Ranjen na brdu kod Castel d’Aiana 1945. godine, nosio je tu ranu cijelog života, ali nikada kao izgovor – samo kao podsjetnik. Podsjetnik da su nepravda i nasilje uvijek stvarni, i da svijet, ako ima savjest, mora reagirati.
Kada se 1990-ih na Balkanu počeo raspadati svijet kakav smo poznavali, Bob Dole je u američkom Senatu ustao da kaže ono što su mnogi znali, ali nisu smjeli ili htjeli izgovoriti: „Ovo nije građanski rat. Ovo je agresija. Ovo je zločin. I ne možemo šutjeti.“
Rana iz prošlosti, glas za sadašnjost
Dole je znao šta znači rat. Ne iz filmova. Ne iz knjiga. Nego iz rovova i bolnica. Znao je kako izgleda kad te zaboravi svijet.
I znao je da je tišina često saučesnik zločina. Zato je, u trenutku kada se američka vanjska politika kolebala između realpolitike i humanosti, Bob Dole izabrao ovo drugo.
U julu 1992. posjetio je opkoljeno Sarajevo, vidio ruševine i ranjene, sreo se s lokalnim liderima. To nije bio protokolarni posjet – bio je to čin lične savjesti.
Po povratku, pred Senatom, rekao je: „Ako Amerika išta znači u svijetu, onda mora značiti nešto i u Sarajevu.“
Ta rečenica ostala je da lebdi nad cijelim njegovim političkim djelovanjem vezanim za Bosnu. Nije Bosna bila strateški interes SAD-a. Nije imala naftu. Nije bila tržište. Bila je samo rana – rana koja je trebala pravdu.
Borba protiv embarga
Dole je predvodio napore da se ukine međunarodni embargo na oružje koji je ostavio Bosance bez mogućnosti da se brane.
Borio se i s Bijelom kućom, i sa saveznicima, i s inertnim dijelom američkog establišmenta.
Njegov prijedlog iz 1995. da se jednostrano ukine embargo na oružje za Bosnu bio je znak da, čak i ako Evropa šuti, Amerika mora govoriti. Nije bilo popularno. Nije bilo lako. Ali je bilo ispravno.
Političar koji je birao savjest ispred interesa
Dole nije bio sanjar. Bio je republikanski kandidat za predsjednika, lider većine u Senatu, vojnik realnog svijeta.
Ali kada je riječ o Bosni izabrao je ono što se rjeđe bira: istinu bez ostatka.
Kada su mediji počeli prikazivati slike iz logora u Prijedoru, i tijela iz Srebrenice, Dole je bio jedan od rijetkih koji je uporno i javno govorio o genocidu, čak i kada ni Clintonova administracija nije bila sigurna da li da koristi tu riječ.
Govorio je tiho, ali jasno. I ponavljao ono što Bosna nikada nije zaboravila: „Nema dvostrukih standarda za ljudska prava.“
Republikanska savjest: Moral iznad pragme
Bob Dole nije bio usamljena pojava među republikancima. Ronald Reagan je govorio da „carstvo zla“ nije ideološka figura, već realnost koja jede narode.
George H. W. Bush, iako suzdržan, odobrio je operaciju „Provide Promise“ – zračni most pomoći opkoljenom Sarajevu.
John McCain, još jedan ratni veteran, nastavio je Doleovu liniju – da Amerika nije samo sila, nego i vrijednost.
I kad je umro, 2021. godine, mnogi republikanski senatori podsjećali su da je Bosna bila njegova moralna obaveza.
Dole je simbol onog dijela američke desnice koji zna da sloboda nije ekskluzivna ideja – da je univerzalna, ili nije ništa.
Zahvalnost iz Bosne
Bosna i Hercegovina nikada nije zaboravila Boba Dolea. Ulica u Sarajevu nosi njegovo ime. Ključ grada uručen mu je 2019. godine.
Ali važnije od toga – njegovo ime ostalo je među ljudima. U Bihaću, Tuzli, Mostaru, Srebrenici – kad kažete „Dole“, ne misli se na stranku, ni na Ameriku, nego na čovjeka koji je rekao istinu kad je to bilo najteže.
Možda je zbog toga njegova slika u Bosni uvijek pomalo drugačija nego u ostatku svijeta. Tamo je on senator. Ovdje – prijatelj.
Post scriptum: Da ne zaboravimo
U svijetu u kojem sve brzo blijedi sjećanje na Boba Dolea mora biti živo. Ne zbog nostalgije. Nego zbog nas.
Jer svaki put kad neko kaže da se ne može pomoći, da je interes važniji od pravde, da male zemlje ne vrijede rizika – neka se sjeti da je jedan čovjek, s ranjenom desnom rukom i neupitnom hrabrošću, rekao: „Vrijede.“
