali mu je najdraže kad neko od onih što su u život i fudbal tek zakoračili, pa zahvaljujući Avdinoj stvaralačkoj strasti postali dobri ljudi i fudbaleri.
U jednom emotivnom obraćanju, s onim prepoznatljivim rumenilom na licu Avdo je iskreno i srcem progovorio: “Ja iz Veleža neću dok ne umrem i tad nek me sahrane sa zastavom Rođenih, sa loptom i dresom Veleža.”
