Kad čeprkaš po tuđim dušama valjda i svoju moraš otvoriti, pa progovoriti o onim najtežim ratnim danima.
U zraku smrt, nemir i nespokoj
Tek se u ratu naučiš šta je sloboda, saznaš to onda kad je izgubiš. Prije toga, sloboda se podrazumijevala. Proljeće je pomahnitale 1992. godine. S ratom obavezno dolaze granate, pa umjesto proljetnog povjetarca obasiplju vas onim minobacačkim ili velikokalibarskim od 155mm. S brda su šikljali smrt i razaranje. Strah za život ili još gore strah od ovakvog života. Sve misliš potrajaće ovo samo nekoliko dana, pa ćemo opet kao nekad. U razrušenom ulazu geleri porazbijali prozorska stakla, poubijali i iskrvarili i djecu i starije. Ne biraju ni po godinama, ni nacionalnosti. Kuha i u zraku i u dušama ljudi. Umjesto nasmijanog susjeda odjednom dobiješ čomrdu. Smetaš jer si drugog imena i prezimena i postaješ neprijatelj broj jedan. Do juče, gotovo da i nisi znao ko je koje nacionalnosti ni on, ni oni nekoliko spratova niže.
U skloništu i na Tržnici, branitelji koji ratnu liniju nisu ni okusili, dičili su se velikom hrabrošću, upirali prstom u one što se drugačije zovu i tako sticali svoje prve patriotske-domoljubne i špijunske poene. A kad te tako tagetiraju, za samo par sati očekuj da ti se na vratima pojave vojne, a češće paravojne i druge šarene uniforme ili, još gore, one samo u jednoj ali crnoj, po smrti, prepoznatljivoj uniformi. Optužen si i odmah presuđen, zbog radio stanice u kupatilu ili… Kad ti ništa ne pronađu iz dječje sobe izlaze s plastičnim pištoljem djeteta i kažu: “A kome ti g…. jedno pričaš da oružja nemaš”. Ne preostaje ti ništa drugo nego da spakuješ ženu i djecu i ko sardine ih pošalješ tamo odakle su u mirnodopsko vrijeme sardine i dolazile. Drugi su opet te ljudske kofere s nešto prnja i porodičnim albumima otpravljali u suprotnom smjeru ili što bliže istoku. Ostali su zatečeni, oni koji ni pomisliti nisu mogli da nam je višegodišnji bratoubilački rat ušao i u spavaću i u dnevni boravak. Tek su se avertili kad su svi putevi zamandaljeni i južno i istočno, a mostovi porušeni i sjeverno i zapadno.
Posmatraš kako iz prodavnica vuku preostali toalet papir i vatrogasne aparate, jer su njihovi pljačkaš-prethodnici već počistili sve što je vrijedilo. U međuvremenu, traže da potpišeš lojalnost novoj vlasti. I kad to ne uradiš, „dobronamjerni komšija“ dolazi da te opomene, a zašto još nisi potpisao ili prisegao? Pozivaju te na posao tek kad pristignu međunarodni, da te pokažu kao medvjeda u kavezu i slavodobitno im kažu, pa evo vidite nisu svi isti, ima i lojalnih. Odmah potom, kad međunarodni nestanu, poruče ti da više na posao ne trebaš dolaziti ili samo kad međunarodni ponovo stignu.
Foto: Arhiv
S lokalnog radija odjekuju ratni pokliči, a od muzike dominiraju domoljubne, ispjevane još daleke 1941.godine. Tako se diže moral i uništava ljudskost i dobrota. Dolaze neki novi susjedi. I oni većinom protjerani od onih drugih. Kako vrijeme prolazi ponestaje stanova, auta i garaža pa se patriot lopovi zadovoljavaju veš mašinama ili kompletom posuđa za kog kredit još nije otplaćen ili ga svi zajedno dugo otplaćujemo. Tog već ljetnjeg vrelog avgustovskog mjeseca, dvorištem na Aveniji prolazi gorštak s frižiderom na leđima i velikim vjerskim obilježjem na prsima. Uhvatio zadnji momenat da otme od ono malo preostalog i da pokaže koliko je on veliki vjernik, a nikad to nije, niti će biti.
Otvaraju se nova groblja gdje nikad nisu bila, u parkovima, pored institucija… I opet, kad se svi dijele, na tim novootvorenim grobljima u inat ili ko zna zašto, zajedno i jedni i drugi i treći. Ruše se vjerski objekti napravljeni prije nekoliko vjekova s namjerom da se tu više nikad ne pojave. To su ratni ciljevi osmišljeni u polumozgovima bolesnih političkih i vojnih glavurdi. U međuvremenu proradio i Crveni krst-križ pa vam, ko zna kako i odakle, doturaju papirić, iz neke od bivših YU država, gdje propituju jesi li živ i možeš li izaći?
Dok hodiš gradom, neki dojučerašnji prijatelji s kojima si jeo i pio okreću glavu gore nego 2021.g. od korone, a oni dobri i malobrojniji pomažu vam na sve načine.
Još na samom početku rata, u povelikim smetljarskim vrećama i u mrklim satima otpremio sam na smetljište sve od knjiga što su na crveno mirisale ili ne daj bože bile ćirilicom ispisane. Sad kad je ponestalo i hrane i konzervi nemaš šta ni pročitati. A baš tad nastupa i nova glad, glad za čitanjem.
I u miru, u ratu posebno, uvijek su najopasniji novopečeni, bilo da su žestoki nacionalisti il’ bivši socijalisti. I jedni i drugi imaju nagon da se dodvoravaju šefovima i slijepo izvršavaju prljave poslove. Ti isti su i danas u prvim redovima vlasti, u prvom safu i crkvenim klupama, na godišnjicama stradanja…Slave pobjede naših nad njihovim! Postavljaš sebi milion pitanja, a nijednog odgovora.
Posmatram kad odvode uglednog mi komšiju, prepoznatljivog vajara i umjetnika Milivoja koji je na Starom klesao ljude i događaje, na “informativni razgovor”, a on znajući da je samo pitanje dana kad će ga u logor otpraviti, obukao svečano odijelo, okačio najbolju kravatu, pa kao da će na svadbu rođenom sinu, dostojanstveno i gospodski napušta svoj dom. Pričao mi dvijehiljadite: “Posebno me tukao, svako jutro, teškom vojničkom čizmom, u grudi i rebra jedan dvadestogodišnjak. I tako bi sve dok mu nisam jedno jutro rekao: “Sine, samo ti radi svoj posao. I nikad se više nije pojavio taj mladić što je tuđom glavom udarao po mojim rebrima”.
Dok su većini jedini obrok konzerve iz četerdeset i neke, jedan od novoustoličenih ratnih šefova, ko zna kako i odakle, dovukao jednogodišnje jagnje, priklao ga u kupatilu, pa se on i čitava porodica slade pečenjem kao da su kod Gojka u Jablanici. Šta li se sve nisam nagledao.
Foto: Wikipedia
Bježiš od ratnog zla i „specijalaca“
A onda vam u stan upadaju samozvani specijalci, obučeni da odvode, siju strah, traže pare ili odvoze auto za potrebe „narodne odbrane“. Kad ništa ne pronađu, na tepih u dnevnom boravku, istresaju vreću brašna s očekivanjem da će pronaći nešto od naoružanja. Ponekad su u obilasku jer provjeravaju prijavu koju ti je napisao komšija tvoje nacionalnosti kako bi spasio svoju, a podmetnuo tvoju glavu.
I onda kad više ne možeš izdržati istražuješ načine kako da napustiš grad koji toliko voliš i koji ti je sve pružio. Tada i mnogo puta u ratu naučih koliko su žene, i moja supruga Mirna, hrabrije od mene i svih onih što umišljaju da su muškarčine. Nije se obazirala ni na granate, ni na privođenja. Po danu bi od jedne do druge institucije ganjala papire, a po noći u velike platnene kese pakovala sve najvrjednije za put spasa. I uspjeli, zajedno sa još trinaest porodica, 13. avgusta 1993. g. preko Međugorja, Čapljine, pa ratnom granicom iznad Stoca, putem Berkovića i Bileće, zanoćiti svoju vrelu avgusovsku i prvu izbjeličku noć u Risnu kod Kotora. Prvu noć bez granata i osluškivanja hoće li vam zalupati na vrata i podviknuti: “Otvaraj”!
Kad je rat završen, kad misliš da su se usijane glave dozvale pameti, pozivaju me neki taze uspostavljeni dužnosnici, i politički i vjerski moje nacionalnosti, kako bi me u kafani na Rondou, ubjeđivali jer pišem da je Aleksa Šantić prvo mostarski, srpski, pa evropski i svjetski pjesnik, da je on samo njihov i srpski. I tad sam morao, isto onako kao što su me častili 1992. godine oni što su mi cjepali priznanja prethodnog sistema, njima još gore uzvratiti. I poslao ih u p.m. ili tamo gdje stvarno pripadaju.
Ili si, ili nisi čovjek
Sve ovo neljudsko i pogano što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam i u takvim ratnim okolnostima neki dobri ljudi, gotovo u pravilu, druge nacionalnosti
Baš tih smutnih dana nenajavljeno mi u posjetu dolazi radna kolegica, kojoj sam nekad bio “veliki šef”, opet druge nacionalnosti, i onako stidljivo i da me ne uvrijedi pruža 100 KM, pa kaže: “Ovo ti je poslao moj muž, nek se nađe”. Muž je bio policajac, ali i čovjek. Umrla je moja Šerifa. Sretnem se ponekad s njenim mužem. Popijemo kafu i pričamo o njegovim pčelama i uspješnoj djeci i njegovoj i mojoj. Pokušavam da se zahvalim za onih stotinu maraka, a on me prekida i neda mi ni progovoriti. Vrijedi Šerifinih i njegovih stotinu maraka koliko da mi je danas neko milion poklonio. Tek prije nekoliko mjeseci upoznah i Šerifinog sina. Predivan i uspješan mladi čovjek. A kako bi drugačije – Šerifin sin.
I u to pogano vrijeme, dok su se neki razmetali humanitarnom pomoći, a neki bili željni konzervi iz NATO pakovanja četrdeset i neke, te devedeset i druge obilazila me i moja prijateljica Jelka. Donosila tad najvrednije, pakovanje hrane, poneku čokoladicu, šteku cigara i ljudski osmijeh, prije svega. Popela bi se zajedno sa svojim suprugom do petog sprata noseći na nejakim plećima fasunak za nekoliko narednih – ratnih mjeseci.
Dok nije završio u Njemačkoj, svo vrijeme me obilazio i donosio ono što je od humanitarnih dobijao, moj školski Huso. I dok je u Mostaru pomagao i čuvao njemu najdraže, povampireni zločinci ostavili su ga bez majke, bez oca i sestre. A i danas, nas dvojica, ostadosmo najbolji prijatelji.
Namrgođena je druga polovina aprila 1992.godine. Svi nekud odlaze, ali niko ništa ne govori. Spašavaju djecu i prijatelje. Pozvao me komšija Zvoko i predložio:” “Znam, u kakvoj si situaciji, moj Damir i Dado su u Makarskoj pa bih i tvog Gorana poveo k njima”. „Pa kako ćeš Zvonko kad Goran nije..”? “Izvadiću mu Damirov rodni list, a i vršnjaci su, pa niko ni primjetiti neće”, odgovori mi Zvonko. I tako bi. Danas su Damir, Dado i Goran veliki prijatelji i redovito se susreću na stonoteniskim turnirima sa njihovim prijeratnim trenerom iz Zagreba Darkom. Sastali su se i ljeta dvadeset i treće i 2024. g., pa u Maleševićima proslavili titulu najbolje juniorske evropske stonoteniserke Hane, Darkove kćerke.
Ljeto je 1992.godine. Makarska. Mom Goranu prilazi nepoznati čovjek i kaže: “Ja sam prijatelj tvog tate. Tata je dobro i pozdravlja te. Poslao ti je 100 maraka, pa nek’ se nađe”. Tek godinu dana kasnije saznadoh za ovaj susret i onih 100 maraka, koje niti sam poslao, niti ih u to vrijeme imao. Zoran je trajno van BiH, ali je uvijek tu s nama.
Pa moja dobra profesorica Vesna, uvijek i u ratu i u miru, bila je podrška i svojim studentima, a tek prijateljima i drugarima. Ona je od onih žena što ti svaki susret, pa i onaj ratni, učini sretnim. Jedino kroz ljude gleda ljude. I pomaže.
Ljudi ostaju ljudi. I danas mi dobra susjeda i komšinka Karmela, zar trebam napominjati da je i ona druge nacionalnosti, ali da se zna, obilazi stan, preuzima poštu i provjerava da negdje nije procurilo i pita jesmo li uzgor?
Zaostavšina rata su sedam banana država, ukradena domovina, više od 100.000 ubijenih samo u BiH, nacionalizam, lopovluk i spakovani koferi ono malo preostalih mladih i školovanih ljudi za odlazak – bez povratka.
Nije ova priča, kao ni sve druge, priča sapatništva i bolnog saučesništva u ovom grubom vremenu. Nada je kako sačuvati sebe sama, svoju dušu i ljude koje voliš, jer su ljudi, jer su nevini, i treba ih čuvati od svoje i od tuđe moći.
Da se zna i ne ponovi!
